Istina o lažima hrvatske povijesti

Zbog istine i pitanja koje istina postavlja Jajčinovićeva knjiga nudi više nego što se od vrsnih knjiga očekuje. Nudi dokaze koji se dosad u hrvatskoj povijesti i publicistici nisu našli na jednom mjestu, jer političke elite i kukavičluk povjesničara nisu dopuštali istinu i dokaze

Milan Jajčinović, „izvrsni kolumnist, publicist, poznavalac povijesti i politolog, analizom događaja u proteklih sto godina dokazuje krivotvorenje povijesti, daje odgovore na aktualne probleme i poziva na suprotstavljanje novim krivotvorinama“, piše u reklami u Večernjem listu za Jajčinovićevu knjigu Od Jugoslavije do Euroslavije. Premda će netko pomisliti da je to pretjerivanje, jer je Večernjak i izdavač knjige, ipak nije riječ tek o reklami, nego o knjizi koja će čitatelju otkriti kako je velikim dijelom hrvatska povijest posljednjih stotinu godina sastavljena od „krivotvorina koje slove kao istine i istina koje slove kao krivotvorine“, kako piše u podnaslovu knjige.

Ta knjiga mozaične strukture slijedi i prethodi Jajčinovićevoj knjizi Korifeji lažnih istina, objavljenoj potkraj prošle godine u nakladi AGM-a, koju autor završava uspoređujući europsko hrvatstvo i komunističko „pošteno hrvatstvo“, ono koje je po hrvatstvu pljuvalo i istinu pretvaralo u laž.

Izd. Večernji edicija, Zagreb, 2013.

I kao što spomenuta hrvatstva nisu ista, tako ni Europa nije kakvom ju je prije stotinu godina zagovarao Antun Gustav Matoš i 1933. kritički sagledavao Miroslav Krleža, a danas realistički promišlja Stanko Lasić i skeptički vidi Slobodan Novak, kao i mnogi hrvatskom šutnjom začarani.

Pogotovo nije kakvom su je vidjeli i kako je danas slave nekadašnji „crveni korifeji“, oni u čijim je glavama bila truli kapitalizam i ofucana drolja, kojoj se danas umiljavaju jer uživaju biti barem lepeza te ofucane dame. Zbog toga danas, piše Jajčinović, svjedočimo hrvatskom paradoksu – „naši najzagriženiji i najzasukaniji obožavatelji Europe zapravo ne razmišljaju ni europski ni hrvatski“! Oni i EU pokušavaju nasamariti kao magare koje nezna što nosi.

Tim „crvenim dobošarima, koji su se poslije prvih slobodnih izbora preobrazili u liberalne intelektualce“, a kojima je „još iz Jugoslavije nadnacionalno ostalo trajna mentalna odrednica“, piše Jajčinović, bilo je i ostalo „najbolje u Uniju ući bez nacionalne legitimacije. Samo s putovnicom, bez domovnice. Jugoslavija im je bila draga. Hrvatsku su prihvatili preko volje. Kao što im je svetinja bila Titova Jugoslavija, sada im je EU.“

Raskrinkavanje lažne hrvatske povijesti i svlačenje maske vladajućem političkom establišmentu provlači se kao lajtmotiv i knjige Od Jugoslavije do Euroslavije. I nije tek nit koja povezuje nepovezivo, nego je Maginotova linija razdvajanja istine od laži te sukus ne samo hrvatskoga jugoslavenstvovanja i komunističkih običaja već i antihrvatstva, kojemu je smetalo i europsko matoševsko hrvatstvo.

A i još smeta, jer se starčevićanca, pravaša i vizionara današnje Europske Unije A. G. Matoša nisu sjetili ni u noći slavljenja njihova ulaska Hrvatske u EU. Valjda jer ne znaju i nitko im iz EU-a nije šapnuo da se, kada je Matoš zagovarao današnju Europu, još nisu bili rodili ni Robert Schumann ni Konrad Adenauer, začetnici ideje o ujedinjenoj Europi.

Strah da se ne bude pametniji od briselskih birokrata i da moraju biti pod stolom kada moćnici dijele ostatke sa stola, ilustrira postojanost sluganskoga, podaničkog, inferiornog hrvatskog mentaliteta. Dodaju li se tomu još „prevrtljivost, petljavost i lažljivost“, zbog čega je hrvatske poslušnike prozivala haška petljanka Carla Del Ponte, piše Jajčinović, lako je objasniti zašto Hrvati imaju problema sa sobom i svojom poviješću.

Fatalisti će reći da smo takvi oduvijek i da se ne možemo promijeniti, a optimisti se tješiti da je tako od poraza na Mohačkom polju ili od sječe hrvatskoga plemstva od istih Turaka pod Udbinom, ili da je tako od pogubljenja Petra Zrinskoga i Frana Krste Frankopana u Wiener Neustadtu.

Umijeće krivotvorenja

No, s tim i bez toga, činjenice ukazuju da se hrvatska povijest i hrvatska nacija za istinu o sebi bore oduvijek, kao što je istina i da su, uz rijetke iznimke, o hrvatskoj sudbini politički odlučivali oni koji „srljaju kao guske u maglu“. Da su je često vodili oni koji se prema njoj odnose kao prema metresi koja im je dobra za njihove užitke – nekima kao „prašina na opancima“, a nekima kao falsifikat.

Da to nije tek mjesečarska tlapnja, kako bi tko mogao pomisliti, Jajčinović već na početku knjige, u uvodniku, nudi falsifikat; podsjeća na osvrt filozofa Nevena Sesardića, koji je u povodu imenovanja ministrom znanosti Gvozdena Flege u Vladu Ivice Račana – inače predavača marksizma na Filozofskom fakultetu u Zagrebu i čuvara titoizma u komunističkoj Jugoslaviji – napisao da se Flego „bori za bolju prošlost“, zbog čega je krivotvorio svoj životopis. Krivotvorina je, misli Jajčinović, paradigma i „opće mjesto hrvatske prošlosti i sadašnjosti, a vjerojatno i budućnosti“, zbog toga se „bitne činjenice ili kriju ili krivotvore, ili pak i kriju i krivotvore“.

Ali nije riječ samo s činjenicama, piše Jajčinović, nego „i s nekim zvučnim krilaticama, pamtljivim rečenicama, kovanicama, stavovima i uzrečicama, sloganima i biografskim podacima nekih naših poznatih pojedinaca“.

U knjizi Od Jugoslavije do Euroslavije autor u jedanaest poglavlja nudi, kao dosada malotko, pitanja i odgovore koji nisu domoljubne fantazmagorije i apsurdne hipoteze nego dokazi. Nudi argumente, citate, objašnjenja. Suvislo i dokumentirano podastire uzroke, razloge i zablude, među kojima kao najveće nudi hrvatsku političku naivnost, velikosrpstvo, jugoslavenstvo i komunizam.

Srpska dovitljivost, hrvatska naivnost

Tako u prvom poglavlju Djedovi i očevi jugoslavenstva podsjeća na Radićevo: Ne srljajte kao guske u maglu!, koje je Stjepan Radić izrekao u Hrvatskom saboru 24. studenog 1918, a o kakvu srljanju je riječ, jasno piše Krleža u eseju Pijana novembarska noć 1918.

U tom poglavlju podastire dokaze o hrvatskim izdajicama, o orjunašima, podsjeća na olako opraštanje antihrvatstva, koje se osobito očitovalo na površnom tumačenju tobožnje avangardnosti velikosrpskoga barbarogenija Ljubomira Micića, koji u časopisu Zenit piše i protiv Europe i protiv hrvatstva. To je onaj časopis čiji je reprint sadašnjem predsjedniku Republike Hrvatske Ivi Josipoviću uvalio srbijanski predsjednik Borislav Tadić u Vukovaru „gdje se kolektivni Barbarogenij uživo pojavljuje 1991. godine i u svom zenitističkom mahnitanju ubija i ljude i grad“.

Mogućnost realizacije srpskoga Barbarogenija, piše Jajčinović, nagovijestio je i „prije ujedinjenja i stvaranja Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca dr. Ivo Pilar (alias L. V. Sudland) baveći se pitanjem Južnih Slavena, a posebno poviješću i etnogenezom Hrvata i Srba“.

Pilar piše: „Ta dva naroda imaju dakle sasvim suprotno lice... Lice Srba je lice pravoslavlja, a lice Hrvata je lice katoličanstva, islama i bogumilstva. Zato što se može s pravom uztvrditi da je pravoslavlje stvorilo današnje Srbe… oni su iznutra jedinstveni i u tome imaju prednost pred Hrvatima, koji su iznutra mnogo nejedinstveniji i zapravo propali, te zaostali za Srbima zbog toga…Većina onoga čime se Srbi hvale kao svojim narodnim osobinama pretežno je prirodni posljedak njihove narodne Crkve. Hrvati zahvaljuju katoličanstvu svoj konzervatizam, svoju slabiju nacionalnu sviest, svoje jače podlieganje stranim kulturama, svoju višu kulturu, sposobnosti i svoje dublje etičko osjećanje.“

Jugoslavenstvo kao zamisao i kao anuliranje razlika upravo zbog tih razlika ne živi dugo. Njime su se najviše razočarali najgorljiviji zagovornici jugointegralizma, poput kipara Ivana Meštrovića i slikara Joze Kljakovića.

U knjizi uspomena U suvremenom kaosu Kljaković je napisao: „Granica koju je car Teodozije postavio između Zapadnog i Istočnog rimskog carstva nije bila slučajno postavljena… ona i danas postoji. Zapad i Istok nisu dvije različite rase, to su dva različita svijeta, dvije različite civilizacije… Ne mogu Bizant i Rim zajedno živjeti, Bizant je formirao duhovni život u širinu – Zapad, Rim u dubinu, u bit… Mi smo Hrvati tvorci jugoslavenske ideje, i formirali smo jugoslavenstvo na etičko-političkoj bazi ravnopravnosti. Srbi su ga prihvatili politički, da preko jugoslavenstva provedu svoj velikosrpski imperijalizam. Iz njih provijava bizantinska dovitljivost, a kod nas Hrvata naivnost.“

U poglavlju Logos i dijalektika NDH-a autor je obradio „šestojanuarsku diktaturu“ kralja Aleksandra, atentat na Stjepana Radića, iz Beograda naručeno ubojstvo Milana Šufflaya i zgroženost tim ubojstvom Alberta Einsteina i Thomasa Manna; piše o licu i naličju ustaša, o Jasenovcu i Bleiburgu, o kardinalu Stepincu i lažima o njemu; nudi istinu o Mili Budaku i Dušanu Žanku, intendantu HNK-a, čiju je biografiju Slobodan Šnajder krivotvorio potvorivši ga kao Mefista. Nudi i pravu istinu o Đuri Vranešiću, koji je uz mnogobrojne protivnike NDH-a spasio i Krležu, a komunisti su ga nakon rata ipak ubili.

Poglavlje Partizanska etika i narodna patetika opisuje sve ono čime su se komunisti ponosili a trebali bi se sramiti; opisuje višak sile i manjak milosti, piše o kultu samožrtvovanja i o partizanskoj erotskoj slobodi u kojoj je Tito mogao uživati, a drugi su za isti užitak bivali ubijeni; piše o partizansko-komunističkim zločinima i šutnji o njima.

Da komunisti nisu imali milosti prema ikome tko nije služio njihovoj ideologiji, autor dokazuje u poglavlju Goli i živi mrtvi. Mučenje i preodgoj partijskih drugova na Golom otoku više od ičega oslikava beskrupuloznost komunističke ideologije i titoizma, koji se nimalo nije razlikovao od staljinizma, s tim da je Staljin desetljećima simbol zla, a Tita se još brani tvrdnjom da je učinio više dobra nego zla.

Cinik bi rekao da je njegovo dobro djelo i likvidiranje Andrije Hebranga, na kojem su Udba i Tito „usavršavali staljinizam“, kao i moć komunističke dogme i partijske stigme. O tome autor piše u poglavlju Udbini viseći radijatori, na koje se nastavlja likvidacija protivnika u inozemstvu, među kojima je i likvidacija Brune Bušića.

Pod naslovom Bijela knjiga liberalizma opisana je demokratska uloga Praxisa u petrificiranju titoizma, zatim je opisana praksa hrvatske šutnje i uloga Stipe Šuvara u okoštavanju te šutnje, uloga novina Oko, urednika Gorana Babića, koji je svako njemu nepoćudno mišljenje tukao maljem komunističkog jednoumlja i zazivao likvidacije neistomišljenika.

O novijoj i bližoj hrvatskoj povijesti i krivotvorinama koje su postale istine u poglavlju Tko je dijelio Bosnu podsjeća na velikosrpsko mišljenje o muslimanima, o Dobrici Ćosiću, srpstvu Meše Selimovića i Emira Kusturice, koji se prekrstio u Nemanju, o Izetbegovićevu žalu za Jugoslavijom, o Mesićevim i Manolićevim konstrukcijama navodne Tuđmanove podjele BiH. U poglavlju Mit o 200 bogatih obitelji raskrinkava Vesnu Pusić kao stvarnoga kreatora te ideje koja se do danas podmeće Tuđmanu.

Pusićka u svojoj knjizi Vladaoci i upravljači (1992) zastupa ideju tajkunizacije s pomoću menadžerske oligarhije, za koju piše da su „posebna grupa ljudi koja čini manjinu u društvu… Drugim riječima, menadžeri čine elitu koja ima natproporcionalnu kontrolu nad raspolaganjem ekonomskim resursima o kojima ovisi većina ljudi u društvu“.

U zadnjem poglavlju YU svršetak i EU početak piše o svim uzrocima koji su usporili ulazak Hrvatske u EU i knjigu zaključuje tekstom Strah i nada, u kojem među ostalim piše: „Hrvatski Jugoslaveni prvu su Jugoslaviju gledali kao unitarnu zajednicu u kojoj će nestati hrvatske samobitnosti i Hrvatske. Slično i danas hrvatski apatridi i mentalni Jugoslaveni gledaju Europsku uniju. Njima je EU zapravo Euroslavija, nadomjestak za propalu Jugoslaviju.“

S tim Jajčinovićevim zaključkom i Krležom, koji je napisao da hrvatstvo „uvijek traži novog gospodara“, i nije se teško složiti. Svi koji se ne boje pamćenja lako će se sjetiti da su najveći zagovornici EU-a u posljednjih desetak godina bili baš nekadašnji Jugoslaveni i rigidni komunisti. Isti oni koji nikako ne žele prihvatiti da današnja Europa počiva na osudi i izjednačavanju komunizma s fašizmom i nacionalsocijalizmom.

Strogo kontrolirana istina

Hoće li EU onemogućiti kontinuitet komunističkog totalitarizma ili će ustuknuti pred Milanovićevom Vladom i zakonom Lex Perković, koji ne dopušta da komunistički zločinci budu zločinci jer čuvaju „tekovine komunističke revolucije”? One revolucije koja je 1945. u svojem „pobjedničkom hodu” nakon 9. svibnja, Dana Europe, sijala pojedinačne i masovne grobnice! Ili će se opet dogoditi paradakos pa će naši jugoeuropejci od EU-e ishoditi zabranu na hrvatstvo, proglašavajući ga prijetnjom europjestvu, kao što je bilo u dvije Jugoslavije?

Hoće li dakle EU spriječiti kontinuitet udbaško-kosovske kontrole nad komunističkom prošlošću koja laž nudi kao istinu ili će i dalje udovoljavati ostacima komunističke ideološke ortodoksije, koja istinu o sebi i demokraciju prihvaća samo kada čuva njezin svjetonazor? Primjerice kako to zamišlja sadašnji ministra školstva i sporta Željko Jovanović, koji zakon zaziva kada je ugrožen njegov „lik i djelo”, a ne poštuje kada ugrožava druge, nego od njih traži da si pljunu u lice.

Zbog istine i pitanja koje lažima postavlja istina knjiga Od Jugoslavije do Euroslavije, je iznimna. Nudi dokaze koji se do sada u hrvatskoj povijesti i publicistici nisu našli na jednom mjestu jer političke elite i kukavičluk povjesničara istinu nisu dopuštale. Izbjegavale su ono što Jajčinović minuciozno slaže u mozaik koji može uništiti samo laž!

Riječ je o knjizi koja je zbroj nepobitnih činjenica i logičnih zaključaka. Objektivna je koliko se stvarnost želi stvarnom vidjeti, a istinita koliko se uvažavaju činjenice. Osim kao istina o hrvatskoj povijesti može se čitati i kao upozorenje Europskoj uniji da joj se ne dogodi ono što se dogodilo Jugoslaviji. Osobito ako budućnost EU budu kreirale i uvjetovale „krivotvorine koje slove kao istine i istine koje slove kao krivotvorine”?