Ljubav prema naciji ne može se naučiti

Matoš je reagirao na sva društvena i kulturna pitanja onodobne Hrvatske i Europe / Ono što me fascinira kod Matoša i danas, to je čarobno jedinstvo prognaničke biografije, visokih estetskih standarda i nepotkupljivoga novinarstva /

U virtualnoj kulturi i sama je nacija postala virtualna. Hrvatska država tako i dalje postoji, ali samo virtualno, kao uspomena i ime / Matoš se često služio figurom kontrastne usporedbe. Tako su prema njemu: Hrvati kultura, Zapad, činovnički mentalitet, umjetnost, žensko načelo, ljepota, poezija, a Srbi politika, Istok, sloboda, muško načelo, moć, proza i novinarstvo / Gustl je hvalio feminizam ako unaprjeđuje vrijednosti rodne politike, a kudio ga ili žestoko napadao kada bi osjetio da su ugrožene osnovne vrijednosti do kojih mu je bilo stalo: tradicionalni brak, društvena podjela rodnih uloga, ideja nacije ili ideal ženske ljepote

Na svoj je 140. rođendan A. G. Matoš dobio osobit dar – knjigu Čitanja Matoša, naše ugledne književne teoretičarke, redovite profesorice na Katedri za istočnoslavenske jezike i književnosti Filozoskog fakulteta u Zagrebu, po formalnom obrazovanju rusistikinje i filozofkinje, zanimanjima pjesnikinje, esejistice, prevoditeljice, odnedavne, kako navodi, članice Akademije zauma, Dubravke Oraić Tolić, nositeljice brojnih nagrada i priznanja za svoj znanstveni i umjetnički rad. U njoj su, u okviru jedne od njezinih vječnih tema, okupljene spoznaje oblikovane tijekom više od 30 godina iščitavanja jednog od naših najvećih pisaca, a Čitanjima se, predstavljena prošli tjedan, pridružila još jedna iznimna Matošem inspirirana knjiga – Proust u Veneciji, Matoš u Parizu, autorice Milane Vuković Runjić.

Gospođo Oraić Tolić, mislite li da bi A. G. M. –u, imajući na umu njegovu „mušku” modernističku poziciju, bilo neobično da su mu obje knjige podarile – žene?

Matoš bi svakako bio iznenađen što su mu za 140. rođendan dvije knjige napisale žene, ali vjerujem da bi to bilo ugodno iznenađenje. Za razliku od modernih mizogina poput Schopenhauera, Nietzschea ili Krleže, Matoš je bio patrijarhalni filogin: volio je romantičnu predodžbu o vječno ženskome. A kako u to „vječno žensko” pripada i bavljenje tako lijepim i beskorisnim stvarima kao što je pisanje, prihvatio bi te dvije knjige ne samo kurtoazno nego i stvarno.

Vaša su Čitanja plod vaše višegodišnje veze s Matošem. Što vas je, kao najranija čitateljska senzacija, isprva njemu privuklo?

Matošu me je privukao njegov odnos Hrvatske i Europe, pa sam kao temu svoga magistarskoga rada (a to je po današnjim kriterijima bilo vrlo slično doktoratu) prijavila temu Europsko i nacionalno u djelu A. G. Matoša. Međutim kad sam zaronila u temu, vidjela sam da je preširoka i da se zapravo ne može obraditi u jednome radu od stotinjak stranica, pa sam je suzila i magistrirala tezom Pejzaž u djelu A. G. Matoša. Tu sam povezala Matoševo starčevićanstvo, Rousseaovu, Amielovu i Barrčsovu ideju krajolika s Matoševom idejom i estetskom praksom krajolika kao korelatima nacionalne slobode. Poslije sam u Matoševim bilježnicama našla doslovnu potvrdu moje teze u matematičkome obliku „Pejzaž = sloboda”. Da sam to tada znala, sigurno mi se ne bi dogodila trauma koju sam doživjela na obrani.

Što se dogodilo?

Moj mentor prof. Ivo Frangeš postavio mi je dobronamjerno, ali za mene tada neočekivano pitanje: Zašto sam odabrala temu krajolika? Odgovorila sam posve neznanstveno: Zato što mi se ta tema u Matoša najviše sviđa. To, naravno, nije bio argumentirani odgovor, pa sam zbog toga dugo patila. Možda je moje cijelo bavljenje Matošem samo pokušaj traženja odgovora na to prvo neodgovoreno pitanje.

Je li se od najranijih tekstova, u knjizi označenih kao „Stara” čitanja, i ona „Nova” nastala nakon 2010. i desetogodišnje pauze pisanja o Matošu, izuzev metodoloških pomaka, promijenio i vaš doživljaj Matoša kao pisca? Što vas kod njega provocira i danas, tridesetak godina nakon prvog objavljenog eseja?

Fascinacija Matošem ostala je ista, promijenile su se samo teme i teorijska uporišta. U „starim” čitanjima Matoša promatram iz vizure Zagrebačke stilističke (književnoznanstvene) škole, metodama mojih profesora Frangeša, Flakera i Žmegača. Tu me je zanimao Matošev čudesni stilski pluralizam, neobični spojevi impresionizma, simbolizma i raskošne secesije s jedne strane i humora, groteske, karikature, ali i prvih protoavangardnih naznaka estetike ružnoga, simultanizma i montaže, osobito u poemi Mňra s druge strane. U „novim” čitanjima u prvome su planu Matoševe ideje viđene na presjecištu kulturologije i antropologije, njegov neiscrpni idejni pluralizam. Matoš je reagirao na sva društvena i kulturna pitanja onodobne Hrvatske i Europe. Nakon povratka u Hrvatsku 1908. bio je ideolog mladih starčevićanaca razočaranih u političke stranke, zanimali su ga procesi modernizacije i njezini odjeci u Hrvatskoj, okupljao je učenike, bio je Rabbi. „Nova” čitanja nastala su kao odgovor na izazove Matoševe biografije i ideologije, ne u smislu nekoga zatvorenoga ideološkoga sustava, jer ga on nije imao, nego kao odgovori na njegova stvarna i duhovna lutanja Europom, iskustva s prvom globalizacijom, bogati rodni imaginarij i antifeminizam, poetiku sna i i ideju nacije, ali i praktična politička pitanja o budućnosti Hrvatske na izdisaju Austougarske Monarhije. Ono što me fascinira i danas, a vjerujem i svakoga tko se susretne s Matošem, to je čarobno jedinstvo prognaničke biografije, visokih estetskih standarda i nepotkupljivoga novinarstva. Matoš je, kako sam kaže, bio prvi hrvatski pisac koji je od svoga života napravio „umjetničko djelo”. Stoga je uvijek izazovan i nov jer je bogat i nepredvidljiv kao i sam život.

U knjizi se Matoš razotkriva slojevito, gotovo i sam kao sveukupna umjetnina, raznorodan, prisutan i višestruko aktualan. Pritom su se jasno isprofirala dva Matoša – onaj rani/mlađi/europski i onaj stariji/domaći – koje su ključne razlike među njima?

Da, ideja o dva Matoša mogla se naslutiti već u eseju Matoš i avangarda, pojavljuje se spontano kao lajtmotiv u cijeloj knjizi, a postala sam je svjesna kao opsesije tek na kraju kada je knjiga bila gotova. U vrijeme europskih lutanja Matoševo je estetsko djelo spoj simbolizma, impresionizma i protoavangardne estetike ružnoga i simutanizma, dok nakon povratka, osobito u kasnim putopisima, jačaju elementi esteticizma i secesije. Isto tako na ideološkome planu rani je Matoš zaigraniji i otvoreniji prema modernoj civilizaciji. Premda primjećuje tamne strane civilizacijskoga napretka, pa zamišlja antiutopijsku metaforu Eiffelova tornja kao goleme čačkalice kojem će jednom netko početi čačkati zube, u knjigama Dojmovi i Ogledi o pariškoj Svjetskoj izložbi 1900. Matoš je promodernist: divi se multikulurnosti, dostignućima tehnike, rudarstvu, bijeloj suzi na crnome licu, plesovima egzotičnih plesačica, svaki dan „uzima” dizalo u Eiffelovu toranju i sanjari o eri balona i aviona. Nakon povrataka u Hrvatsku, u kasnim feljtonima, Matoš postaje kozervativniji, brine ga demografsko osiromašivanje Hrvatske, gospodarska zaostalost i strano vlasništvo, učinci prve globalizacije na malu naciju i „grozno iseljevanje u Ameriku”. Međutim, kad se malo bolje pogleda, zapravo i nije bilo dva Matoša. Bio je jedan jedinstveni neponovljivi čarobni trigram A. G. M. pun protuslovlja i ambivalencija, zabrinuti domoljub i kulturni Europejac, koji se može uvijek nanovo čitati i otkrivati.

Upravo se, u svjetlu nove nadnacionalne zajednice kojoj smo pristupili, nameće posljednji esej koji zaključuje Čitanja – Matoš i nacija – aktualizirajući pitanja o nacionalnom identitetu i suverenosti. Može li Matošev model nacije vizionarski ponuditi simulaciju novoga nacionalnog koncepta, kada gubitkom ekskluzivne političke suverenosti u prvi plan izbijaju preostala dva temeljna sloja – Matošev kulturni model nacije i onaj intimni krajolik domovine kao estetskog prostora?

Članak Matoš i nacija pisala sam prošle godine u prelijepome Biogradu na moru u vrijeme Matošu omiljena ferija, pa je estetski prostor domovine možda i zato tako jako naglašen. Ali šalu na stranu. Problem Matoševe ideje nacije ostao mi je neriješen od mojih znanstvenih početaka, još od one freudovske traume da nisam znala odgovoriti na pitanje zašto mi se tako jako svidio baš krajolik u Matoševu djelu. Kad god sam mislila o knjizi o Matošu, ideja nacije stajala mi je kao imaginarna poenta. Kraj 20. stoljeća obilježen je bujanjem diskursa o naciji i nacionalizmu, ali i dvama suprotstavljenim stajalištima o toj pojavi: tezom da je govor o naciji znak kraja ideje nacije i nacionalizma (po E. Hobsbawmu Hegelova mudra sova izlijeće kasno kada su stvari već dovršene) i tezom da, kada je riječ o kolektivnim odanostima i identitetima, nema ozbiljnijega suparnika naciji (A. Smith). Iščitavajući oba tabora suvremene rasprave o naciji i nacionalizmu, ali i njihove brojne rukavce i prilagodbe, moja sanjana i neispunjena datoteka Matoš i nacija prošarala se lakoćom perca s tri sloja ideje nacije. Bili su to politički model nacije (racionalni izbor domovine, državljanstvo bez obzira na etničku, rasnu, vjersku ili koju drugu pripadnost), kulturni model nacije (izborna srodnost, dijeljenje zajedničke tradicije, simbola, mitova i vrijednosti) i napokon primordijalni elementi. Matoš i sam govori o političkome i kulturnome modelu nacije, pa tu nisam nimala problema ni s terminima ni s intepretacijom. Drukčije je bilo s trećim slojem, upravo onim iz kojega potječe moj najraniji interes za Matoša. Malo me je bilo strah termina primordijalan, jer on u našem javnom diskrusu ima negativnu boju. Sjetimo se samo proskribiranja hercegovačkih bijelih čarapa pred navodno finim sivim čarapama. Međutim kako u svjetskom diskursu o naciji i nacionalizmu postoji cijeli jedan pravac primordijalizma, protiv kojega doduše ratuju konstruktivisti i postmodernisti, i kako to upravo pogađa treći sloj Matoševe ideje, nije bilo nikakva razloga da izbjegnem točan termin, naravno uz obrazloženje. Riječ je o najdubljoj vezanosti uz mjesto, genius loci, koja postoji u svim narodima, a u Hrvata je jos dodatno učvršćena estetskim mitom i ljepotom prostora. Matoš nije poznavao i sigurno nikada ne bi odobravao velike ideologije krvi i tla 20. stoljeća. On je u ideji i estetskoj praksi krajolika utjelovio svoju ljubav prema genius loci koja se ne može propisati, pa čak ni naučiti, kao ni ljubav.

Kako bi Matoš, u tom kontekstu, reagirao na hrvatsko pristupanje Europskoj uniji?

Upravo tu je čudesna poruka, ali i snaga Matoševa modela nacije. Pristupanjem Europskoj uniji Hrvatska je kao suverena država darovala dio svoga političkoga suvereniteta Europskoj uniji, kao što je to učinila u doba kraljevskoga ugovora Pacta conventa 1102, u Pragmatičkoj sankciji 1713., u Austro-ugarskoj nagodbi 1867. ili u Jugoslaviji 1918. Matoš bi to sigurno vrlo dobro prepoznao i nisam sigurna kako bi na to reagirao. Međutim, Matošev troslojni model nacije nudi Hrvatskoj nišu za preživljavanje i u novim globalnim uvjetima. Europska Unije nije totalitarno, nego demokratsko carstvo. Stoga promišljenom gospodarskom politikom Hrvatska može izbjeći zamke novoga liberalnoga kolonijalizma (Matoš bi rekao „Bit će gaće, ali kad će!”), a samosvjesnom kulturnom politikom može njegovati, pa i unaprjeđivati kulturni identitet, tradicije, simbole, mitove i vrijednosti. Preostaje napokon treći element ideje nacije, vezanost uz prostor, ljubav prema genius loci koju nitko ne može ni prodati ni kupiti, tj. u novim liberalnim terminima ni „preuzeti” ni „povući se”. Kao nikada prije sve ovisi samo o nama samima, hoćemo li ili nećemo, Matoševim riječima, biti „najveći šuftovi Europe”.

Što od toga njegova naslijeđa prepoznajete danas, u smislu novinarske etike i jasno artikuliranoga kritičkoga glasa koji čini se nedostaje u kontekstu javne komunikacije, javnih rasprava i sličnih temeljnih demokratskih oblika komuniciranja? Može li Učitelj, sa svojih 140 na leđima, iznova okupiti neke nove discipuluse, možda upravo putem vaše knjige…

Mislim da će već oko Božića 2013. Matoš nevidljivim nitima početi okupljati novinske discipuluse, sada utopijske sanjare i bruxelleske ulizice, koji će početi kritički razmatrati gospodarska i identitetska pitanja hrvatske nacije u doba globalizacije. Neće se to dogoditi zbog moje knjige, nego zbog okolnosti u kojima će se Hrvatska naći ulaskom u Europsku uniju.

Znakovito je da su prvi dan europske Hrvatske prosvjedovale upravo Matoševe – Pepice – piljarice na domaćim tržnicama, ovaj puta u nešto drugačijem kontekstu od onog u glasovitoj noveli, gotovo prizivajući Matoša satiričara i stekliša…

To je doista vrlo znakovito. Da se Gustl pojavi drugi put među Hrvatima, možda bi napisao satiričnu novelu Kip domovine leta 2013. u kojoj se Zagrepčanke i Zagrepčani „ušeprtljiše” oko fiskalizacije. U Matoševoj noveli Kip domovinje leta 188* glavna junakinja Pepica, groteskna piljarica-domovina „junačkoga srca”, radije pogiba pod kopitima mađarskoga konjanika nego da napusti svoj štand. U Matoševoj imaginarnoj noveli o zbivanjima za zagrebačkome Dolcu 2013. suvremene Pepice opet se bore za svoje štandove. Pepice će primiti i nasmiješeni predsjednik države, ali tržnice na žalost nisu u njegovoj nadležnosti. U Matoševoj imaginarnoj noveli nitko ne bi poginuo, a na mjestu današnje otvorene tržnice s izvornim domaćim proizvodima iz vrtova i ribarskih mreža, niknuo bi blistavi shopping centar stiliziran u obliku golemoga šestinskoga kišobrana s uredno zapakiranim voćem i povrćem iz cijeloga svijeta. Pepice bi se vratile svojim kućama i umrle prirodnom smrću, „krišom, dragi čitaoče, krišom”.

U kakvom su odnosu Matoševa starčevićanska ideja o samostalnoj nacionalnoj državi kao ostvarenju nacionalne i osobne slobode za sve njezine građane i zapadnjačka globalna „virtualna kultura” koja je, kako ste i sami jednom pojasnili, i svjesno izmještena iz bilo kakvog čvrstog uporišta?

Naš je Gustl iskreno sanjao samostalnu hrvatsku državu i njezin stvarni politički suverenitet. U svome političkome suverenizmu pozivao se na Renanovu ideju po kojoj je nacija interesna zajednica svih svojih građana i kao takva svaki dan na referendumu. Na jednome takvom referendumu 1990. Matoševe su Hrvatice i Hrvati, ali i svi hrvatski građani, čak s 93% odlučili da hoće takvu Matoševu u njegovo doba neostvarenu samostalnu i suverenu državu. I država doista bi. Ali to se dogodilo u neko čudno vrijeme kada to više nije „in”. Tako smo na jednome drugom referendumu nakon dvadeset godina, doduše s nekih 30-ak % glasova, odlučili da suverenitet podijelimo sa svim Europljanima. Ne lamentiram, samo konstatiram. U virtualnoj kulturi i sama je nacija postala virtualna. Mi imamo Hrvatski telekom, ali on nije u hrvatskome vlasništvu. Slovenski Mercator i dalje će se zvati Mercator, premda ga je „preuzeo” hrvatski tajkun. Virtualna je kultura carstvo znakova bez sadržaja. Tako je i sa suverenom državom. Hrvatska država i dalje postoji, ali samo virtualno, kao uspomena i ime.

Mislite li da bi Matoš smatrao da je njegov nedosanjani ideal u novom liku europske stare dame nasađen na – krivim petama?

Matoš je imao edipovski kompleks cipela i krivih peta. Volio je čisto rublje i elegantnu odjeću, a često nije imao za kruh ni cipele. Poznata je anegdota da je u Pariz došao u izgaženim papučama s nogama zamotanim u novine Obzor jer mu je gazda sakrio cipele od straha da mu neće platiti stanarinu, što se doista i dogodilo. U njegovoj pripovijetci Balkon pojavljuju se dvije žene: idealna žena iz snova na imaginarnome balkonu s prekrasnim cipelama i stvarna žena u cipelama s iskrivljenim potpeticama. Iskrivljene pete simbol su stvarnosti koja Matošu razara njegove snove. Ako želite da razvijem metaforu o dami i petama iz pripovijetke Balkon, vjerujem da bi Matošu kulturna Europa i dalje bila prelijepa dama s balkona u elegantnim cipelama, dok bi mu istodobno Europa postmodernoga imperijalizma i globalnoga liberalnog kapitalizma bila dama u cipelama s izlizanim petama iz kojih „brizga krv jedne čestite, plemenite, ubijene djevojke”, tj. Matoševe snivane Europe.

U eseju Matoševe metropole – Matoševe provincije jedan od „najzagrebačkijih” autora na ambivalentan način doživljava i „svoj” Zagreb, na koji se način on razotkriva kao Matošev imagem?

Kao što kaže naslov feljtona Zagreb i Zagrebi, Matoš je imaginirao više Zagreba. Zagreb je prostor Matoševa patriotskoga govora ujedinjen u oksimoronu „prijestolnice bez prijestolja”: „dragi i prokleti naš Zagreb, ljubljen tolikom mržnjom i mržen tolikom ljubavlju” iz putopisa Kod kuće. Matoš voli povijesni Zagreb, stari Grič kao simbolično mjesto stare slave i državne tradicije, Zagreb budućnosti koji trpi i radi i za koji proročki kaže da će u presudnome času znati i ginuti „za veliku stvar”. U središtu je svih Matoševih imaginacija Zagreba slika grada-sela koju zamišlja s Mirogoja, a zapravo preslikava s vidikovca kod kule Lotrščak, vizija Zagreba obrubljenog srebrnim pojasom Save i uronjenog u zelenilo šuma i polja, izražena u omiljenoj figuri hijazma: „grad, ulazeći u pejzaž, i priroda, izlazeći iz grada”. Ne mogavši u Španjolsku, kaže Gustl, „idimo u Gračane!”. Istodobno Matoš je rigao oganj na zagrebačke „elemente i elementiće”, na građanske kuće u kojima nema ni jedne hrvatske knjige, na publiku koja nema naviku čitanja, na sluganski Markov trg na kojemu oci domovine prodaju „bolove Matije Gupca”, na središte grada gdje se čuju samo riječi „Sluga! Servus! Sluga najponizniji!”, gdje se govori njemački (kao danas engleski), a Ilica je preplavljena stranim natpisima, gdje nema domaćih gospodarskih zavoda, a sve su banke u stranom vlasništvu. Prepoznatljivo, zar ne?

Kako bi, tim slijedom, doživio, primjerice, novoizgrađenu Kuću Europe na Trgu bana Jelačića?

Gustlu bi se jako svidjelo kada bi u Kući Europe mogao naći informacije o gradovima u kojima je i sam boravio, o Voltaireu, Baudelaireu ili Nietzscheu o kojima je i sam pisao, a ne „povlačenju” iz fondova i golemome tržištu rada. Početkom stoljeća, u doba prve modernizacije, iz Hrvatske su odlazili nepismeni ljudi koji su svoj identitet potvđivali otiskom prsta. Sredinom 1960-ih, u doba druge modernizacije, komunističke su vlasti otvorile granice i riješile se niže i srednje obrazovane radničke klase. Danas, nakon ulaska Hrvatske u Europsku uniju, u doba treće modernizacije, suvremena vlast reklamira europsko tržište rada kao bajku o zapošljavanju mladih obrazovanih ljudi. Matošu se nikako ne bi svidjelo ako bi europska „kuća” postala informativni centar za odlazak mladih ljudi od kuće. Malo je vjerojatno da bi se itko od njih vratio i napisao poput Gustla putopis Kod kuće.

Posebno zanimljivo imaginira i „svoj” Beograd, koliko su neke od njegovih osobina i usporedbi, posebice one Beograda i Zagreba, žive i danas?

Matoš je Beograd volio jer mu je pružio prvo utočište u emigranskim lutanjima, jer je tu stekao iskrene prijatelje koji nikada nisu negirali njegovo hrvatstvo i jer je tek tu postao pravi „stekliš”. Beograd je za Matoša uspomena „više slatka nego gorka”. Matoš se često služio figurom kontrastne usporedbe, a na isti način u mentalitetnim i kulturnim kontrastima Matoš imaginira Zagreb i Beograd, Hrvate i Srbe služeći se postojećim kulturnim stereotipima, ali i stvarajući nove, od svakodnevice i politike do odnosa prema ženama i književnosti. Kada se uzmu svi ti, ali i drugi kontrasti u njegovim feljtonima i putopisima, dobit ćemo sliku dviju distinktivnih kultra: Hrvati su kultura, Zapad, činovnički mentalitet, umjetnost, žensko načelo, ljepota, poezija, a Srbi politika, Istok, sloboda, muško načelo, moć, proza i novinarstvo. Naravno, bili su to stereotipi u kojima se prepoznaju mentalitetne i kulturne razlike, od kojih mnogi i danas djeluju neodoljivo.

Kao patrijarhalni ženoljubac, kako ga nazivate, i vječiti tragač za onim „vječnim ženskim” osobit je i njegov odnos prema feminizmu, kakav je on bio i na koji se način mijenjao?

Gustl je bio ambivalentni antifeminist, često ovisno o odnosima sa stvarnim ženama, ali još više o njegovoj rodnoj ideologiji. Hvalio je feminizam ako unaprjeđuje vrijednosti njegove rodne politike, a kudio ga ili žestoko napadao kada bi osjetio da su ugrožene osnovne vrijednosti do kojih mu je bilo stalo: tradicionalni brak, društvena podjela rodnih uloga, ideja nacije ili ideal ženske ljepote. U susretu s feminizmom rani je Matoš opušteniji i radosniji, a kasni smrknutiji i ideološki zatvoreniji. U Ženevi, gdje se družio sa studenticama i bio „napola zaručen”, pisao je pozitivno o emancipaciji žena radujući se da će se i naši krajevi uskoro „ponositi prvim svojim domaćim ženskim liječnikom”. Međutim već u Parizu na Svjetskoj izložbi ruga se feministicama koje su u ženskoj palači umjesto pelena i „nudelpreta” izložile svoje spise. Vrhunac Matoševa antifeminizma polemika je Naprednjače i brak iz 1909., u kojoj štiti instituciju braka od „suvišnih, smiješnih i kokošjih izjava” o rodnoj jednakosti i rasporedu društvenih uloga. I dok se rani Matoš raduje što se obrazovana hrvatska djevojka više neće onesvješćivati pred ostrugama kojekakvoga „Bedaka plemenitog Repomaha od Ludopada”, na vrhuncu svjetskoga feminizma, u feljtonima pisanim izmedju 1911. i 1913., prerano ostarjeli i bolesni Matoš proširuje optužbe na račun feminizma, iznoseći ideje o štetnosti ženske naobrazbe koja donosi nelojalnu konkurenciju i time umanjuje broj brakova i djece u zemlji koja „trpi od nerađanja”.

Što se dogodilo s Matoševom idealnom ženom? Kako bi, da doflanira u 21. stoljeće, Matoš estetičar reagirao na komercijalizaciju tijela i nove kanone ženske ljepote?

Vjerujem da bi citirao samoga sebe: „Mlade noge su najbolja lekcija ne samo grčkog nego svih jezika”, ali bi odmah dodao: „Kapital, novac, nije pokvario samo etičnog već i estetičnog čovjeka”.

Vrijeme je Matošu omiljena ferija, znači li ono i Vaš novi prilog domaćoj znanstveno-umjetničkoj sceni?

Moram što prije dovršiti članak Aleksandar Flaker i ruski formalizam, s kojim idem na simpozij Sto godina ruskoga formalizma u Moskvu. Ondje će prilikom predstavljanja moje knjige Hlebnikov i avangarda, možda ćurlićući (što je njegov stil) moju Palindromsku apokalipsu, nastupiti i suvremeni ruski pjesnik Sergej Birjukov kojega planiram prevoditi ovoga ljeta. On je predsjednik najčudnije akademije na svijetu – Akademije zauma, u koju je i mene učlanio. Eto, mogu se pohvaliti da sam odnedavno i ja članica akademije, doduše – zaumne. Ruka ruku mije, sve na korist poezije!