Haški sud kao proturepublikansko bojište

Prvostupanjske presude Hrvatima iz BiH stvaraju revolt zbog potpunog odbijanja da se vidi kako je postojanje Herceg-Bosne zamišljeno kao politička i vojna samozaštita hrvatskog naroda unutar BiH, države čije je postojanje osigurao upravo hrvatski narod u BiH i hrvatska država. Da je takva zaštita bila nužna dokazuje kasniji razvoj situacije u BiH u kojoj su Hrvati od konstitutivnog naroda svedeni na obespravljenu manjinu

U političkom i moralnom ozračju suvremenog ekvilibriranja svijeta djeluje u Haagu Međunarodni kazneni sud za bivšu Jugoslaviju. Prepoznajući ponovno utjecanje velikih zemalja anakronom imperijalističkom rezoniranju kao znaku strašljivosti i nedoraslosti pred budućnošću, zar možemo očekivati da će se haške presude donositi dok se pred sobom imaju zdravom razumu jasne predodžbe o povijesnoj i političkoj istini, pravednosti i ravnopravnosti, slobodi i ljudskosti? Kada imamo politički sud u Haagu, onda imamo i takve optužnice haškog tužiteljstva, konstrukcije haških tužitelja i presude. Nekomentiranje nepravomoćnih sudskih presuda i pozivanje na poštivanje pravomoćnih samo je podao, legalistički način za ušutkivanje istine, pokušaj prikrivanja fluidnosti presjeka skupova, dinamike neslaganja ili preklapanja kao i nastojanja zainteresiranih država na ostvarivanju vlastitih strateških ciljeva pomoću malih nacija. Ujedno je podignuta visoka medijska brana prema vlastitim javnostima, neinformiranima o povijesnim događajima na navodno beznačajnom i navodno beznadno nesređenu jugoistoku Europe. Suđenja za ratne zločine? Baš! Govorom isključivo o žrtvama već se u startu trebalo onemogućiti istini da bude izgovorena. Zločinačko vođenje rata u Slavoniji i u Dalmaciji od Dubrovnika, Zadra, Šibenika do Knina, naci(faši)stoidno obilježavanje i likvidacija nesrpskog stanovništva, masovni pokolji i silovanja, opsade Sarajeva i Goražda, pokolj u Srebrenici – kao najekstremnije manifestacije prirode srbijanske vojske i ekspanzionističkih, hegemonističkih, genocidnih i kulturocidnih srpskih političko-vojnih namjera u Hrvatskoj i u Bosni i Hercegovini – ostaju bez sankcija međunarodne pravde. Zato su sve presude teritorijalnim zapovjednicima, neposrednim izvršiteljima ili lokalnim političkim vođama bile i ostale samo tehničko pitanje koje je moglo biti prepušteno i nacionalnim sudovima, pa makar uz tutorstvo međunarodnog.

Presuda „šestorici“ plod je nepriznavanja Herceg-Bosne kao samozaštite Hrvata BiH

Prava naroda na život i slobodu

Da se moglo početi suditi za ratne zločine u bivšoj Jugoslaviji, bilo je potrebno poštivanje svetosti humanističkog prava naroda na život i slobodu, bila je nužna međunarodna politička opredijeljenost za suverenističko i demokratsko pravo naroda na samoodređenje i nezavisnost (jedva prijeporno za narode povijesne i državotvorne), bila je nužna međunarodna moralna opredijeljenost za ravnopravnost nacija (kao i za ravnopravnost ljudi) i za izgradnju pravednoga političkog svijeta, bilo je potrebno spoznajno suglasje oko univerzalno primjenjive, istinite, nepristrane interpretacije povijesnih zbivanja, bilo je potrebno inzistiranje na legalističkim kriterijima međunarodnog ratnog prava i njihovoj univerzalnoj primjeni kako bi bili spriječeni novi ratovi i bio osiguran svjetski mir. Ovako, suđenja za ratne zločine svela su se na nedostojno i neljudsko političko-sudsko poigravanje žrtvama, njihovim brojem i načinima smrti kao i mentalnom i materijalnom memorijom preživjelih te na učvršćivanje postojećih, i istinitih i lažnih, uvjerenja već prisutnih u nacijama koje proziva haški sud u svrhu manifestiranja političke moći velikih nacija i njihove cinične i zlokobne manipulacije malima.

Zločini u Hrvatskoj nekažnjeni

Ako smo toliko slušali o grozotama ratnih zločina na zaraćenim stranama, ako smo toliko, a gotovo uzaludno, ocjenjivali njihovu sustavnost, hijerarhiziranost, metodiku, opseg i stravičnost, ako se zapravo nije radilo o kažnjavanju zločina protiv čovječnosti i mira, o pravdi za žrtve orgija sadizma, nekrofilije i kriminalnoga vođenja rata, ako se nikada nije radilo o nemilosrdnoj borbi protiv zla za pobjedu ljudskosti i života, onda smo prisiljeni otvoreno govoriti o politici. U ratovima na području bivše Jugoslavije dogodilo se sukobljavanje u kojemu su sudjelovale velikosrpska ekspanzionistička i nacistoidna nacionalna koncepcija Srbije (poduprla ju je i Crna Gora); obrambena nacionalna koncepcija Hrvatske koja je uključivala obranu konstitutivnog hrvatskog naroda u BiH; isprva prirodno i očekivano savezništvo Hrvata i Bošnjaka koje se, zbog posljedica srpske agresije i stranog, „začinskog“ djelovanja razvilo do neprijateljstva da bi se poslije „vratilo“: nužnom, ali s bošnjačke strane gotovo prisilnom, strateškom partnerstvu s Hrvatskom; unitarna nacionalna koncepcija Bošnjaka u BiH s velikomuslimanskim aspiracijama prema hrvatskoj obali u Hrvatskoj i u BiH te, na koncu, narodna borba Albanaca koja se u autonomnoj pokrajini Kosovu također suprotstavila političko-vojnoj strategiji Srbije. Umjesto da se dogode evolutivne političke tranzicije iz komunističke federativne zajednice koja je izgubila svaki razlog i smisao postojanja – ako ga je uopće ikada imala – u zasebne nacionalne države, srpska je agresija katalizirala obrambene nacionalne revolucije napadnutih naroda.

Nakon prvostupanjskih presuda visokim hrvatskim zapovjednicima iz Hrvatske, a sada i iz BiH, kao i oslobađajućih presuda najvišim zapovjednicima vojske, specijalnih postrojbi i obavještajnog sustava Srbije može se reći da iza te kvazimoralističke predstave s djelovanjem haškog suda – u čiju su ulogu neke europske zemlje nezainteresirano i otud naivno, ili zatvaranjem očiju i idealistički, povjerovale – ne stoji samo strateško potiranje zainteresiranih za jugoistok Europe, nego i njihovo svrstavanje u mirnodopskom nastavku ratova na području bivše Jugoslavije. A kada se politike velikih zemalja nisu kadre uzdići do univerzalne političke, moralne i humanističke perspektive i iz nje procijeniti političko i vojno ponašanje nacija u ovim ratovima, nego se, umjesto toga, iz perspektive vlastitog razumijevanja i interesa, odlučuju odigrati – nipošto jednoznačno – za suprotne strane u povijesno i politički zapretenim odnosima među nacijama jugoistočne Europe, onda možemo konačno napustiti svaki prazni govor o pravdi i pravednosti, istini, moralnosti, ljudskosti i zbiljskom povijesnom sazrijevanju svjetskoga poretka.

Haška presuda za genocid u Srebrenici dogodila se samo zbog umiješanosti UN-ovih snaga, a ne u ime ljudskosti i osude srbijanske politike prema nesrpskim narodima. Sva ostala masovna stratišta nisu bila dovoljno važna – što je već bio jasan simptom, od politike ohrabrena, rasističkog diskursa koji opstaje u međunarodnim odnosima. Skraćivanje optužnica koje su uz srpske zločine u BiH trebale obuhvaćati i zločine u Hrvatskoj nije se događalo zbog nedostatka vremena, nego zato što se ti zločini nisu nikad imali namjeru procesuirati. U optužnicama i pojedinim presudama sadržane nevjerojatne interpretacije, nepravedno neistinite i time nemoralne političke kvalifikacije kao i sintagme iskorištene za narativ ratova u bivšoj Jugoslaviji kojima se namjerno i dosljedno, zloporabom kazuistike izobličavao povijesni, politički i vojni smisao te ukupni ratni kontekst stvarnih zbivanja, izbor određenih meta haških tužitelja uz paradno zaobilaženje drugih te lančano uvezivanje optuženih „znanih i neznanih“ osoba trebali su upozoravati Hrvatsku da valja nastaviti voditi obrambeni i moralni rat drugim, političkim i pravnim sredstvima, raznovrsnim nacionalnim strategijama. Upravo ono što je i smisao postojanja nacionalne države. Ali to hrvatski političari nisu radili, to hrvatski narod nije znao zahtijevati.

Od konstitutivnog naroda do manjine

Ovakvim prvostupanjskim presudama Hrvatima iz BiH i u Hrvatskoj se obnavljaju revolt i nemir probuđeni nakon prvostupanjskih presuda visokim zapovjednicima Hrvatske vojske i Specijalne policije, a uspokojeni njihovim oslobađanjem zahvaljujući strateškim i političkim procjenama naklonjenih, ako ne i prijateljskih zemalja. Revoltiranost ponajprije zbog potpunog odbijanja da se vidi da je postojanje HZ Herceg-Bosne zamišljeno kao institucionalna, politička i vojna samozaštita egzistencije hrvatskog naroda unutar države BiH, države čije je postojanje osigurao upravo hrvatski narod u BiH svojim pristankom, a koju je hrvatska država željela poduprijeti vojnim savezništvom i konfederativnim odnosom.

Da je takva zaštita bila egzistencijski nužna, dokazuje kasniji razvoj situacije u BiH u kojoj su Hrvati bez institucionalne zaštite od konstitutivnog i politički suverenog naroda svedeni na politički i kulturno obespravljenu nacionalnu manjinu, na autohtoni narod istrijebljen ili pred iseljenjem iz vlastite domovine bez kojeg bi ona bila lišena svoje srednjovjekovne povijesti. Suđenjem za zločine počinjene na hrvatskoj strani u BiH ne može se zadirati u prirodno pravo naroda da se brani na narodnom, etničkom principu u situaciji kada mu politički status još nije definiran, a s više je strana napadnut i izvrgnut progonu upravo kao etnička zajednica. Tako je sudbinu Hrvata u BiH zamislila međunarodna zajednica? Na osnovi nacionalnoga povijesnog iskustva imamo pravo pitati: zar se smije ponovno događati da se jedan narod pušta propadati kroz presjeke interesnih sfera? Nakon niza ratova svijetu se opet ponavljaju situacije u kojima ponovno polazi školu povijesnog iskustva i u kojima ne zna ili ne želi moralno i politički kompetentno djelovati.

Uvjeti za novi rat

Izrazit ćemo bojazan da su, u jednom trenutku, haške presude – posebice ukoliko se ove prvostupanjske održe i u drugom stupnju – gotovo same po sebi počele stvarati uvjete za novi rat kao dio procesâ suvremenoga formiranja nacija jugoistočne Europe. Kada se u tolikoj mjeri, bez obaziranja i bezobzirno – politikom i pravosuđem – razgrađuje istina i oštećuje pravda, kada istina i pravda vise o niti, posljedice ne mogu iznenaditi. Zasad presude i dalje služe „samo“ uzajamnosti udovoljavanja, strateškim i obavještajnim podmirivanjima i zadovoljavanju eksperimentalne znatiželje političko-sigurnosnih struktura velikih zemalja – poglavito Velike Britanije – koje ovakvim izvođenjem pravosudno-političkih pokusa i masovnih testiranja kao i, s dna projekcijske dvorane, neljudskom i ciničnom opservacijom simultane multinacionalne stvarnosne predstave (reality show ili, bolje, real-time show) na prostoru nacija jugoistočne Europe pokušavaju svojim vanjskopolitičkim strategijama osigurati realnu podlogu i političku izvedivost.

Hrvatsku s hrvatskim narodom u BiH ne povezuje samo nacionalna solidarnost i zajedničko iskustvo obrane golog opstanka pred srpskom agresijom i novoprobuđenom bošnjačkom ekspanzionističkom fantazijom. Ako i ne ulazimo u geografsku i povijesnu jedinstvenost hrvatskog i dijela bosansko-hercegovačkog bojišta, u nacionalnom sjećanju ne može izblijediti slika golorukog stanovništva koje tijelima brani odlazak srbijanskih tenkova prema Hrvatskoj. Međusobna je veza geografski, povijesno, obrambeno, politički, gospodarski i demografski presudno važna, životno i geostrateški nužna i svaki pokušaj njezina „rezanja“ neprijateljski je udar na hrvatski narod u BiH kao i na Republiku Hrvatsku. Otužno je da takvo rezoniranje ne dijele sve političke opcije u Hrvatskoj, što je posljedica povijesnoga kontinuiteta protunacionalnog, a potom anacionalnog političkog mišljenja koje često ima priliku biti zastupljeno na najvišim državnim funkcijama u Republici Hrvatskoj. U mirnodopsko vrijeme štete za Hrvatsku od takva mentalnog sklopa manifestiraju se s vremena na vrijeme: strateški najizloženiji trokut Ploče–Pelješac–Neum, državne granice, tužba protiv Srbije za agresiju, vanjska politika Hrvatske, nestabilnost BiH, iseljavanje Hrvata iz BiH, haške optužnice koje terete hrvatski narod i državu samu preko državnog vrha iz 90-ih godina, time podupirući neprijateljsku političko-promidžbenu tezu o genocidnosti hrvatskog naroda i prirodnoj zloćudnosti hrvatske države...

Kako bi Hrvatska, okrenuta licem prema Europi, dočekala udarac iza leđa, na svojim jugoistočnim granicama? Vrlo vjerojatno, Hrvatska bi bila posljednja koja bi o tome saznala. A doživjela bi to onako kako bi to doživjeli političari koje hrvatski narod bira. Zabezeknuta, izbezumljena i izgubljena. I, kao uvijek nakon devedesetih, bezglavo tražeći vanjske konzultacije. Nikako ne oslanjajući se na vlastite snage i na vlastiti narod kao što se oslanja svaka autentična i istinska republikanska nacionalna država.