Marulić – prvi hrvatski teoretičar književnosti

Knjiga Franza Posseta navest će nas na trag čitanja Biblije prema Marulićevoj interpretaciji, ali i na pravi put interpretiranja njegova vlastitoga književnog djela, kako latinskoga tako hrvatskoga, sve u kontekstu renesansnog vremena

Što se u poeziji događa, događa se nikada ili uvijek. Inače to nije prava poezija.

Friedrich Schlegel

Već na samu početku valja zaključiti: knjiga Franza Posseta Marcus Marulus and the Biblia Latina of 1489 znanstveni je dokaz da u osobi Marka Marulića imamo ne samo oca hrvatske književnosti, što smo već najkasnije od 19. stoljeća znali, ne samo prvoga hrvatskog teološkog i filozofskog pisca, što sam osobno uznastojao potkrijepiti (Nepoznata proza Marka Marulića, 2009) nego i, a to je glavna spoznaja nakon čitanja ove knjige, i prvoga hrvatskog bibličara, prvoga hrvatskog pisca koji je pokušao interpretirati Bibliju opsegom u cijelosti, ali na osnovi pojedinosti baš svake biblijske knjige. Drugi su hrvatski pisci njegova vremena u najboljem slučaju, barem koliko danas znamo, ovdje ili ondje interpretirali ili interpolirali pokoje mjesto iz Biblije, nikada pak u toj metodologijskoj sustavnosti i osobnoj ustrajnosti koju je pokazao Marulić. On je čitajući sveske latinske Biblije u prijevodu svetoga Jeronima s Lirinim i Burgosovim, ali i drugim, uglavnom otačkim, komentarima, u mletačkom izdanju iz 1489, zapisivao usput pokoji komentar na rubu sama teksta. Sreća je velika da je ta Biblija, oporukom Marka Marulića dobili su je franjevci na Poljudu, ostala do danas, osim nekih istrgnutih listova, relativno dobro sačuvana.

Izd. Böhlau Verlag, Köln, Weimar, Beč, 2013.

Tako su i sve Marulićeve rubne bilješke u toj Bibliji sačuvane. Pridodane brojnim djelima našega autora gdje su navedeni i interpretirani bezbrojni biblijski citati, te bilješke daju raspoznati teorijsku matricu (potku) koja stoji iza Marulićevih egzegetskih nastojanja. Posset je s mnogo teološke, ali i filološke, akribije uznastojao kontekstualizirati svaki Marulićev rubni tekst, svako podvlačenje, brojne kristograme i crteže, često nacrtani kalvarijski križ s postoljem, maniculae različite vrste, okomite vijugave linije i druge željene efekte upozoravanja na određeni biblijski citat ili primjereni otački komentar. Njegov – rekli bismo – analitički komentar vodi nas tako do posve novih sistematičnih spoznaja o Marku Maruliću, pa će svako buduće bavljenje djelom Marka Marulića, posebno ono književno-teorijskoga karaktera, nužno morati uključiti i Marulićev hermeneutički pristup (Zugriff), koji nam je u svoj širini otvorio Posset. Pritom pažljivu čitatelju neće izmaknuti kako je Posset sljedbenik starije teološke i uopće znanstvene škole, pa se ne usuđuje donositi zaključke koji ne bi bili potvrđeni u Marulićevim rubnim bilješkama. Tako se, primjerice, pitanje interpretacije Judite i Holoferna svelo na naglašenu raspravu o službenoj laži – mendacium officiosum (A Canonical Book with a Lie; No Sex Appeal), što je Marulića navlastito intrigiralo. Nas međutim ništa neće spriječiti da i nadalje uspoređujemo sam biblijski tekst i priložene odgovarajuće otačke komentare iz Biblia Latina s Marulićevim epom, ali i s drugim njegovim bilješkama o Juditi, razasutim po brojnim mu latinskim djelima.

Žrtva oskudnih tumačenja

Isto tako, kada netko od zahtjevnijih istraživača bude čitao opis hrama u knjizi Ezekijel, pa promotrio priložene crteže i opise (priloženi DVD donosi snimak svih 2000 stranica „Marulićeve Biblije“), možda će doći na ideju da i Marulićev opis Splita (palače) ponešto duguje i opisu hrama iz Biblia Latina. Slično će i pitanje sedam pokorničkih psalama u starijoj hrvatskoj književnosti brzo preskočiti granice hrvatskoga jezika i barem uključiti Marulićevu izvornu egzegezu o tim psalmima. Ne manje će i versificirana hrvatska pripovijest o Esteri autora Marulića biti uspoređena s latinskim predlošcima iz Biblia Latina. I zbog toga će ubuduće Possetova knjiga (uključujući i DVD) biti radna knjiga svakoga marulologa.

Nadalje, Possetova rasprava može, a vjerojatno i hoće, u određenim hrvatskim znanstvenim krugovima izazvati nedoumice tipa: pa što će to nama, tu je predmet latinska, a ne hrvatska Biblija, konačno to nije predmet kroatistike i sl. To je naravno problem kroatistike koja nije upoznala povijesnost interpretacijskih pristupa u hrvatskoj književnosti, ali ne i problem sama Marka Marulića ili Franza Posseta. O tome želim reći tek nekoliko kritičkih riječi.

Maruliću je bio poznat samo glagoljski Misal iz 1483. i Lekcionar Bernardina Splićanina iz 1495. Lekcionar je Ivana Bandulavića iz 1613, a Biblija u prijevodu Bartula Kašića iz (oko) 1630, ali je ostala u rukopisu sve do 1999, kada je tiskana u Njemačkoj. S tim prijevodima Marulić dakle nije mogao imati veze. Kako je onda mogao interpretirati Bibliju na hrvatskome kada je u prvim tekstovima (Misal iz 1483. i Bernardinov lekcionar) Stari zavjet bio zastupljen tek s pokojim čitanjem? Stoga nikoga ne treba čuditi da je latinski biblijski tekst bio osnova svakoga govora o Bibliji našega humanista. Oni, uglavnom neki kroatisti, koji još misle da će moći interpretirati bilo koje Marulićevo hrvatsko djelo ne zagledajući u njegova latinska djela, uključujući prije svega i ovu Bibliju, samo pokazuju teorijsku nedozrelost. Moraju se upitati: zašto nismo, iznimkama svaka čast, istraživali Marulićeve teorijske postavke daleko ranije, umjesto da ga vječno optužujemo, iznenada zaboravljajući njegov latinski opus, zbog „kršćanskog moralizma“.

Biblijska egzegeza i književna teorija

Upravo je ta teorijska nedozrelost u paru s uskim ideologijskim korzetom u posljednjih 60 godina sabotirala brzi napredak pri izučavanju Marulićeva djela, a negdje se ona i do danas održala. Danas je argumentacija doduše malo drukčija, no u biti ignorantska kao i nekoć. Biva ovo ili ono od Marulićevih uzora, pa tako i Biblija, ne bi popravilo nego „pokvarilo ugled“ Marka Marulića kao pisca. Ep Judita važan je tako tek zbog narodnoga jezika i personificirane versifikacijske sheme, a ne zbog poetskoga sadržaja i alegorijske matrice, „koja taj ep kao i čitavu hrvatsku književnost povezuje sa svim glavnim umjetničkim nastojanjima onoga vremena, prvenstveno dakako u Italiji“. Sve drugo iz Marulićeva djela kao i navedenu sveeuropsku poveznicu valjalo bi, zbog interesa školske lektire i ideologijske matrice (što će to nama?), manje-više zaboraviti. Da je Judita kao biblijska knjiga neraskidivo vezana s drugim biblijskim knjigama, a s metajezičnim (alegorijskim) Marulićevim pristupom i sa svom biblijsko-književnom teorijom interpretiranja od prvoga kršćanskoga stoljeća do danas, biva rado ignorirano ili prešućeno. Posebno je tužno kada se i danas može čitati da je renesansa novo vrijeme slikarstva, prirode i ljubavi, dok Marulić ostaje u srednjemu vijeku, gdje se spominje Bog, crkva, sveci, dobra djela... Zaboravlja se pritom da je čitava renesansa, bilo slikarstvo, bilo književnost i filozofija, imala, poput Marulića, alegoriju kao temeljni metodologijski zahvat interpretacije i Boga i svijeta. Zapravo, ono što danas nazivamo znanost o književnosti nastalo je iz i kroz biblijsku egzegezu.

Neka mi bude dopušteno o tome izreći tek nekoliko rečenica, dok upućujem na poznata djela Henrija du Lubaca o srednjovjekovnoj egzegezi i Jeana Pépina o alegorijskoj tradiciji uopće. Već u samoj Bibliji veli se da je neka mjesta teško razumjeti. Brojni oci bili su stoga mišljenja da po poganskome (Porfirije: „Homera se razumije iz Homera“) ili židovskome naputku (Filon) Bibliju treba tumačiti iz nje same (slika Staroga prefigurira Novi zavjet). U renesansi vrlo popularan grčki otac Origen pokušao je izraditi načela kršćanske egzegeze u De Principiis libri IV. Njega i Filona slijedili su brojni oci, najprije Jeronim, po Maruliću „Platon crkve naše“, te poglavito Grgur Veliki, jedan od „stupaca“ Crkve, kako ga titulira sam Marulić. Sva Grgurova djela on je u Instituciji ili drugdje citirao, prevodio ili oporukom kao knjige ostavio (Dijalozi, Vita s. Benedicti, Epistolae, Homiliae/Moralia). Grgurov je izričaj: „Sveto pismo ... na određeni način raste s čitateljima“. Analogiju između tipa i antitipa (David i Herkul kao prefiguracije Krista, primjerice) mora realizirati upravo čitatelj. Tom metodom bi se Zakon (Lex Veteris Testamenti) mogao i morao interpretirati prema Evanđelju, što bi se reklo kristološki, kako zaključuje Posset. Stoga je i nastao veliki Marulićev interes za Juditu, Davida, Suzanu, Esteru itd., kao i interes cijele renesanse, bilo da je riječ o slici (Dürer), plastici (Michelangelo i Donatello) ili književnome tekstu (Marulić i brojni drugi autori u onodobnoj Europi).

Čitatelj i gledatelj dobivaju središnju ulogu, oni kreiraju analogije u nepreglednom moru „primjera“. Exemplum se nalazi posvuda, čitava priroda upućuje na uzlazni/anagogijski smjer i božansko značenje, pa tako i exempla sanctorum za Marulića bivaju, u smislu tzv. horizontalne tipologije, tek dobar uzor koji trebamo slijediti, bolje reći imitirati, prihvaćajući ga da bismo postigli osobni doživljaj vjere. To je ujedno bio glavni cilj tzv. moderne pobožnosti (devotio moderna). Stoga je biblijska hermeneutika Marulićeva nesklona fundamentalističkom „fiksiranju riječi“ koje je uskoro najavio Luther (sola scriptura), a mnogo kasnije i historijsko-kritička egzegeza. Umjesto toga stara je metoda alegorijskoga tumačenja uzimala u obzir „dinamiku komunikacije, kreativnost interpretacije, dijaloški oblik prikazivanja“, sve u nadi da se pobudi interes i kreativnost čitatelja. Ponekad je tih kreativnosti u srednjovjekovnoj egzegezi bilo doista previše, uključujući tu i brojne „pučke etimologije“ koje je iz biblijskoga teksta razabirao Izidor iz Sevilje. Luther je dakle okrenuo „pilu naopako“, ostao bi samo doslovni smisao Pisma, dakle bez povijesnog, moralnog i anagogijskog, bez magisterija i povijesti interpretacije (sola scriptura). Ubrzo je međutim njegov sljedbenik i naš zemljak Matija Vlačić Ilirik u Clavis Sacrae Scripturae uočio da doslovni smisao (sola scriptura) ostavlja otvorenim brojna biblijska mjesta za krive interpretacije.

Povratak hermeneutici, iako ne u srednjovjekovnom obliku od četiri smisla, bio je upravo u okviru protestantske teologije predodređen, jer se doslovno čitanje Biblije upravo tu često bilo izgubilo u proizvoljnosti i banaliziranju sacrae paginae. Friedrich Schleiermacher i Friedrich Schlegel uvode tako potkraj 18. stoljeća preko biblijskoga prateksta egzegezu/interpretaciju svih književnih tekstova, gdje recipijent nije pasivni već „stvarateljski“ član u procesu teorije razumijevanja koja se spiralno usavršuje. U novije su vrijeme i fenomenološki pristupi tekstu jednoga Paula Ricoeura opetovano naglasili – slično Grguru Velikom i Maruliću – potrebu osobnoga priznanja (reconnaisance) onoga što čitamo. Dakle, kako to veli Jean Greisch, čitanjem Svetoga pisma nastaje akt priznanja onoga što čitamo, odnosno, u tom smislu čitatelj raste zajedno sa Svetim pismom, analogno i sa svakim književnim djelom. Biblija, svi dijalozi i evanđelistari, sve propovijedi i svekolika poezija, postaju tako ravnopravni akti „priznanja“ u kojemu raste sama Biblija i sva poezija, ne manje i sam čitatelj. Isto vrijedi kada se „čita“ sva priroda božanska ili zemaljska, tj. uz odgovarajuću interpretaciju bilo pisanom riječju, slikom ili pjevanjem i molitvom. Tu alegorijsku metodu u pristupu prije svega biblijskome tekstu, ali ne samo njemu, mogli bismo označiti kao missing link gotovo svih Marulićevih djela.

Njegova su djela služila, zamalo bez iznimke, prije svega kao lectio divina u smislu Regule sv. Bendikta. Imala su performativni karakter. Latinski tekstovi su bili za učeniji kler, hrvatski tekstovi za neuke sestre, ali metodom izlaganja i jedni i drugi služe istoj svrsi, tj. priznavanju po pojedincu, za rast u vjeri i svakodnevnoj praksi erga proximum u Kristovu smislu. Nije to nikakav rigorozni „katolički moralizam“, nego suptilna metoda razumijevanja onoga što se čita, zapravo svega što se čita ili promatra.

Posset i Marulić

Razotkriti tu Marulićevu metodu u svoj njezinoj širini pripalo je Franzu Possetu. On je, na neki način, došao među nas poput Filipa iz Djela apostolskih: „Razumiješ li to što čitaš? ... Pa kako bih to mogao ako me netko ne uputi?“ Zahvaljujem dakle Franzu Possetu što nas je – analitički dosljedno i sistematski razložno – uputio, ne samo na koji je način Marulić čitao Bibliju, nego mu hvala i za to što nas je uputio kako valja čitati sama Marka Marulića, tj. kako valja spoznati da se Marko Marulić ne trudi tek toliko oko egzegeze (izlaganja) Svetoga pisma, koliko oko hodegeze, tj. naputka za življenje Svetoga pisma, ne manje i življenja secundum naturam, jer je sva priroda za njega putokaz prema Stvoritelju. Zgusnuta argumentacija ove knjige izazov je, predmnijevam, i za sve ljubitelje djela Marka Marulića. Učinilo mi se naposljetku kao da zajedno s Marulićem čitam riječi apostola Pavla: „U crkvi radije želim izreći pet riječi s razumom… nego tisuće riječi (tek) s jezikom“. Tih pet razumnih riječi ova je knjiga. Ona će nas kao putokaz vratiti na pravi trag čitanja ne samo Biblije prema Marulićevoj interpretaciji, nego i na pravi put interpretiranja njegova vlastitog književnog djela, kako latinskoga tako hrvatskoga jezika, sve u kontekstu njegova renesansnog vremena i njemu poznatih književno-biblijskih teorija razumijevanja, interpretiranja i življenja.