Nažalost, već viđeno

Nakon više desetljeća vrlo uspješna bavljenja dramskim stvaralaštvom Ivo Brešan prije dvadesetak godina gotovo se u potpunosti posvetio pisanju romana, pa smo tako danas u prilici čitati njegov već dvanaesti romaneskni naslov. Roman Sedam stuba do trona prema autorovim riječima iz intervjua dana portalu Moderna vremena info nastao je kao rezultat propaloga filmskog projekta. Naime Ivo Brešan i njegov sin, filmski redatelj Vinko, pripremali su hrvatsku, novovjeku verziju britanskoga filma iz 1949. Nježno srce. Riječ je o komediji Roberta Hamera o čovjeku kojemu do statusa vojvode na putu stoji desetoro ljudi, koje je odlučio ubiti kako bi postigao žuđeni cilj. Filmski je projekt propao pa je Ivo Brešan svoju preradu te britanske filmske priče odlučio pretočiti u roman, prebacivši je u današnje vrijeme, u Hrvatsku, i smanjivši količinu žrtava na broj iz naslova.

Izd. Profil, Zagreb, 2012.

Glavni (anti)junak romana jest Kristijan, sredovječni sin tajkuna Viktora Maline, koji ga se još za vrijeme suprugine trudnoće odrekao, napustivši Kristijanovu majku Martu i odselivši se u Njemačku. Nakon razvoda Viktor se u Njemačkoj bogato oženio i stekao veliko bogatstvo koje je, vrativši se devedesetih u Hrvatsku još dodatno oplodio i postao najbogatiji hrvatski tajkun. Iako basnoslovno bogat, Viktor Kristijanu odbija dati novac za operaciju njegove majke, a Viktorove bivše supruge. Ona zbog toga umire, a Kristijan se odlučuje osvetiti tako da ubije tajkuna Viktora i sve, njih sedam, koji polažu pravo na nasljedstvo Viktorova bogatstva.

Kao i u brojnim drugim Brešanovim romanima (npr. Astaroth, Ptice nebeske, Ispovijedi nekarakternog čovjeka) i u novome romanu glavni je junak čovjek upitne moralnosti. Štoviše, u ovom slučaju riječ je o višestrukom ubojici, koji, što je također prepoznatljiva poveznica s većim dijelom Brešanova romanesknog opusa, ponovno ima ulogu razotkrivanja društveno-socijalnih anomalija te seciranja društvenog aktualiteta. Ivo Brešan dobar je pripovjedač i vješto vodi radnju. Najveća kvaliteta romana jest uspješno postizanje napetosti i izazivanje znatiželje u čitatelja u smislu: što će biti dalje? Roman je strukturiran filmski, uz brzo nizanje epizoda u kojima glavni junak ubija tajkunove bliske rođake, pri čemu recipijent s radoznalošću iščekuje na koji će novi maštovit način sljedeća žrtva biti likvidirana, neprestano se također pitajući i kako će na kraju svršiti glavni junak. Odnosno, hoće li i on biti kažnjen za svoj osvetnički pohod. Brešan pritom postiže da čitatelj, iako svjestan da je riječ o ubojici, ipak počne simpatizirati glavnoga junaka jer je i on neprestano svjestan svog moralnog poskliznuća, a vodi ga osveta zbog neljudskoga ponašanja spram njegove majke. No autoru valja zamjeriti višak objašnjavalačkih gesta – glavni junak naime vodi dnevnik o svom osvetničkom pohodu pa roman, osim epizoda u kojima čitatelj prati samu akciju smaknuća pojedinoga tajkunova rođaka, donosi i Kristijanovo objašnjavanje načina na koje je pojedinu likvidacijsku akciju izveo. Ta zalihost s vremenom počinje zamarati, ali bez toga bi se roman zapravo sveo na nešto dulju pripovijest i vjerojatno ne bi ni bio objavljen. Ujedno, ti se junakovi zapisi ispostavljaju i (predvidljivim) uzrokom njegove propasti, što je dodatni razlog njihova postojanja.

I ovim romanom Ivo Brešan pokazuje se kao jedan od naših najangažiranijih pisaca. U novome rukopisu on je ukazao na širok katalog patoloških elemenata našeg aktualnog, socijalno-društvenog trenutka – od žutilom i senzacionalizmom zatrovanih medija te slave gladnih instant-zvjezdica i lažnih diva, preko političke korupcije i pretvorbenoga kriminala pa sve do pedofilije u crkvenim krugovima. Također, posredovanjem nekih likova podsjetio nas je i na aberacije prošlosti, odnosno Udbine zločine i totalitaristički karakter bivše Jugoslavije. A u srži svih tih anomalija uvijek je ljudska pohlepa, što Brešan u romanu suptilno sugerira.

Kao i u ostatku njegova romanesknog opusa, fabula odnosi prevagu pred stilom, koji je funkcionalan, s imperativom glatko i vješto vođene, akcijom, napetošću i dinamikom nabijene radnje te uz već prepoznatljivo i očekivano autorovo propitivanje morala pojedinca čiji je život pod snažnim utjecajem povijesnih previranja, politike i ideologije. No roman zapravo ništa nova ne donosi – niti odskače kvalitetom, niti zaostaje za ostatkom Brešanova romaneksnog opusa, a pritom baštini već prepoznatljive vrline i nedostatke autorova rukopisa.

S obzirom na zasićenost hrvatskoga proznog korpusa društvenoanalitičkim rukopisima te gotovo potpunu autorovu usmjerenost na takvu vrst proznog pisma, zaključak koji se, nažalost, nameće jest – već viđeno.