Gdje je nestao čovjek?

Pobornici liberalizacije izbora spolne orijentacije pokazuju zabrinjavajuću tendenciju jednoumlju koje okiva slobodu i zaustavlja razvoj hrvatskoga društva, kao i netrpeljivost naspram suprotnih mišljenja

Cilj je liberalnoga projekta rano seksualiziranoga pojedinca svesti na biološku jedinku kojoj je najvažniji tjelesni užitak. S takvom jedinkom nesvjesnom svoje ljudske vrijednosti i nesposobnom da razmišlja o prošlosti, sadašnjosti i budućnosti lako je vladati. Od takvih jedinki nastoji se, kao i u komunizmu, stvoriti krdo koje se konačno može pretvoriti u tko zna čije pokorno roblje. Upravo u tom smjeru kreće se uvođenje u školski sustav zdravstvenoga odgoja s kojim se ne slaže velik dio roditelja, koji po Ustavu RH (čl. 63) imaju pravo i slobodu da samostalno odlučuju o odgoju djece. Ustavni sud je 22. svibnja 2013. na temelju ustavne tužbe udruga GROZD (Glas roditelja za djecu) i Reforma – udruga za promicanje etike, morala, obiteljskih vrijednosti i ljudskih prava odbacio kurikulum zdravstvenoga odgoja zbog nedemokratskoga načina na koji je donesen i izostanka dijaloga s udrugama koje su mu se suprotstavljale. Kurikulum je uveden u škole s pozicije moći odnosno neokomunističke pedagogijske idejnosti i partijnosti, a nadležni ministar javno je ustvrdio da se ne slaže s odlukom Ustavnoga suda oživljavajući tako izjavu Josipa Broza iz 1928: „Ne priznajem buržoaski sud, jer se smatram odgovorim samo svojoj komunističkoj partiji!“ U isto vrijeme iskazalo se čuđenje lijevih političara kada je udruga U ime obitelji prikupila 700.000 potpisa za referendum o ustavnoj definiciji braka kao zajednice muškarca i žene.

Pluralizam je moguć – ali samo kad nestane komunističkog jednoumlja / Snimio Nikola Uroić

U komunizmu narod se nije smio odupirati „mudrom rukovodstvu“, a 2013, gle drskosti, više od pola milijuna stanovnika Hrvatske usuđuje se kazati što misli uvrijedivši tako ponos bivših komunista prerušenih u liberale i socijaldemokrate nenaviknutih na suprotna mišljenja i kritike. Hrvatski liberali i socijaldemokrati koji su napustili socijaldemokratske ideje nastojeći pod svaku cijenu srušiti spomenuti referendum, iskazuju svoj neototalitarizam i nedemokratičnost pokoravanjem osiromašenoga naroda – novoga proletarijata. Sljednici komunizma u okviru svojih postupaka nastoje prikriti njegovu totalitarnu bit. O tome svjedoči eksperimentalni Kurikulum građanskog odgoja i obrazovanja koji je donijelo Ministarstvo znanosti, obrazovanja i sporta i Agencija za odgoj i obrazovanje 2012. Simptomatično je da među mnogim datumima kojih se učenici trebaju prisjećati u Kurikulumu nema datuma 23. kolovoza – europskoga dana žrtava totalitarizama (potpisivanje sporazuma Hitler–Staljin). Među mnogim navedenim dokumentima nema europske Deklaracije o osudi komunističkih zločina iz 2006, a nema ni Rezolucije Europskog parlamenta o europskoj savjesti i totalitarizmu. Nema ni Deklaracije Hrvatskoga sabora iz 1996. kojom se osuđuju komunistički zločini. Prešućena je i Deklaracija o Domovinskom ratu koju je Zastupnički dom Hrvatskoga državnog sabora donio 2000.

Jednoumlje kao paradigma

Snažnu potporu liberalnome projektu u Hrvatskoj daje tajnovito djelovanje nevladinih udruga s velikim brojem zaposlenih koje su financijski potpomognute iz inozemstva i hrvatskoga državnog proračuna. One se često agresivno postavljaju iznad institucija države i očito djeluju po naputcima stranih financijaša. No uz lijevo orijentirane udruge civilnoga društva pojavile su se tradicionalističke udruge, ali njih one prve karakteriziraju kao vjerski zatucane s niskom civilizacijskom razinom te im tako negiraju legitimnost djelovanja. Hrvatski „liberalni“ političari lijeve udruge ne definiraju kao agresivne, premda one svakoga dana iskazuju svoju agresivnost, dok one tradicionalističke koje se na primjer odupiru nasilnom uvođenju zdravstvenoga odgoja i organiziraju referendum za ustavnu definiciju braka kao veze muškarca i žene nazivaju bez valjanih argumenata agresivnim grupama koje vode kulturni rat.

Lijeve udruge u svojim istraživanjima slijede postmodernističke metodologije koje se primarno temelje na teorijama kojima se prilagođuju empiričke činjenice (James Sadkovich, 2008). U duhu postmodernističke metodologije provedeno je 2011. GONG-ovo istraživanje Odgaja li škola dobre građane? Ispravnost ili neispravnost učeničkih stavova nedopustivo ocjenjuje sam GONG. Preskačući ispitivanje stavova mladih o komunističkom totalitarizmu, GONG je iskazao selektivnost koja nije dopuštena u znanstvenome istraživanju. E. Hufnagel (1991) opominje da je zadatak pedagogijske znanosti ukazati na sveukupnost uvjeta koji sprečavaju odnosno omogućuju univerzalnost svijesti o odgovornosti. Već samim isključivanjem analize komunističkog antifašizma GONG je odbacio to načelo shvaćanja sveukupnosti uvjeta koji utječu na društveni razvoj ili nazadovanje. Ipak, ma koliko bilo površno, to istraživanje ukazuje na dezorijentaciju i zapravo duhovnu pustoš mladih. Nije slučajnost da GONG i prije spomenuti Kurikulum građanskog odgoja izbjegavaju analizu pogubnosti komunizma za Hrvatsku. O tome svjedoči činjenica da su među recenzentima GONG-ove studije i Kurikuluma bili autori koji su nekada veličali marksizam i samoupravljanje, a danas su promicatelji liberalne demokracije. Zašto se bivši komunisti Europi udvorno prikazuju liberalima ili socijaldemokratima (premda su napustili ideje socijaldemokracije)? Očigledno među njima vlada bauk europskoga prava koje će kad-tad hrvatskoj državi narediti da poštuje deklaracije o osudi komunizma te da, iako sa zakašnjenjem, provede lustraciju, zabrani zvijezdu petokraku i kazni komunističke zločince iz Drugoga svjetskog rata i poraća sve do stjecanja hrvatske nezavisnosti. Njemačka je u tom smislu već poduzela određene korake. Dakako, naredbe će se odnositi i na kažnjavanje ratnih profitera iz Domovinskoga rata proizašlih među ostalima i iz komunističkoga miljea. Dok europske institucije ne ponište fetišizam komunističkoga antifašizma koji podupire jednoumlje i boljševičke metode vladanja, nemoguće će biti uvođenje ideološkoga pluralizma u Hrvatskoj.

Povratak iskušanim vrijednostima

Upitajmo se na kraju gdje je u ovoj košmarnoj modernizaciji Hrvatske nestao čovjek? Poučno je kako o modernom ogoljenom čovjeku bez određenja, kojem su prekinute sve veze i koji je istrgnut iz svoje zajednice razmišlja Alain Finkielkraut: „Prema tome, nema nikakve sumnje da čovjek postoji, ali je puka pripadnost vrsti najgore zamislivo iskušenje. Ljudsko biće svedeno na ono što jest gubi mogućnost ljudskog postojanja na zemlji i kvalitete koje drugima omogućavaju da se prema njemu ophode kao prema sebi sličnome. Čovjek koji nije ništa drugo nego čovjek, nije više čovjek: argument kojim se Edmund Burke suprotstavlja mišljenju prosvjetiteljstva, u mračnom je vremenu dobio ‘paradoksalnu, gorku i zakašnjelu iskustvenu potvrdu’ (H. Arendt).“

Je li danas nestala vjera u čovjeka, pitaju se teolozi. Teolog M. Jurčević vjeruje u čovjeka i smatra da teologija i religioznost trebaju danas čovjeku posvijestiti njegovu kreativnost i odgovornost. On ističe da današnje znanosti mogu protumačiti ljudsko ponašanje, ali nisu kadre programirati budućnost. Moderna antropologija pošla je od uvjerenja da je čovjek samo „naravno“ biće, a sva znanstvena istraživanja ipak čovjeku nisu donijela spasenje jer nisu „dotaknule“ njegovu narav. Autor upozorava da je danas očito da znanost ne može biti „spasiteljica“ i da zapravo nitko od nje ne očekuje spasenje. Razmišljanja ovog teologa su snažno upozorenje današnjim „demijurzima“ u svijetu i u Hrvatskoj koji grade budućnost bez temelja stvaranih stoljećima te ne uzimaju u obzir pozitivne i negativne sastavnice tradicije. Jurčević ističe da je čovjek ostao bez sigurna uporišta i oslonca i to ga dovodi u stanje nesigurnosti i nemira. Za autora važan je kršćanski identitet kao nešto što se formiralo stoljećima, a u dugom trajanju „testiran“ je u svojoj vrijednosti i potpunosti. Taj je identitet zapravo ovladao Europom i postao model zapadnoga klasičnog čovjeka. Jurčević smatra da je kriza današnjega čovjeka zapravo kriza savjesti i identiteta, a da je mjerilo spasenja ljubav i istina koje odjekuju u ljudskoj savjesti. Savjest je mjesto doživljaja spasenja, a apsolutna istina apsolutna je ljubav. Teolog se pita je li započelo „otrežnjenje“ i povratak iskušanim kršćanskim vrijednostima, to jest vrijednostima na kojima je sazidana naša obitelj, društvenost, crkva? On se tomu nada.

Rodni totalitarizam

Razmišljanja teologa M. Jurčevića danas mogu biti poticajna za ozdravljenje hrvatskoga društva. Znanstvenici koji „programiraju“ budućnost imat će velike koristi uvažavajući mišljenja toga teologa. Rizik im je „samo“ prekid karijere i isključivanje iz kruga „naprednih“ znanstvenika jer nisu pristali da budu korumpirani za ostvarivanje neizvjesnoga liberalnog projekta. Kada se analizira sadašnje kaotično stanje hrvatskoga postkomunističkog društva, ne smije se zanemariti uloga kršćanstva u Hrvatskoj jer je Crkva jedan od rijetkih zaštitnika tradicionalnih vrijednosti i hrvatskoga identiteta, a mnogi njezini autori danas intenzivno i vrlo kvalitetno razmišljaju o sadašnjosti i budućnosti Hrvatske. Međutim i Crkva, želi li imati važnu ulogu u ostvarivanju demokracije i etokracije, mora se mijenjati i napuštati okrenutost etničkoj svijesti (Š. Marasović).

Treba uvažiti činjenicu da su istraživači ustanovili da Crkva, prema mišljenju ispitanika, u naše vrijeme najviše pridonosi poštivanju ljudskih prava u Hrvatskoj te da od svih institucija uživa najveće povjerenje većine građana (V. Ilišin, 2006). M. Pera (2009), analizirajući odnos liberalizma i kršćanstva, smatra da kršćani možemo biti kao kršćani po vjeri ili po kulturi. Pa i oni koji su poput njega odgojeni u liberalnom duhu trebaju se zvati kršćanima u smislu kulture. Protivnici Crkve to zaboravljaju i začahuruju se u svoje jednoumlje koje okiva slobodu i zaustavlja razvoj hrvatskoga društva, koje se danas proglašava pokatoličenom jazbinom pritisnutom konzervativnim nasiljem. To jednoumlje nikako ne može modernizirati Hrvatsku ugroženu od poplave komliberalne rodne revolucije koja isključuje demokratski pluralizam. Borba protiv uvođenja gender-ideologije u škole i zahtjev za „homofobnom“ izmjenom Ustava u kojem bi se brak definirao kao zajednica muškarca i žene nagovješćuju da se nasip protiv te društvene poplave izgrađuje, ali pitanje je koliko će izdržati u novom gender-totalitarizmu u koji je poslije komunizma uveden hrvatski narod. U takvim okolnostima u pitanju je i sam opstanak toga naroda.