Matoševac prije svega

Da me netko nazove „provincijskim piscem“, bio bih ponosan / Metropolizacija kulture nanijela nam je u prošlosti velike štete jer je vladalo mišljenje da se sve važno događa samo na potezu od Mimare do Lisinskog / Ono što je u Hrvatskoj od kazališne kritike preostalo služi uglavnom za ideološki obračun / Pišući za Histrione nakon sloma Hrvatskog proljeća služili smo se persiflažom i parodijom, ponekad i veoma drsko, kao kad smo u Vitezovima otrulog stola tadašnji Centralni komitet prikazali kao „otruli stol“, Tita kao kralja Artura, Dolanca kao Lancelota, a Jovanku kao Ginevru / Odmak od krležijanske paradigme meni nije bio nikakav problem. Odgojen sam u svjetonazoru dijametralno suprotnom od Krležine estetike i etike. Iznad i prije svega, ja sam „matoševac“ / Zlatko Vitez je kao vođa Histriona pružio priliku gotovo svim istaknutim hrvatskim redateljima i glumcima, oživio mnoge zaboravljene i prezrene autore i drame, obišao sve hrvatske gradove, sela i otoke

Naš je sugovornik Nino Škrabe, dramski pisac, pokretač mnogih kulturnih događanja, utemeljitelj i voditelj Gradskoga kazališta Jastrebarsko, svestrani kazališni umjetnik. Povoda je za razgovor mnogo, od statusa dramskog pisca u Hrvatskoj do ovogodišnjeg Histrionskog ljeta koje se otvara praizvedbom upravo Škrabeova novog teksta. Razgovaramo u Jaski, koju je Nino Škrabe napravio višedesetljetnim kulturnim središtem i mjestom okupljanja istaknutih snaga hrvatskoga glumišta, umjetnosti, kulture i sporta.

Gospodine Škrabe, je li u Hrvatskoj danas teško biti dramski pisac?

Ne vjerujem da netko u Hrvatskoj može živjeti isključivo kao dramski pisac ili uopće kao pisac. To nekada nije mogao ni Miroslav Krleža, koji je živio od plaće direktora Leksikografskog zavoda. Većina suvremenih hrvatskih dramskih pisaca koje poznajem zarađuje za život radeći druge poslove, na primjer kao televizijski urednici, novinari, dramaturzi, glumci, profesori ili žive od mirovine. I ja sam većinu radnoga vijeka proveo kao prosvjetar. Iznimka koju znam moj je dragi prijatelj Miro Gavran, ali on uz pisanje naporno, danonoćno radi na plasmanu svojih tekstova diljem svijeta i vodi vlastito kazalište.

Zašto je to tako teško?

Odgovor na vaše pitanje odnosi se na položaj dramskoga pisca u hrvatskom teatru, književnosti i kulturi općenito. Mislim da se taj položaj popravio i da hrvatska kazališta sve više igraju domaće autore, o čemu mogu svjedočiti i kao član stručnog povjerenstva Nagrade Marin Držić od 2007. do 2011. Tada smo iz godine u godinu dobivali sve više i više kvalitetnih tekstova svih naraštaja i usmjerenja hrvatskih dramskih pisaca, a većina nagrađenih tekstova izvedena je uz potporu Ministarstva kulture. Posebno ističem sjajan ženski spisateljski dramski val (Vlatka Vorkapić, Marijana Nola, Silvija Šesto, Nina Mitrović, Lana Šarić, Irena Škorić, Nina Horvat). Prošle godine došlo je do svojevrsnoga neumjesnog, mogu kazati i drskog pokušaja srozavanja ugleda i statusa hrvatskih dramskih pisaca (Držićeva nagrada i Marulićevi dani), ali su nakon složnog i gromoglasnog cehovskog prosvjeda mjerodavne ustanove i osobe ipak nekako uspjele uskladiti i uljuditi cijelu situaciju.

Godinama živite i stvarate u Jastrebarskom? Ne bojite li se da će vas nazvati provincijskim piscem?

Da me netko i nazove „provincijskim piscem“, bio bih ponosan. Često u šali znam reći da je Jastrebarsko grad s milijunskim predgrađem, Zagrebom. Jaska je mali grad (dvadesetak tisuća žitelja), ali hrvatskom je teatru darovala imena kao što su prosvjetitelj i nakladnik kajkavskih drama Tomaš Mikloušić, veliki scenograf Ljubo Babić, prvaci HNK-a Vera Hržić, Jurica Dijaković i Franjo Kuhar. Siguran sam da bi svaki hrvatski gradić mogao ponuditi slične primjere. Metropolizacija kulture nanijela nam je u prošlosti velike štete jer je vladalo mišljenje da se sve važno događa samo na potezu od Mimare do Lisinskog. Oživljavanja starih, a dugo vremena zapostavljenih kazališnih središta kao što su Šibenik, Zadar, Karlovac, Sisak, Vinkovci zaista su hvalevrijedna i bude nadu. Što se mene tiče, „provincija“ mi kao piscu nikada nije nimalo zasmetala, čak mi je pomogla da gledajući sa strane bistrije pratim zbivanja u centru. S plasmanom i igranjem mojih tekstova nikada nisam imao problema, iako ih sam nikada nisam previše nudio. Dok smo djelovali kao trojka, imali smo čak tri matične kuće koje su nas tražile i rado igrale, zahvaljujući i svojim tadašnjim ravnateljima: ZKM i Nikola Vončina, Komedija i Vlado Štefančić te Histrioni i Zlatko Vitez. Ni u samostalnoj autorskoj fazi nemam problema s potražnjom tekstova. Izvodili su se i izvode se diljem Lijepe naše i Bosne ponosne, i u profesionalnim kazalištima i u amaterskim družinama. A da je „provincija“ uvijek laka, nije, to vam je svojevrsni Twin Peaks, Clochemerle, Peyton, ono što je za Faulknera bila njegova Yoknapatawpha, vječna inspiracija, istodobno duboko blato, zelena livada i nebesko plavetnilo. Uostalom, i moje tri posljednje histrionske predstave doživjele su svojevrsno prethodno tekstovno „čistilište“ u mojem jaskanskom kazalištu, u kojem su postale pravi hitovi s brojnim izvedbama od Berna i Schaffhausena do Bugojna i Kotora, a sve rekorde potukla je baš ova koja će sada zaigrati na Opatovini. Nešto slično događa se i na Broadwayu, gdje se prije „prve noći“ tekst brusi i pročišćava na takozvanim tryout-predstavama u Bostonu, Detroitu i drugim gradovima.

Iz nove histrionske premijere Muke po Iveku / Snimio Tomislav Šmider

U produkciji Histriona 14. srpnja dogodit će se praizvedba vašega teksta Muke po Iveku ili Tr... Tr... Trnje – Tr... Tr... Trešnjevka. Na otvaranju Histrionskoga ljeta svira se hrvatska himna, na ulazu se, i prije oslobađajuće presude, ističe slika generala Gotovine. Danas se znaju čuti glasovi koji govore o Histrionima s omalovažavanjem kao o umjetnički manje vrijednu teatru, kazalištu koje je zastarjelo. Mislite li da kritičare Histriona više smetaju takvi ili kazališni razlozi?

Baš i ne vidim nekih mjerodavnih kritičara zbog kojih bi Histrioni i njihove predstave trebale strepiti. Najtiražnije dnevne novine praktički su ukinule kulturne rubrike i kazališne kritike. Ono što je preostalo služi uglavnom za svojevrsni ideološki obračun, koji je također upitan jer mi danas u Hrvatskoj nemamo ni prave „desnice“ ni prave „ljevice“, a nažalost ni „centra“. Što se Histriona tiče, ponosan sam da je ovo moja, ako uključimo zajedničke tekstove s Borisom i Tahirom, jubilarna deseta histrionska premijera.

Iznimno dugo surađujete s ravnateljem i osnivačem Histriona, Zlatkom Vitezom...

Ponosan sam na 38-godišnju suradnju sa Zlatkom Vitezom, legendarnim kapetanom Ahabom histrionskoga broda. Na glasu kao teška, prijeka i netrpeljiva osoba, u praksi je zapravo vrlo tolerantan i principijelan čovjek. Kao ministar i predsjednički savjetnik učinio je nevjerojatno mnogo za kulturu, napose za kazališta i kazalištarce, ali i za prognane i izbjegle umjetnike iz drugih zemalja. Kao vođa Histriona pružio je priliku gotovo svim važnim hrvatskim redateljima i glumcima, oživio mnoge zaboravljene i prezrene autore i drame, obišao sve hrvatske gradove, sela i otoke. Kao mirotvorac i pomiritelj otišao je na Brijune i zaigrao ruku pod ruku s Radom Šerbedžijom. Neću nikada zaboraviti njegove riječi kada mi je svojedobno u Jaski predavao predsjedničko odličje: Ponosan sam što kao tvrodokorni tuđmanovac predajem ovo odlikovanje tvrdokornom mačekovcu.

Vratimo se na vašu komediju. Koliko danas, u razdoblju globalizacije i isprepletanja lokalnih identiteta, suvremeni naraštaji percipiraju Trnje i Trešnjevku kao dvije različite četvrti? Postoji li i alegorijski „nadokvir“ mehanizma qui pro quo?

Trešnjevku i Trnje uzeo sam jer u mojoj „komediji zabuna“ njihova imena počinju istim slovima, ali i kao dvije popularne, susjedne, suparničke, tradicionalne, purgerske, obrtničko-radničke četvrti, kolijevke zagrebačkoga sporta i pučke kulture. Na Trešnjevki je na primjer djelovala zelena Concordia, u Trnju modri Građanski, s Trešnjevke je čuveni purgerski centarhalf Oskar Jazbinšek, iz Trnja Štef Bobek i Snješko Cerin, Trešnjevku su opjevali Drago Britvić i Zvonko Špišić, a Trnje Drago Diklić, oba su kvarta imala svoja kultna kina i svoje crkve, svoje oriđinale i fakine, svoje krčme, „vrtove malih kuća“... Danas je to uglavnom nestalo, a ja sam adrese u njima uzeo ponajviše kao svojevrsni hommage onim starim i dragim izgubljenim i minulim danima.

U vašoj plavo-bijeloj komediji „sukobljuju“ se hajdukovci i dinamovci. Jesu li suprotstavljeni navijači i nogometni klubovi simbol vašeg aktivnoga djelovanja u sportu, znak nerazumijevanja sjevera i juga, ili iskaz izvaninstitucionalnoga inata?

Istina je da sam čitav život djelovao u sportu i kao novinar i kao dužnosnik i kao publicist. Volio bih jednoga dana napisati dramu o Ici Hitrecu, najvećem hrvatskom nogometašu svih vremena, prerano umrloj karizmatičnoj, legendarnoj osobi koja je u vrijeme Drugoga svjetskog rata spašavala Židove, Srbe i komuniste, a nakon rata haesesovce, domobrane, ustaše i njihove obitelji. Zlatko Vitez ima već i naslov: Hrvatski centarfor. No u ovoj mojoj „plavo-bijeloj komediji“ nema sukoba hajdukovaca i dinamovaca. Te boja i ta podjela u tom komadu služe samo kao dodatni ures i dobrodošlo minhauzenovsko oruđe raspolućenom karakteru glavnoga junaka. Inače, u zbilji istinski se grozim sukoba hajdukovaca i dinamovaca te mislim da je strahota i sramota kad dječak koji govori ča dobije batina nedaleko zagrebačke katedrale, a dječak koji govori kaj nedaleko Svetog Duje. Ponosan sam što sam u praksi kao vjekovječni pristaša purgera nagovarao bliskog prijatelja Cicu Kranjčara, o kojem sam napisao i knjigu, da sina Niku umjesto u Moskvu pošalje u Split. Bio je to potez koji je itekako pomogao zbližavanju hrvatskog sjevera i juga. Ponosan sam također što mi je dr. Zdeslav Vukas, sin najvećeg igrača u povijesti Hajduka, Bernarda Vukasa, rođenoga Zagrepčanina, povjerio da za fotomonografiju koju namjerava izdati napišem esej o njegovu ocu.

Svoju ste komediju zamislili kao hrvatsku inačicu hita Run For Your Wife Raymonda Cooneyja iz 1983. Otkrijte nam dio svoje (dramske, glazbene i filmske) stvaralačke radionice u slučaju Iveka Purgera i Ive Tovara s „dragim našim kajem“ u središtu.

Želja mi je prije svega da Zagrepčane u toplim ljetnim večerima na Opatovini nasmijemo i razonodimo. Vjerujem da ćemo to ovom urnebesnom komedijom, provjerenom već u praksi, svakako uspjeti. To smo proteklih godina u potpunosti uspjeli i s Ljubicom i Svatima (obje u režiji Žorža Para) pa ćemo uspjeti i s Mukama po Iveku u režiji Želimira Mesarića. No svaka od tih komedija imala je i svoju „igru na drugu loptu“, svoj drugi sloj, nazovimo ga angažiranim, društveno-kritičkim ili „zašto sada i ovdje“ slojem. U Ljubici smo se tako bavili prijetećim nadiranjem crnog i crvenog totalitarizma, a u komediji Idu svati mlade ni prijetvornom i sramotnom tranzicijom i takozvanom pretvorbom. U Mukama po Iveku oštrica je u tom drugom sloju usmjerena na izgubljenost i nemoć ljudske jedinke u svijetu divljeg, vulgarnog kapitalizma i uniformiranoga globalizma, koji čovjeka pretvara u svojevrsna robota lišena istinske ljubavi i sna o sreći, izložena neprestano oku „velikog brata“ i marketinškoj pomami trgovačkih lanaca i pohlepnih banaka. Tako i naš „raspolovljeni“ junak, taksist Ivan Kovač, svojevrsni zagrebački minhauzen, rob svojega rokovnika i točnog rasporeda, sumanuto juri od „žene majke“ do „žene mačke“, razapet između Juga i Sjevera, popa i rocka, Hajduka i Dinama, „desnice“ i „ljevice“, Trešnjevke i Trnja, vjere i nevjere, braneći se od tog presinga silnim lažima i izmišljotinama, u koje tone sve dublje i dublje. Ta nije li i sve oko njega laž, ne lažu li svi sve u šesnaest, korumpirani političari, fiškali, bankari, tajkuni, novinari, propagandisti, trgovci, menadžeri i treneri… A može li se kako i kamo na kraju iz svega toga izvući, doznat ćete na Opatovini.

Početkom sedamdesetih, nakon sloma Hrvatskoga proljeća, utemeljuju se glumačke grupe kao oporba ideologizaciji i jugoslavenizaciji u institucionalnim teatrima. Tada za Histrion pišete u triju, skupa s Borisom Senkerom i Tahirom Mujičićem. Koliko je bilo teško probiti se s hrvatskim dramskim tekstom iz okvira prevlasti krležijanske paradigme?

I nije se bilo tako teško probiti. Krenuli smo naoko naivno i nevino, preko studentskog teatra za djecu, tragajući za svjetlom i otetim suncem usred mraka. I GRIPS Theater u Berlinu započeo je „revoluciju“ kazalištem za djecu. Zatim smo se služili persiflažom i parodijom, ponekad i veoma drsko, kad smo na primjer u Vitezovima otrulog stola tadašnji Centralni komitet prikazali kao „otruli stol“, Tita kao kralja Artura, Dolanca kao Lancelota, a Jovanku kao Ginevru. Vjerojatno im je prhut skočila do stropa, ali su se pravili kao da ne vide. Možda smo imali i nekog nevidljivog, nama nepoznata anđela čuvara. Potom smo se u tom svojem buntovništvu služili i mjuziklom, a onda su osnovani Histrioni. Poludjeli su tek kada smo u trećoj epizodi Domagojade progovorili o sadašnjosti, bez zadrške i bez maski. Tada su nas poželjeli strpati onkraj brave. Kad već spominjete krležijansku paradigmu, odmak od nje nije meni osobno bio nikakav problem. Odgojen sam u svjetonazoru dijametralno suprotnu od Krležine estetike i etike. Mnogi moji prijatelji istaknuti su krležijanci (Boris Senker, Žorž Paro, Zlatko Vitez pa i Želimir Mesarić), no ja sam iznad i prije svega „matoševac“ i poklonik pisaca kao što su Nikola Šop, Ivana Brlić Mažuranić, Jagoda i Ćiro Truhelka, Ivo Andrić, Đuro Sudeta (mislim na Mora), Dragutin Domjanić ili vaš sugrađanin Držić, a kultni pisac mojeg djetinjstva i ikona svih građanskih domova na hrvatskom sjeverozapadu nedvojbeno je August Šenoa. Zbog toga mi je u srcu bez sumnje najdraža pohvala koju sam ikada dobio ona Šenoina unuka Zdenka nakon gledanja Ljubice: Bog vas blagoslovio! Što se mojeg političkog usmjerenja tiče, njega sam izoštrio pisanjem knjige o Vladku Mačeku s njegovim sinom Andrejem i dugim telefonskim noćnim razgovorima s „vitezovima srednjeg puta“ (Žarko Dolinar, Boris Urbić, Zvonimir Berković, Krsto Cviić, Josip Torbar, Zlatko Crnković), od kojih većine više nažalost nema među nama.

Što je točno bila vaša uloga u trojnoj raspodjeli umjetničkoga stvaranja? Zašto ste se kao autori 1986. odvojili?

Najvažniji dio u nastanku naših zajedničkih djela bila je duga, često i višednevna, burna, ali i vrlo plodonosna rasprava o svakom budućem komadu, o njegovoj ideji, o njegovu jeziku, o svakom detalju, o svakom karakteru, o svakom protagonistu i epizodistu, o čvrstom sinopsisu. Tako da nema ni jednoga jedinog zajedničkog djela za koje bismo mogli kazati da je nečije više, a nečije manje. Vjerujem da je nešto slično i s djelima Iljfa i Petrova ili Kaufmana i Harta ili Lennona i McCartneyja. Provedba se odvijala prilično brzo, ja sam u njoj najčešće zbog svoje zemljopisne dislociranosti bio pisac prvog cuga, ali ne uvijek i ne redovito. Nismo se razišli ni zbog kakve svađe, naišlo je to potpuno prirodno, dijelom zbog mojeg tada posvemašnjeg povlačenja u Jasku i svojevoljne izoliranosti od života u metropoli, a dijelom i zbog želje sve trojice da krenemo putovima imanentnim vlastitim etičkim i estetskim uvjerenjima. Kod mene je to prije svega značilo potpun, bezrezervan i cjelovit povratak vjeri mojeg djetinjstva, koja je u doba trojstvenoga buntovnog i oporbenog djelovanja potisnuta u drugi plan. Taj je zaokret uzrokovan u dobroj mjeri i očevom smrću te željom da se više posvetim obitelji, supruzi i tada malim kćerkama. Nas trojica i dalje smo ostali bliski prijatelji, i u dobru i u zlu, a suradnja s Borisom i dan-danas svakodnevna je i uska jer svesrdno i radosno kao autor članaka o svjetskom i europskom mjuziklu sudjelujem u stvaranju Kazališnog leksikona, čiji je on glavni urednik.

I u Jastrebarskom i u Zagrebu surađujete sa Želimirom Mesarićem kao redateljem.

Želimir Mesarić moj je dragi prijatelj i, kako od milja to znam reći, „otpravnik mojih poslova u Zagrebu“. Veže nas dugo prijateljstvo i ljubav prema mnogim zajedničkim idealima, iznad svega prema Hrvatskoj i Zagrebu, prema kazalištu i književnosti, sportu i Irskoj, dugim šetnjama i obiteljskim druženjima. Nema moje premijere u Jaski koju bi Mes propustio, a njegova supruga Svetlana Lukić već petnaest godina vrlo uspješno vodi Baletni studio u Jastrebarskom. Naša suradnja započela je davnih dana u ZKM-u, 1976, predstavom Tri pušketira, a nastavila se 1995. Kletvom u HNK-u. Zatim smo se godinama redovito družili, ali ne i surađivali, godine 2008. napravili Zelenog kakadua u Komediji, da bi u posljednje dvije godine naša suradnja zaista doživjela zvjezdane trenutke: Robin Hood u Kazalištu lutaka, Heidi u Žar ptici i sada Muke po Iveku u Histrionima. Mislim da je Mes gledajući iz godine u godinu moje jaskanske predstave, napokon savršeno shvatio i pročitao moj autohtoni, pomalo uvrnut i pomaknut autorski kod pa je naša sadašnja suradnja sada pravi užitak. No, da ga malo i naljutim… Jedina stvar oko koje se možemo do boli posvađati i spuštati jedan drugom slušalicu jest nogomet jer je on tvrdi pristaša njemačkoga nogometa i Bayerna, a ja kao germanist (poznajem dobro neprijatelja iznutra!) vjekovni poklonik engleskoga nogometa i Manchester Uniteda.

Inaugurirali ste jedan smjer pučkoga kazališta. Koje su njegove perspektive danas, u razdoblju recesije i depresije?

Već 45 godina vodim Gradsko kazalište Jastrebarsko, u kojem sam režirao šezdesetak predstava, a da i ne spominjemo sve moje tekstove koje su režirali drugi. Sve to vrijeme za mene je svetinja živi četverokut, koji čine autor teksta, redatelj, glumci i publika (u publiku ubrajam i kompetentne, dobronamjerne kritičare). Ako taj četverokut funkcionira, onda je predstava sasvim sigurno uspjela. U većini mojih predstava to je ostvareno. Nema većega zadovoljstva ni radosti kod autora, redatelja i glumca od radosti i osmijeha na licu gledatelja nakon odigrane predstave. Moj najdraži pisac, prvi poljski i slavenski nobelovac Henryk Sienkiewicz, napisao je: „Umjetnost je dužna krijepiti, a ne potkopavati život, oplemenjivati ga, a ne blatiti, dužna je nositi dobru novinu, ne zlu.“ Te sam se maksime uz pomoć Duha Svetoga nastojao držati svih ovih godina. Gradsko kazalište Jastrebarsko s više od dvije tisuće sudionika u proteklom razdoblju nije bilo samo teatar nego i Obitelj i „škola života“. Vjerujem da i pučko kazalište, koje su inaugurirali Histrioni, a s njima i moji prijatelji i ja, itekako ima perspektive u ovom razdoblju recesije i depresije, ne samo kao utočište i oaza u ovoj tajkunskoj „dolini suza“ nego i kao borilište u kojem se Nadom, Vjerom i Ljubavlju trajno obračunava sa Zlim i u kojem se širokom gledateljskom puku ukazuje na ključne probleme, ali i na moguća rješenja.