Kazalište ukorijenjeno u zajednici

Posebnost hvarskoga teatra u tome je što nema distance između publike i glumca. Upravo suprotno, ključna je uključenost članova komune u izvedbu pa se tako svi prisutni potvrđuju kao dio kulturne tradicije. Hvarska publika, pisao je Carić, uživa u privatnom poznanstvu

Prostorije, kuće, zgrade, uobličuju se u prebivališta nezaboravne prošlosti, kaže Gaston Bachelard. Ove sezone proslavljamo 400 godina Hvarskoga kazališta, iščekujući obnovu zgrade koja intenzivno traje već sedam godina. Pitanje koje se otvara jest: kako dalje? Na koji će način biti obnovljen život u najstarijoj kazališnoj zgradi u ovom dijelu Europe?

Hvar je danas jedno od ključnih turističkih odredišta, ali i mjesto kulturnog identiteta Hrvatske. Nudi predivnu klimu, more, ali i brojne prostore koji svjedoče o bogatoj prošlosti, kulturi koja – da li? – traje.

Po žutom tisku pratimo brojne celebritije koji svojim jahtama dolaze i prolaze, sudionike after beach-partija i slično. Ništa neobično.

Na koji je način s navedenim povezana sudbina Hvarskoga kazališta?

U našem je društvu danas djelatan imperativ stvaranja brendova, imidža, slika. S jedne se strane navedeno može doživljavati kao nužnost i dobra prilika, a da bi se opstalo, kako bi se naša kulturna stečevina sačuvala, no s druge smo strane svjesni brojnih zamki koje se time pred nas postavljaju.

Iz Prikazanja života svetoga Lovrinca mučenika

Svijet spektakla predstavlja opij koji upućuje na potrošnju i onih zona koje su čak i u svakodnevnom životu zaštićene oznakom „sveto“. U sadašnjem „društvu spektakla“ susreću se upotreba ali istovremeno i konzumerizam, nemogućnost upotrebe. Potrošnja nužno razara stvar, nju ne zanima supstancija stvari.

Teatar kao ritual

Često se postavlja pitanje – bez čega teatar ne može? Bez redatelja, dramskog teksta, glumca, publike, prostora?

Istina je da se predstava dade igrati u bilo kojem prostoru: na trgu, ispred crkve, u tvornici, na vodi, u šumi, pa i u zraku. No istovremeno jasno je značenje prostora u kojem se teatarski čin stalno zbiva.

Teatar je dubinski povezan s ritualom, pa je tako i prostor u kojem se igra – prostor rituala. Svaki prostor, dakle, može biti prostor rituala, no ima nečega važnog i u kontinuitetu: prostor pamti, čuva zbivanja.

Kako bi Gaston Bachelard rekao: „Upravo su to zakloni, skloništa koja u našim intimnim sanjarijama zadobivaju osobite vrijednosti (…) Slika kuće postaje tako topografijom našeg intimnog bića…“. Na taj je način Hvarsko kazalište postalo topografijom intimnoga bića Hvarana, ali i svih onih koji hrvatsku kulturu osjećaju kao svoju.

Prostor igranja, prostor okupljanja

Marin Carić bio je kazališni redatelj koji je trajno ostao aktivno vezan uz hvarski teatar. Ta ga je zgrada bitno iz-gradila. U svom tekstu o Hvarskom kazalištu spominje kako mu je jedan od teatrologa svojevremeno postavio pitanje zašto se kao mladić bavi starim tekstovima? Odgovorio je: „Rođen sam Hvaru, gotovo preko puta najstarije naše kazališne zgrade, odrastao sam u tom gradu veoma duge kazališne tradicije, svijest o ‘najstarijoj kazališnoj zgradi na Balkanu’ usisali smo tako reći s majčinim mlijekom, pa je valjda odatle teatar za mene oduvijek predstavljao nešto vrlo, vrlo staro a uvijek jednako prisutno, uvijek iznova živo, vitalno, mlado“.

To je jedan od temeljnih odnosa kojim se Carić bavi, spajajući pogled u prošlo, i usmjerenost na buduće. Staro i vitalno, kolektivno i osobno. Sve navedeno čini komunu. Zajedničko je, komunalno vlasništvo. Komuna se naime ujedinjuje na načelima zajedničke imovine, ali i zajedničkog rada.

No u život prostora treba ulagati: duhom, radom, ali i financijski, materijalno. I Carić se u analizama dotiče financijskih pitanja; tako uspoređujući srednjovjekovne kazališne uratke diljem Europe i situaciju u našim malim otočkim mjestima piše: „one se (predstave) s europskim gildama mogu usporediti samo po ugledu koji su u organizaciji srednjovjekovne komune imali, ali nikako i po financijskoj moći. Naše skromne prilike nisu omogućavale spektakularnost, ali sigurno je da su ta prikazanja, skazanja, mirakuli i misteriji odigrali odlučujuću ulogu u nastanku teatra“ .

No isto tako ističe kako je u trenutku kada je ponestalo novca za dovršetak gradnje kazališta – slavni knez Petar Semitecolo „jednostavno zaplijenio sve prihode s crkvenih dobara za godinu dana i priveo svrsi prostor nad Arsenalom (…) To također svjedoči o svijesti grada u kojem je crkva pristala na nametnuti danak znajući dobro da podizanje kazališta pridonosi društvenoj ravnoteži i miru među građanima“.

Hvarsko se kazalište često obnavljalo, o čemu piše Mirjana Kolumbić-Šćepanović. Neke od ključnih godina su: 1802. kada se kazalište opsežno obnavlja u neoklasicističkom stilu; 1815. pred pozornicom je izgrađen prostor za svirače; 1819. opširni radovi na popravku kazališta i uređenju interijera; 1828. ponovno se radi na uređenju pozornice; 1849. grade se dodatne četiri lože; 1888–1900. obnovljene su lože, unutrašnji dijelovi namještaja obloženi protupožarnom smjesom, dodatno je sređena rasvjeta; 1925. uvedena je električna rasvjeta; 1936–1938. planirana je jedna od najopsežnijih obnova kazališta pa je izgrađena jedna garderoba, postavljen je zastor na pozornici te izgrađen prostor za šaptaonicu u podu pozornice; 1948. izmijenjen je drveni pod te su postavljeni stolci u parteru… Ponekad prilagođavajući se duhu vremena, ponekad svjedočeći šire zajedništvo – u trenucima kada primjerice 1958. Hvarsko kazalište od Dubrovnika dobiva na dar kamenu balustradu ili pak 1988. kada je dubrovačko Kazalište Marina Držića (opet je Marin Carić povezao oba teatra; u to je vrijeme bio naime umjetničkim direktorom u KMD) darivalo sjedala za parter što su prije toga bila u HNK-u u Zagrebu.

Suigra prošlosti i sadašnjosti

Sljedeći je važan element za analizu odnos izvođača i gledatelja: kazališne su izvedbe za Hvarane specifična vrst suigre izvođača i gledatelja, i to ne samo u gavelijanskom smislu riječi. Riječ je naime o suigri, suradnji članova komune. Tako Carić kaže: „Igramo pred jednom ne tako mnogobrojnom publikom koju, s jedne strane, gotovo intimno poznajemo (otočka su mjesta mala), dok je s druge strane gledamo u njezinu povijesnom kontinuitetu (kao uostalom i sebe same).“

I tu se jasno naglašava dvojna pozicija: riječ je o suigri prošlosti i sadašnjosti, spajanju svakodnevice, dana koje žive, i povijesnoga nasljeđa. Možda je tomu razlog baš izdvojena otočka pozicija.

Riječ je o maloj zajednici gdje se pojedinac spaja s onim drugim na osobit način: oni koji dolaze izvana uistinu su samo oni koji ovise o brodu koji brzo „prohodi“, bivanje došljaka jednostavno se nadzire. Oni koji su trajno na istom prostoru mahom su „svoji“, gotovo svojta, i tada je susret s drugim nužno okrenut onim paralelnim, prošlim drugima u nama.

Hvarska publika, naime – nastavlja Carić – uživa u privatnom poznanstvu (ili rodbinskoj vezi). „Mi ne igramo ZA puk, već S pukom. To možemo jer znamo s kim igramo!“

Ovo mi se čini osobito važnim trenutkom, specifičnošću otočke situacije. U ostalim je teatrima, u drugim je gradovima važna distanca spram glumaca odnosno izvođača. Gledatelj uživa u nepoznatom nekom, izdvojenom i udaljenom, iznimnom pojedincu, koji je ujedno jedna od brojnih mogućnost sama gledatelja.

Upravo je ta distanca, nepoznavanje obiteljske slike izvođača, njegovo izuzeće od zajednice, komune, nužna, a da bi se moglo kvalitetno i predano suigrati, poistovjetiti, prihvatiti izvođača.

Hvarska pak situacija ne priželjkuje od izvođača tu vrst iznimnosti. Upravo obratno. Ključna je uključenost, a ne izuzeće.

Uloge se mijenjaju s vremenom

Gotovo je svaka „familija“ komune predstavljena, zastupljena. Na taj je način potvrđeno uključenje svih prisutnih u povijesni kontinuum, to je zajednički ritual: svatko je od prisutnih dio kulturne tradicije, jedna od karika u lancu… jednom je na sceni ovaj, a sutradan već onaj koji gleda. Ma što radili danju za održavanje svakodnevne egzistencije, bili Hvarani po profesiji liječnici, ribari ili bilo što drugo, postoji nešto što u svima intenzivno vibrira i mimo svakodnevnih briga: to je ono o čemu Bachelard govori – paralelni prostor, kolektivna svijest, nasljeđe. Teatar je neotuđivi dio bića svakog iz komune i isključuje staleške razlike. Biti tek jednom od karika u lancu podrazumijeva i međugeneracijsku bliskost. Hvarani, dakle, odrastaju uz kazalište, i ono što ih povezuje jest – prostor! Prostor u kojem su rođeni, u kojem su odrastali i starjeli, prostor otoka, prostor grada, prostor teatra, ali i – simbolički prostor kazališne predstave. Zato nije za čuditi se što se brojne predstave (koje je većinom od 1970. pa naovamo režirao upravo Marin Carić) igraju desetljećima: tako primjerice Prikazanje života sv. Lovrinca mučenika, premijerno izvedeno srpnja 1970, igra i danas, kao i Ribanje i ribarsko prigovaranje (premijerno izvedeno 1991) te Stori letrat (premijera 1992).

Uloge koje Hvarani igraju mijenjaju se – kao mali preuzimaju uloge djece ili anđela, a kako odrastaju ili stare – uloge odraslih aktera i očeva. Na određeni je način to i zrcalo stalnih maski koje nosimo i mijenjamo pod prisilom protoka vremena. Prostor predstave svojevrsni je razgovor onih koji gledaju i gledanih o sudbini koju svi dijele.

Sahraniti naime znači držićevskim jezikom rečeno – sačuvati. Teatar je mjesto sahrane, posebnog oblika čuvanja dragocjenosti. O tome svjedoči i posljednja hvarska Marinova predstava, Šaka zemje, nastala na temelju pjesama Jure Franičevića Pločara 1997.

U jednom trenutku izvedbe, uz svjetlost svijeće koja se pali, izvođači nabrajaju imena umrlih koji su donedavno bili dijelom družine. Nakon premijere tom je popisu dodano i ime sama redatelja – Marina, Rinka Carića.

Još je jedna dihotomija dovedena u pitanje u Carićevim analizama teatra: a to je podjela na amaterizam i profesionalizam. Carić je, dobro je poznato, povezivao ta dva pola.

Govoreći o svom teatru kao o „pučkom“, a pozivajući se na Petera Brooka, Carić zaključuje kako je riječ o nerafiniranom, nespretnom, sirovom, oporom, nezgrapnom, nenaštimanom, melodramatičnom, histeričnom, nespretnom. Ili kako kaže – to je „odsutnost stila“. Navedeno određuje i odabrani repertoar predstava.

Nikako pak ne treba zaboraviti ovaj važan detalj: tih su godina u radu Hvarskoga pučkog kazališta na istaknutim mjestima bila dva profesionalca ili dva studenta na putu ka „profesionalnosti“ – Marin Carić kao redatelj i Tonko Maroević kao dramaturg.

I na ovom je mjestu bitno osvijestiti nužnost dvojne pozicije – amateri bez uvida i obrazovanja „profesionalnog oka“ teško da osvješćuju vlastiti značaj.

Dakle, ipak je riječ o estetskom činu. Važan je znalački uvid, točan fokus, znanje o estetici, konstrukciji. Naime, oni koji su „vodili“ amatere, usmjeravali predstavu, činili su svjestan, jasan izbor. Na taj način „nerafiniranost“ postaje itekako rafiniranom estetikom.

I danas se na Hvaru usporedno pokazuje život i rad umjetnika-profesionalaca i umjetnika-amatera. Tako prostor Kazališta godinama gostoljubivo prihvaća mnoge kulturne i znanstvene skupove, kao i manifestacije koje se tradicionalno održavaju u Hvaru.

Istovremeno, u Starom Gradu održava se već godinama festival amaterskoga kazališta. Brojne su amaterske družine djelatne na cijelom otoku. U samu pak Hvaru djeluje već slavno Hvarsko pučko kazalište, a njeguju se i mlade snage pod vodstvom izvrsne Dolores Kolumbić. Predstave su raznolike, ponekad i značajne: amaterizam je naime u mogućnosti otvarati nova vrata, često probijajući granice vladajuće paradigme, ne ograničuje se standardnim repertoarnim potezima, amaterske predstave u nekim slučajevima nastaju uistinu kao simptom snažne unutarnje prinude…

Nažalost, dok se posljednjih godina diljem Hrvatske otvaraju brojne akademije dramskih umjetnosti, formiraju nova sveučilišta, kao i novi kazališni festivali, u Hvaru pak ni Gradska knjižnica nema primjerena prostora. Možda je stoga ovo trenutak da se nešto pokrene: pa da se realizira suradnja s umjetničkim fakultetima, da se organiziraju radionice u kojima se grade predstave te da se navedeno spoji sa znanstvenim uvidima i predavanjima povjesničara i teoretičara o kazalištu. Hvarsko kazalište možda može osigurati novi simbolički prostor: kuću susreta. Susreta fakulteta i festivala, studenata i profesora, umjetnika i znanstvenika, susreta „naših“ i „stranih“ (pa tako možda postati i svjetskim teatarskim odredištem).

Hvarsko je kazalište, kao suprotnost hvarskim plažama i ulicama, naizgled umaknulo svijetu spektakla – no pitanje je hoće li ga svijet spektakla progutati, utrnuti?