Je li Manon žrtva krize?

U najavi netom završene sezone, 2012/13, Baleta Hrvatskoga narodnog kazališta u Zagrebu, planirano je remek-djelo baletne neoklasike, cjelovečernji balet Manon Kennetha MacMillana, na glazbu Julesa Masseneta. Taj naslov uvršten je u šest pretplatničkih ciklusa, ali na kraju nije izveden. Na prvi pogled reklo bi se da je kriva kriza. No kada se uzme u obzir da je Manon planirana za kraj osme sezone aktualne uprave HNK-a, problem se doima drukčijim. Na početku rada, i poslije, aktualna uprava imala je potrebu s repertoara skinuti čak pet nezaobilaznih naslova klasičnoga repertoara – Trnoružicu, Giselle, Labuđe jezero, Don Quijotea i Orašara, i sve te – dotad postojeće predstave – zamijeniti novima, u novim koreografijama odnosno u drukčijim redateljskim verzijama s minimalnim i, za najširu publiku, nevažnim razlikama u detaljima, jer se koreografske postavke svih – i dotadašnjih i novih produkcija – temelje na klasičnim predlošcima.

Pjesme bez riječi: M. Kageyama, R. Bruist, R. Suzuki, T. Darai, E. Pličanić, G. Stanciu, I. Vitić Gam / Snimio Mirko Cvjetko

Za ilustraciju, Bečki će državni balet u travnju sljedeće godine, nakon 50 godina, premijerno obnoviti Labuđe jezero u koreografiji Rudolfa Nurejeva. Znači, nakon 50 godina neprekidna izvođenja, od 1964, obnovit će i osvježiti postojeću predstavu. Štutgartski balet svoje Labuđe jezero u koreografiji Johna Cranka izvodi neprekidno od 1963. Bavarski državni balet u Münchenu svoje Labuđe jezero u koreografiji Raya Barre izvodi od 1995. Zašto? Zato što ti veliki ansambli, kada jednom ulože veliki novac u klasičnu predstavu, koju publika želi uvijek gledati, nemaju potrebe mijenjati je svakih pet godina, a novac ulažu u druge naslove, pa imaju vrlo bogat repertoar. I Nurejev, i Cranko, i Barra, baš kao i Waclaw Orlikowsky, Dinko Bogdanić te Derek Deane kod nas, svoje su uratke načinili prema Petipau, Ivanovu i tradicionalnim postavama. Rukovoditelji se spomenutih inozemnih ansambala mijenjaju, ali nitko od njih nema mandata da se ravna prema osobnim taštinama i da misli kako svijet počinje od njega, već mandat dobivaju kako bi radili na probitku kulturnoga života svoje sredine. Naša sredina neće Manon vidjeti još tko zna koliko godina jer će kriza iduće sezone biti još veća. Ne zbog krize ove ili prošle godine, nego zato što Manon nije postavljena prije sedam ili osam godina.

Manon je zamijenjena Baletnim triptihom s djelima Ronalda Savkovića, Williama Forsythea i Nacha Duata, tako da velik dio repertoara Zagrebačkoga baleta čine kraći moderni baleti, objedinjeni u raznim baletnim večerima. Savković se, kao mladi koreograf, u Triptihu suvereno istaknuo uz bok slavnom Forsytheu i Duatu. Protekle je sezone u Zagrebu obnovljena i predstava Varijacija u f.ado molu Portugalca Huga Viere, koji je u Rijeci, nakon kantate Carmina Burana, postavio Mozart efekt. Tako su Derek Deane i Hugo Viera, potpuno nezasluženo, trenutno najzastupljeniji koreografi u Hrvatskoj.

U sklopu 27. MBZ-a Edward Clug postavio je Posvećenje proljeća Igora Stravinskog, u povodu stote obljetnice praizvedbe, te Šest antičkih epigrafa i U bijelome i crnome, na glazbu Claudea Debussyja. Clug je autor velike imaginacije, sposoban za različite koreografske postupke. U travnju sljedeće godine ponovno će raditi u Štutgartskom baletu, što ga potvrđuje kao jednoga pri vrhu među mladima europskim koreografima.

U Hrvatskome narodnom kazalištu Ivana pl. Zajca u Rijeci prevladao je moderni balet. Repertoarni potezi i kadrovski promijenjena fizionomija toga ansambla pridonijeli su da Rijeka ima dinamičnu plesnu scenu. Ali publika sve više traži predah od toga i vapi za klasikom i bijelim baletom, što ne bi trebalo zanemariti, ni zbog publike, a ni zbog ansambla.

Nakon političkih cirkuskih trakavica oko intendanta splitskoga HNK-a, nedostojnih područja života koji se naziva kulturnim, nova uprava nastojala je u njezinu drugom dijelu spasiti sezonu koja se dotad odvijala stihijski. Dinko Bogdanić najprije je s Don Quijoteom, a zatim s nizom baletnih koncerata, u samo nekoliko mjeseci mobilizirao ansambl i publiku u oduševljenju za baletnu klasiku. To će kulminirati u kolovozu, na Splitskom ljetu, u Baletnom tjednu – reviji predstava s repertoara koje će se izvoditi dan za danom: Don Quijote, Neostvareni susreti i Čudesni mandarin, Grk Zorba, Brel te Baletni gala-koncert; i to nakon festivalske premijere predstave Dinko Bogdanić: Verdi s baletnim ulomcima iz Verdijevih opera, za Verdijevu godinu.

Situacija u trima hrvatskim baletnim ansamblima pokazuje kako su oni, bez obzira na zamjerke koje im se mogu uputiti i na teškoće koje ih muče, živi i ravnopravni, bolje rečeno punopravni dijelovi nacionalnih kazališta. A to je u doba krize od presudne važnosti. Jer u prijašnjim vremenima razne krize i restrikcije uvijek su počinjale i lomile se na baletu.