Hrvatske muke s domoljubljem

Pitanje nacionalnog ponosa, domoljublja ili patriotizma

te odnosa prema nacionalnim simbolima nacionalno

je pitanje od iznimne važnosti u svakoj normalnoj

demokratskoj državi, osim, nažalost, u Hrvatskoj

U utorak 25. lipnja 2013. Hrvatska je slavila Dan državnosti. I to posljednji Dan državnosti uoči povijesnoga pristupanja Europskoj Uniji! Zagrebačke ulice bile su sablasno puste. Tek grupice turista, koje su se iščuđavale što se to dogodilo sa stanovnicima hrvatske metropole. Na zgradama su bile tek ponegdje izvješene hrvatske zastave. Na zagrebačkim trgovima, u parkovima i izletištima baš ništa nije ukazivalo na bilo kakav svečani ugođaj. Nikakvih mimohoda, koncerata, odora, piknika, a ni nacionalnih simbola! Tek u crkvi Svetoga Marka služena je sveta misa za domovinu, a predstavnici vlasti pohodili su zagrebačko groblje Mirogoj te položili vijence na pet-šest grobova i spomen-obilježja. Valjda kako se ne bi komu zamjerili ili nekomu dali preveliku važnost. Hrvatska televizija iste nas je večeri, umjesto kakvim domoljubnim filmom, počastila Bliskim susretima treće vrste na Drugom. Na Prvom je donekle situaciju spasio predsjednik Josipović, koji je organizirao prigodničarski koncert u HNK-u. Komercijalne televizije ionako svaki dan vrte sapunice, bio praznik ili radni dan, pa bi bilo suvišno očekivati da će posebno obilježiti Dan državnosti, kad to baš ne čini ni javna televizija. Tek poneke radijske postaje iznenadile su nas kakvom domoljubnom pjesmom i prisjećanjem na teške, ali slavne dane 1991. Sve u svemu, neki siv, bezličan i depresivan dan u hrvatskoj metropoli. Mnogi koji su ga proveli na moru ili negdje na selu vjerojatno su uživali, ali budimo realni i priznajmo da većina njih ionako nije znala što zapravo slavimo. Važno je da je dan neradni i da se može spojiti s vikendom. Uglavnom cijeli je taj državni praznik prošao bez emocija, bez patriotizma, euforije i nužne simbolike. Baš onako kako je to bilo i prethodnih godina. Čemu onda taj i takav Dan državnosti!?

Korektan koncert od sat i pol u povodu ulaska u EU ne može popraviti dojam da se globalna pozornost posvećena Hrvatskoj zadnjih mjeseci mogla bolje iskoristiti za predstavljanje zemlje svijetu

Strah od domoljublja

Kao da ne živimo u onoj Hrvatskoj koja je stoljećima žudjela za samostalnošću i suverenošću, koja je krvavo platila svoju nezavisnost i državnost i koja je gordo i ponosno pobijedila u Domovinskom ratu!? Kao da smo se tako brzo umorili od imanja vlastite države. Ili smo u narodu ponovno uspjeli potisnuti domoljublje? Ili nas je kriza toliko zaokupila da nemamo ni želje ni volje slaviti? Ili jednostavno – ljudi taj blagdan ne osjećaju svojim?

Imaju Hrvati ponosa i emocija, kaže moj prijatelj, podsjećajući me na veličanstvene proslave hrvatskih pobjeda i uspjeha devedesetih, ali i na nedavne dočeke nevinih hrvatskih generala. Ali ovoj državi očito ne treba takvo iskreno domoljublje, jer ga se vladajuće garniture boje, pa ga se namjerno srozava i omalovažava!, zaključuje. Složili se s njime ili ne, činjenica je da još od 2000. do danas, bez obzira na predznak vladajućih, nacionalni simboli, patriotizam i hrvatske vrijednosti postaju out. Njih se banalizira i smatra ih se nevažnima u funkcioniranju države. Takvo postupanje prikazuje se kao proces napretka i demokratizacije, a ustrajavanje na njima natražnjačko, ognjištarsko i nacionalističko. Pritom ne izuzimam od odgovornosti ni desnicu, koja je bila na vlasti od 2003. do 2011. i nije poduzela gotovo ništa po tom pitanju, a ni ljevicu, koja je bila prije njih i vlada danas, a koja je uvjerena (za razliku od europske ljevice) da će s nekim nacionalnim simbolima i temama valjda biti manje socijaldemokratska. Kao da nitko od nas nije boravio u inozemstvu i vidio kako razvijene, napredne i demokratske države slave svoje nacionalne blagdane. Mahanje barjacima, vojno paradiranje i feštanje u čast države kod njih nije stvar prošlosti ni nacionalističkog iživljavanja. Dapače, to je dio odgovornoga građanskog ponašanja i poštovanja prema zemlji u kojoj živiš. Uostalom naša dijaspora najbolje zna s koliko ponosa, ljubavi i kreativnosti svoje dane državnosti slave Francuzi, Amerikanci, Nijemci, Kanađani, pa i stanovnici skandinavskih država, inače nesklonih nacionalnom šepirenju. Možete li zamisliti američki Dan neovisnosti 4. srpnja bez izvješenih barjaka na svakom domu, vatrenih govora, slavljenja nacionalnih junaka, piknika i vatrometa!? U masovnim proslavama sudjeluju i oni koji se osjećaju strancima u toj državi, koliko zbog osjećaja poštovanja prema novoj domovini, toliko kako ih se ne bi etiketiralo neodgovornima, budući da ćete u mnogim državama izgledati sumnjivo, ako ne i smiješno, ako se udaljite od nacionalnog ushita. Sigurno ima u tome i pretjerivanja, i glume. Ali tog dana države svečanostima, memorijalima, političkim skupovima, koncertima i piknicima slave svoju povijest, političku tradiciju, nacionalne uspjehe i šire patriotizam nužan za izgradnju samosvjesne i uspješne zajednice u globaliziranom svijetu. Mudri političari s iznimnom odgovornošću pristupaju vlastitim vrednotama, tradiciji, državnosti i simbolima. Ne dovode ih u pitanje, a ponajmanje se usuđuju sprdati s njima ili se njima koristiti u dnevnopolitičkim obračunima. A nažalost baš se to kod nas redovito događa! Kod većine naših političara vlada odsutnost bilo kakve odgovornosti prema vlastitom narodu, njegovoj povijesti i simbolima. Počesto im nedostaje i nacionalne svijesti i ponosa, a kod mnogih naših dužnosnika i iskrena domoljublja. A koliko „ubijanje“ domoljublja može biti pogubno za državu i njezine nacionalne interese, jako dobro svjedoči nova i dugo iščekivana knjiga Crveni vrabac Jasona Matthewsa, bivšega djelatnika CIA-e, koja se proteklih tjedana pojavila u američkim knjižarama, a u kojoj otkriva zanimljive detalje iz njegove špijunske karijere. Svakako je najdojmljiviji dio o regrutiranju suradnika u pojedinim državama, koji su bili spremni učiniti sve za američke interese pa i izdati vlastiti narod i državu. U tom procesu ključno je ubiti u potencijalnom suradniku njegovo domoljublje, tvrdi autor, i dodaje: „Za mene je to uvijek bio najteži, najodgovorniji, ali i najizazovniji dio posla jer je osobu potrebno uvjeriti da ignorira vlastite stavove o domoljublju, prekrši zakone svoje zemlje i postane izdajica!“ Nakon što potencijalni suradnik postane potpuno ravnodušan prema svojoj državi i njezinim nacionalnim interesima, dovoljno je zaigrati na jedan od pet motivirajućih faktora – novac, ideologiju, savjest, ego ili seks i dobili ste suradnika, dodaje Matthews. Jasno, ova nam priča govori o snazi domoljublja, koje je neka tanka granica da barem ne činimo zlo svojoj državi i narodu. Ali da ne bi bilo zabune, nisu svi oni kojima je domoljublje na usnama domoljubi i u srcu. Domoljublje se pokazuje djelom! Ali i simbolika ima snažnu poruku.

Oltar domovine na Medvedgradu možda je najvažniji zapušteni nacionalni simbol / Snimio Mirko Cvjetko

Gdje je Oltar domovine?

O tome, pored proslava nacionalnih blagdana i odnosa prema nacionalnim interesima i velikanima, svjedoči i zapušteni Oltar domovine na Medvedgradu. Možda ta obnovljena utvrda na obroncima Medvednice i nije bila najprikladnije mjesto za postavljanje spomenika domovini, odnosno svima koji su svoje živote ugradili u temelje naše države. Ali ako je spomenik zaživio i godinama služio u protokolarne svrhe, gdje su mnogi inozemni državnici i diplomati položili vijence u čast Hrvatske, kako ga se moglo tek tako samovoljno ignorirati, napustiti i odbaciti, bez stvorene alternative. Znamo da je drugi hrvatski predsjednik Mesić zdušno ismijavao Medvedgrad kao izmišljotinu svog prethodnika Tuđmana, nastojeći se njegovim odbacivanjem simbolično obračunati i sa svojim dojučerašnjim drugom. Ali ako mu je bilo stalo do zemlje koju predstavlja u svijetu, onda se mogao potruditi naći zamjenski prostor ili spomen-obilježje. Zbog te ignorancije i nemara bivšega predsjednika, ali i tri hrvatske vlade (Sanaderove, Kosoričine i Milanovićeve), hrvatski protokol punih trinaest godina crveni se pred inozemnim kolegama kad njihovi predsjednici i premijeri požele položiti vijenac u sklopu službenoga posjeta u čast zemlje domaćina. Jednostavno nemaju gdje, iako je to uobičajena i poželjna gesta u takvim prigodama. Tu nelagodu osjetio je, tijekom prvoga posjeta SAD-u 2011, i aktualni hrvatski predsjednik Ivo Josipović. Nakon povratka iz državničkoga posjeta Washingtonu Josipović je u svome dnevniku, objavljenu u Vjesniku 9. svibnja 2011. napisao: „Washington impresionira reprezentativnom grandioznošću državnih institucija, ozbiljnim samopoštovanjem države koja se ogleda i u arhitekturi, ali i u odnosu prema vlastitoj povijesti, posebno prema onima koji su za dobro društva i zajednice položili svoje živote. Svečana, krajnje formalna i ozbiljna ceremonija polaganja vijenca na Spomen-groblju Arlingtonu intenzivno me podsjeća na nepostojanje slične ceremonije i sličnoga mjesta u Zagrebu. Volio bih kad bismo se i mi u Hrvatskoj prema onima koji su žrtvovali svoje živote za dobrobit zajednice odnosili s takvim poštovanjem. Žalosno je, i za to ne može biti opravdanja, da u glavnom gradu zemlje koja je svoju opstojnost tek prije petnaest-dvadeset godina potvrdila obrambenim ratom, ne postoji dostojno spomen-obilježje palima za našu slobodu, pred kojim bismo mi i strani državnici polagali vijenac odajući tako poštovanje nama, našoj uspomeni, našoj legitimnoj i legalnoj borbi za opstanak.“ Uistinu državničko zapažanje. Proteklih godina mnogo se raspravljalo o tome, ali nažalost ni predsjednik osobno ništa nije poduzeo.

Dan domovinske zahvalnosti jedini je državni praznik koji još živi u narodu

Nakon ukidanja Medvedgrada, Račanova vlada je 2001. Donijela je Odluku o izgradnji spomenika Domovini i osnovala povjerenstvo na čelu s tadašnjim premijerom. Budući da Odluka uopće nije provedena, 2006. nova je vlada Ive Sanadera obnovila Odluku gotovo istog sadržaja, uz konkretan dodatak da će se Spomenik domovini izgraditi na Trgu Stjepana Radića, odnosno na zelenoj površini između poglavarstva Grada Zagreba i Koncertne dvorane Lisinski, u produžetku Lenucijeve potkove. Nažalost ni ta odluka nije provedena, a livada zjapi prazna. U međuvremenu je skupina uglednika iz javnog života predložila da se ta ideja poveže s postojećim Oltarom domovine, odnosno da se na tu lokaciju prenese spomenik Kuzme Kovačića s Medvedgrada. Drugi prijedlog, koji je jednom spomenuo i sam Mesić, odnosio se na polaganje vijenaca ispred Mogile u zagrebačkom parku Maksimir. Riječ je o spomen-humku sa skulpturom hrvatskog sokola, koji je nastao 1925, u povodu obilježavanja tisućgodišnjice hrvatskoga kraljevstva od grumenova zemlje donesene iz 144 hrvatska predjela u kojima se zbio neki važan povijesni ili kulturni događaj. Treći prijedlog odnosio se na polaganje vijenaca ispred Zida boli na zagrebačkom groblju Mirogoj (što se često koristi u nedostatku nečeg prikladnijeg), a neki su povjesničari sugerirali kako bi strani državnici prigodom posjeta Zagrebu trebali posjetiti palaču HAZU-a i vidjeti Baščansku ploču, kao iznimno blago hrvatske kulture, koje ima i važno povijesno značenje zbog prvog spominjanja vladareva imena na narodnome jeziku. Svakako najozbiljniji prijedlog bio je svojedobno onaj, koji je navodno podupro i predsjednik Tuđman prije smrti, da se preko puta zagrebačkog groblja Mirogoj, odnosno Krematorija, na padini smještenoj na Šestinskom kamenjaku, koja se obrušava prema Ksaveru, gdje su smješteni zgrada Hrvatske biskupske konferencije i papinske nuncijature, izgradi potpuno nov memorijalni kompleks sa spomenikom i vječnom vatrom za sve znane i neznane koji su stradali za Hrvatsku. U svakom slučaju mnogo planova i želja, a godine prolaze i svjedoče da baš nikomu nije odveć stalo. Najčešći mogući odgovor je kako je to nevažno, kako država ima većih prioriteta te kako sve to košta!

Kraljica i agent 007

Pitanje nacionalnoga ponosa, domoljublja ili patriotizma te odnosa prema nacionalnim simbolima nacionalno je pitanje od iznimne važnosti u svakoj normalnoj demokratskoj državi. Naime, države Zapada davno su shvatile da na taj način ne samo da jačaju snagu vlastite države nego i duh njezina naroda, koji se pozitivno odražava na njezin cjelokupni razvoj, a prije svega gospodarski. Samo informiran, motiviran i ponosan građanin može postati najbolji promotor i zagovornik svoje zemlje. A u tom procesu mediji, obrazovanje te državne i kulturne institucije imaju najveću odgovornost. Upravljanje nacionalnim identitetom i imidžom postalo je prioritetno pitanje bavljenja vlada uspješnih država u 21. stoljeću, jer na globaliziranom tržištu upravo njezina posebnost čini dodatnu vrijednost i konkurentsku prednost. Mudri lideri su, naime, shvatili da ulaganje u očuvanje, razvoj i promociju nacionalnog identiteta te upravljanje imidžom nije trošak već ulaganje, koje će rezultirati većim izvozom, boljom posjećenošću, uspjehom u međunarodnoj politici i ugledom u međunarodnoj zajednici.

Mnoge su države od svojih nacionalnih spomenika i simbola te nacionalnih praznika uspjele napraviti vrhunske međunarodne brendove, koji im ne donose samo popularnost već i pozamašne zarade. Prisjetimo se samo irskoga Dana Svetog Patrika ili francuskog Dana pada Bastille. Amerikanci su među prvima shvatili logiku komercijalizacije vlastite povijesne i kulturne baštine pa su Kip slobode u New Yorku, nacionalno groblje Arlington u Virginiji, Bijelu kuću i Capitol Hill te memorijalne centre Jefferson i Lincoln u Washingtonu, Dom neovisnosti u Philadelphiji, luku Pearl Harbor na Havajima i druge nacionalne spomenike pretvorili ne samo u domoljubna mjesta, na koja hrle školske ekskurzije, već i prestižne turističke destinacije, koje svakodnevno obilaze milijuni turista iz cijeloga svijeta. Baš me zanima što bismo pokazali našim američkim prijateljima kad bi htjeli posjetiti hrvatska domoljubna mjesta, odnosno mjesta na kojima su se zbili važni događaji, povijesne bitke, krunisani kraljevi, stolovali velikani... Imamo li dovoljno muzeja, suvenira i atraktivno upakiranih priča koje ćemo im ponuditi i na kojima ćemo zaraditi? Znamo li obilježavati važne obljetnice iz svoje prošlosti i života naših velikana i predstaviti ih svijetu, ili nam promiču u prosječnosti? Koliko smo filmova snimili u kojima progovaramo o svome identitetu, prošlosti, zanimljivim povijesnim zgodama? Kako će onda drugi upoznati naše vrijednosti, ako ih mi ne poznajemo ili do njih ne držimo?! Tim više što u vremenu u kojem živimo naš nacionalni identitet i njegove elemente moramo povezati i stopiti s popularnom kulturom, kako bi ih gledatelji, čitatelji ili posjetitelji mogli zapaziti i prihvatiti u sveopćem komunikacijskom kaosu u kojem treba kreativnosti i inovativnosti da biste zaslužili pozornost. Uostalom, pogledajmo kako to vješto rade Turci, koji nam ušminkanu verziju svoje povijesti prodaju u kostimiranim sapunicama, ili filmove poput Hrabrog srca, Patriota, Kraljeva govora. Prošlogodišnje otvaranje Olimpijskih igara u Londonu bilo je školski primjer kako cijelom svijetu na atraktivan način prodati svoju kulturu i povijest. Simpatično su podsjetili kako je njihova nacija darovala svijetu Beatlese, Stonese, Freddyja Mercuryja i Davida Bowieja, ali i Mr. Beana, Jamesa Bonda, Mary Poppins i Harryja Pottera. Bilo je ondje mjesta i za Davida Beckhama, ali i kraljicu Elizabetu, koja je unatoč svojim konzervativnim stajalištima dopustila da se poigraju s njezinim likom u sceni s agentom 007.

Žalosno je kako naše državne institucije nemaju znanja, sluha, ni smisla za korištenje hrvatske kreativne industrije, a ponajprije popularne kulture u stvaranju slike Hrvatske u svijetu. Doduše, u završnici procesa pristupanja Hrvatske Uniji svjedočili smo nekolicini kulturnih projekata, poput sjajnoga Festivala hrvatske kulture u Parizu, koji su Europi pokazali hrvatsko kulturno blago. Ali sve je to kap u moru prema neznanju, ignoranciji, stereotipima i predrasudama koje još vladaju kod naših europskih sustanara. Zato smo ovu globalnu pozornost, koja nam je proteklih mjeseci bila darovana zahvaljujući samostalnom ulasku u Europsku Uniju, mogli mnogo bolje iskoristiti od onoga sata i pol na Trgu bana Jelačića 30. lipnja. Bio je to korektan koncert, koji je uspio dočarati šarolikost hrvatskog identiteta, a koji je HTV u svome prijenosu pretvorio u spektakl. Ali što je sat i pol, makar ondje bila sva europska elita, prema mjesecima i godinama propuštenih šansi strateške komunikacije s Europom i svijetom.

Europa već godinama i mjesecima čeka da joj kažemo tko smo i što smo, što joj donosimo u miraz i na što smo ponosni. A mi smo bježali od tih upaljenih reflektora i ponešto sporadično mrmljali o svojim potencijalima. Kako ta komunikacija nije bila ni jasna, ni glasna, a ni strateški posložena, u finalu pridruživanja Uniji dobili smo poneki kompliment i jako mnogo podcjenjivanja i omalovažavanja u europskim medijima. A sve je moglo ispasti znatno bolje da smo se na vrijeme trgnuli i stvar prepustili stručnjacima, a ne stranačkim birokratima, koji su navodno odlučivali uglavnom o svemu bez mnogo konzultacija s ljudima koji znaju što je međunarodna komunikacija, javna diplomacija i promocija zemlje. Iako nas svijet sada gleda pomalo drukčijim očima, jer imamo i formalnu potvrdu o pripadnosti Europi, propustili smo povijesnu šansu da budućim europskim susjedima prezentiramo pametnu, naprednu i kreativnu Hrvatsku. Zašto nismo u europske prijestolnice masovnije razaslali naše klape, umjetnike, književnike, znanstvenike, dizajnere i filmaše, a u Zagreb pozvali predstavnike njihove kulture i kreativne industrije, koji bi nam pokazali svoj komadić Europe kojoj smo se pridružili? Tko je odgovoran što se proteklih dana na svim europskim javnim televizijama nisu vrtjeli hrvatski filmovi i dokumentarci o našoj povijesti, prirodi i kulturi, a na radijskim postajama svirala hrvatska glazba? Znam da će se u Vladi pozvati na krizu i besparicu. Ali očito je problem u bezidejnosti, lijenosti i nestručnosti, a ne u novcu, koji se ionako troši na koješta. Ne dvojim da se mnogo toga moglo odraditi potpuno besplatno u bilateralnim odnosima i da bi se mnogi umjetnici odazvali samo da su dobili priliku. No strateški organizirana komunikacija sa svijetom i javna diplomacija očito su zahtjevni zadaci za našu Vladu, pa je prilično stereotipno pristupila proslavi našeg ulaska u EU, misleći da je dovoljno fokusirati se na jedan jedini dan, nahraniti goste i odvesti ih na koncert. Kako u budućnosti ne bismo ponavljali slične pogreške, kad je u pitanju promocija hrvatskog identiteta u svijetu, hrvatske elite bi što prije morale postići konsenzus oko pitanja – koje su to vrijednosti po kojima želimo biti prepoznati u Europi, koji je to doprinos koji ćemo dati suvremenoj Europi, koji su to hrvatski velikani po kojima bi svijet trebao u budućnosti prepoznavati Hrvatsku i Hrvate te što ćemo mi najprije uzeti od Europe. Sve to moramo napraviti što prije, jer unatoč komplimentima na račun hrvatskih prirodnih ljepota i turističke ponude te unatoč bogatstvu kulturne i povijesne baštine, većina naših novih susjeda još nas smatra primitivcima s Balkana, koji možda imaju lijepo more, ali to ionako nije njihova zasluga. Mnogi nemaju pojma o našim gospodarskim, znanstvenim, intelektualnim i drugim potencijalima... A mi se ne trudimo pokazati ih na pravi način, već međunarodnu javnost zbunjujemo prizemnim stvarima i lošim političkim potezima.

Odnos prema tradiciji

Pritom je važno zapitati se kako će drugi dobro misliti o nama, ako mi nemamo dobro mišljenje o samima sebi!? Kako će nas drugi poznavati ako mi sami ne poznajemo i ne poštujemo vlastitu povijest, baštinu, velikane, način života? Kako će pozitivno izvještavati o nama ako im ne damo dobra povoda? Zato je krajnje je vrijeme da se trgnemo, okrenemo sebi, jasno definiramo – kamo idemo i što su nam ciljevi – te se počnemo mudrije ponašati u međusobnim odnosima, odnosima prema vlastitoj državi, njezinim vrijednostima i simbolima te komunikaciji s drugima. Naime, pred Hrvatskom, kao novom članicom Europske Unije te nedovoljno poznatom i priznatom državom, trenutačno se nalaze tri izazova – kako se kvalitetno politički i gospodarski pozicionirati u novoj okolini da bismo zahvaljujući članstvu živjeli bolje, kako očuvati i dalje razvijati svoj nacionalni identitet, koji je još prilično neutvrđen, te kako se nastaviti što kvalitetnije predstavljati europskim susjedima i jačati svoj imidž u svijetu. Pridruživanjem Europskoj Uniji priča nije završena, već tek počinje. Iskoristimo nove mogućnosti koje nam donosi otvorenost i blagonaklonost 27 europskih država. A za početak krenimo malim koracima – promijenimo odnos prema vlastitim nacionalnim simbolima i državnim blagdanima.