Bez nota glazbenim djelima nema života

Apsurdno je da se notna izdanja opera Porin i Nikola Šubić Zrinjski prvi put objavljuju stoljeće i pol nakon praizvedbi

Muzičko informativni centar (MIC) osnovan je u Zagrebu 1971. kao specifična glazbenička organizacija, koja je od 1973. dio Koncertne direkcije Zagreb. Od 2005. MIC vodi muzikolog Davor Merkaš. U minuloj sezoni MIC je ostvario vrijedne prinose hrvatskoj glazbenoj kulturi. Početkom listopada prošle godine objavljena je tiskana partitura i glasovirski izvadak opere Porin Vatroslava Lisinskog, a potkraj sezone, 24. svibnja, predstavljeni su partitura i glasovirski izvadak opere Nikola Šubić Zrinjski Ivana pl. Zajca. To je i povod razgovoru s Davorom Merkašom koji počinjemo Porinom i Zrinjskim.

Pomalo je apsurdno da te antologijske opere izdajemo tek sada, Porina – više od stotinu i šezdeset godina od kada je Lisinski završio partituru i nešto malo manje (1876) od skladanja Nikole Šubića Zrinjskog. Uvijek ponavljam: zamislite da Austrijanci danas, 2013, izdaju Mozartovu Čarobnu frulu, Nijemci Weberova Strijelca vilenjaka ili Talijani neko od Verdijevih opernih remek-djela. To već dovoljno ilustrira koliko kasnimo u izdavanju kapitalnih djela hrvatske glazbe, ali i važnih artefakata hrvatske kulture uopće.

Ta izdanja temelj su za njihovu promidžbu u inozemstvu, jer strani dirigenti i orkestri ni u kojem slučaju ne bi svirali iz rukom pisanih partitura ili dionica. Upravo to – promidžba naših skladatelja i njihovih djela u svijetu – jedna je od najvažnijih misija MIC-a KDZ-a.

Oba izdanja objavili ste surađujući s Mladenom Tarbukom. Koja je bila njegova uloga?

Mladen Tarbuk je kao glavni redaktor izdanja prije svega usporedio izvore, odredio koji je od njih autentičan i na temelju toga napravio redakciju. Iznimno je zanimljiva geneza izvođenja Zrinjskog kroz povijest u zagrebačkom HNK-u, jer se cijelo vrijeme Zrinjski izvodio iz jedne jedine partiture, rukopisa po kojem su mnogi dirigenti pisali i unosili svoje ispravke po vlastitom nahođenju. Tako je Tarbuk ustvrdio da je jedna od tih korektorskih ruku od Zrinjskog pokušala napraviti herojsku operu tipa Ivana Susanjina, pojačavši tubu i timpane, što je zapravo od autentičnoga Zrinjskog napravilo svojevrsnu povijesnu krivotvorinu originala, svojevrsnu laž koja se godinama prezentirala i koja se – kroz mnoge druge takve unijete intervencije u jednu te istu partituru – potpuno udaljila od izvornika. Naša objavljena partitura potpuno se oslanja na izvornik, u njoj smo te nakupine silikona skinuli i odstranili poput plastičnih kirurga i sad će Zrinjski zablistati u izvornoj ljepoti. Tako se mogu otkriti i druge dimenzije te nacionalno važne opere, jer je sagledavana tek kroz prizmu herojskoga sižea, a mnogi vrijedni momenti libreta koje Zajc sjajno komentira glazbom ostali su u drugom planu. Tarbuk u prvi plan stavlja divnu ljubavnu priču (Jelena i Juranić), koja je bila prekrivena plaštom nacionalnoga patosa i gotovo samurajskog junaštva. Uz Mladena Tarbuka velik dio posla odradio je i Felix Spiller, koji je pedantno prošao sve izvore i minuciozno provjerio sve sumnjive situacije te ukazao na eventualne krive i upitne note u partituri i glasovirskom izvatku.

Dosad su postojala samo četiri primjerka partiture Zrinjskog, jedan izvornik (Zajčev autograf) i tri prijepisa, od kojih su svi ispisani Zajčevom rukom osim u jednom prijepisu partiture, gdje je drugom rukom prepisana samo jedna slika. Apsurdno, ali istinito!

Jedna od partitura Zrinjskog koju je Miroslav Poljanec otkupio prije dosta godina i koja se danas nalazi u vlasništvu Koncertne direkcije Zagreb navodno je pripadala kralju Petru Karađorđeviću, a onda je preko beogradskog odvjetnika Aleksandra Nešića i tko zna kakvim kanalima od Karađorđevića došla i do nas. Postoji još nekoliko autografa, koje smo sve trebali proći i temeljito usporediti da bismo mogli izraditi konačno izdanje. Ostale dvije partiture (od kojih se jedna čuva u HNK-u) nalaze se u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici i jedna od njih je ona iz koje je Zajc 1876. dirigirao na praizvedbi. Bilo je dosta teško ustanoviti koja je partitura izvornik. Mladen Tarbuk čak tvrdi da je Zajc izvorno skladao na njemački tekst o čemu se mi muzikolozi možemo sporiti, iako su njegovi argumenti za tu tvrdnju prilično čvrsti. Prema Zajčevu najvažnijem biografu Hubertu Pettanu, postojali su još neki primjerci rukopisnih partitura, jedna od njih trebala se nalaziti kod izdavača Eiricha u Beču, koji i danas postoji, ali u njegovu povijesnom arhivu nismo našli spomenuti autograf Zrinjskog.

Da bi vas čitatelji bolje upoznali, što smatrate bitnim u svojoj biografiji?

Studij muzikologije završio sam na Muzičkoj akademiji u Zagrebu. Studirao sam i filozofiju i njemački jezik na Filozofskom fakultetu. Studij sam nastavio u Beču (njemačka filologija, filozofija i muzikologija), a tamo trenutno završavam doktorski studij. Intenzivno se bavim istraživanjem povijesti hrvatske glazbe, a dosad sam našao niz antologijskih izgubljenih i zagubljenih partitura i rukopisa važnih hrvatskih skladatelja (S. Grančarića, J. Mandića, B. Berse i mnogih drugih), među kojima je niz iščezlih autografa Borisa Papandopula. Utemeljitelj sam i Festivala hrvatske glazbe u Beču, koji se ove godine održava po 9. put zaredom. Prvi koncert ovogodišnjega festivala bit će 100. koncert koji sam kao voditelj MIC-a organizirao u toj velikoj svjetskoj metropoli glazbe. Bavim se i publicističkim radom, a pokrenuo sam i neke projekte koji bi hrvatskoj glazbi mogli donijeti velike koristi.

Od više sadržaja kojima se MIC bavi posebnu pozornost usmjeravam izdavanju notnih zapisa glazbenih djela. Jednoj od najvažnijih karika u glazbenom stvaralaštvu, koja je u Hrvatskoj zapostavljena, a u svijetu je najvažnija, bez koje glazbeno stvaralaštvo ne može postojati. Notno izdanje prvi je korak života svakoga glazbenog djela, bez tiskanih nota djelo se ne može izvoditi. Zašto nemamo produktivnije i brojnije glazbeno izdavaštvo?

Problem je djelomično u tome što se institucije koje su kod nas zadužene za zaštitu autorskih prava nisu nikada potrudile efikasno zaštititi autore u pogledu notnih zapisa onako kako su to učinili za žive izvedbe. Ako izvedete bilo gdje neko djelo hrvatskog skladatelja, bez obzira radi li se o popu, rocku ili bilo kojem drugom tipu glazbe, morate za to platiti naknadu. Nažalost, danas se skladbe hrvatskih autora izvode većinom iz kopiranih nota, a ne iz pravih izdanja. To je sigurno jedan od razloga zašto se kod nas ne mogu razviti pravi izdavači notnih izdanja. Naš je problem i u distribuciji tih notnih izdanja u svijet, jer svaki publisher u svijetu živi od zarade na njima. Hrvatska je premala kao tržište za opstanak jednoga takva izdavača, pa se zato oni kod nas financiraju uglavnom iz subvencija gradova i Ministarstva kulture. No za tu, kao što ste sjajno rekli – jako važnu djelatnost, trebalo bi izdvajati i mnogo više novca iz tih izvora. Imamo mnoštvo sjajnih skladatelja i mnogo potencijala za razvoj, ali još nismo riješili distribuciju naših izdanja u svijet u mjeri u kojoj bi to bilo moguće. Porazna je informacija da više od 99% hrvatske orkestralne, simfonijske, a pogotovo operne glazbe nikada nije izdano kao notno izdanje i ne može se nabaviti. Rješenje je i u stvaranju plana i strategije na državnoj razini kako bi se taj problem mogao prevladati. Mi u MIC-u upravo radimo na prijedlogu sustavnoga pristupa tom problemu.

Anakroni odnos prema glazbenom izdavaštvu Hrvatska djelomično nosi i iz bivše države, u kojoj su se kompozitori u SOKOJ-u odrekli balasta izdavaštva, posebno financijskoga dijela koji pripada izdavačima, ali su ostali i bez izdavanja djela?

Mi zbog zatvorenosti prema svijetu koja je u notnom izdavaštvu vladala u bivšoj Jugoslaviji – pa i svojevrsne potpune zakržljalosti tog segmenta glazbene kulture – danas podnosimo posljedice, krećemo iz početka. Cijeli sustav u potpunosti – znači na razini prezentacije, promidžbe, marketinga i distribucije – treba tek osustaviti i pokrenuti.

Mnoga djela istaknutih skladatelja, poput Borisa Papandopula, čiji je opus, uz visoku europsku kvalitetu, i iznimno bogat, razasuta su. Držim da je to i stoga što nije imao izdavača koji bi o tom opusu brinuo?

Boris Papandopulo poseban je slučaj. On je vrlo često pisao za svoje prijatelje glazbenike i onda im darovao originale, a kopije nikad nije radio. Bez pretjerivanja u posljednjih pet godina pronašao sam i u Hrvatsku iz susjednih zemalja (čak i iz Egipta!) vratio oko stotinu autografa njegovih manjih ili većih opusa! Bilo je to uzbudljivo istraživanje koje još i danas provodim, jer za niz njegovih djela ni danas ne znamo točno gdje su. Papandopula su izdavali veliki svjetski izdavači kao što su Gerig Verlag, Schott und Söhne, Breitkopf und Härtel ili Universal Edition iz Beča. Ipak, velik dio njegova opusa još čeka na izdavanje. Mi u MIC-u KDZ-a to upravo radimo! Ove godine izdat ćemo dosta njegovih djela. O izdavanju Papandopulovih opusa brinu i Cantus i HUOKU, a izdaje ih i Felix Spiller.

Kod nas se često stvara dojam da skladateljske udruge, posebno HDS, mogu nadoknaditi nedostatak izdavača. Zajčev Zrinjski najbolji je dokaz da to nije moguće, da je potreban poseban napor da se neko važno djelo izda u urednom grafičkom obliku?

Ne mislim da se to može nadoknaditi. Mi ta izdanja trebamo za svijet koji je velik i gdje imam dovoljno interesenata za njih, za razliku od Hrvatske, u kojoj je, budimo iskreni, interes za naše skladatelje i kupovanje njihovih partitura ili nosača zvuka vrlo malen. Mi u MIC-u imamo internetsku trgovinu i gotovo svakodnevno ljudi iz cijeloga svijeta kod nas naručuju notna izdanja hrvatskih skladatelja, ponajprije Dore Pejačević i Borisa Papandopula. To je tek početak, budući da još nema dovoljno snimaka djela naših skladatelja, primjerice na You Tubeu ili informacija o njima na internetu. I to je važan dio naše djelatnosti – informirati svijet na stranim jezicima o vrhunskim dostignućima hrvatske glazbe.

U novije vrijeme MIC je najviše pozornosti posvetio notnim izdanjima opusa Dore Pejačević?

Danas, kad je njemački MIC KDZ posljednjih godina izdao sve najvažnije opuse Dore Pejačević izdavač nosača zvuka cpo objavio mnogo snimki njezinih djela, ugledni svjetski glazbeni kritičari primjerice njezin Glasovirski kvintet op. 40 stavljaju uz bok najvećih ostvarenja u povijesti te forme uopće! Pa to je definitivno veliki kompliment i referencija! Zahvaljujući Koraljki Kos, koja je među prvima shvatila veliku vrijednost njezinih djela i o njoj objavila sjajnu monografiju, danas je Dora Pejačević jedna od najpoznatijih skladateljica na svijetu! MIC KDZ u svojim planovima za budućnost ima razrađenu strategiju za dalju prezentaciju njezina opusa.

Kako pratite i uspijete li uopće pratiti suvremeno stvaralaštvo, također slabo zastupljeno notnim izdanjima?

U grafičkim izdanjima uglavnom se koncentriramo na preminule skladatelje. Nekolicinu živućih izdajemo ili na njihovu molbu ili zbog neupitne umjetničke vrijednosti njihovih djela, kao što je to slučaj s djelima Davorina Kempfa ili Dubravka Detonija, koje smo izdavali posljednjih godina.

Osim izdavanja notnih zapisa, čime sudjeluje u skromnu, po opsegu, izdavačkom poslu, MIC izdaje i zapise izvedbi, dakle nosače zvuka (pa i zvuka i slike) s djelima hrvatskih autora te izvedbama hrvatskih umjetnika izvođača kao i knjige koje prate hrvatsko glazbeno stvaralaštvo.

MIC KDZ izdaje i dvojezične knjige o hrvatskim skladateljima. Izdali smo tako monografije o Lukačiću, Dori Pejačević i Francescu Usperu, a zajedno s Vjerom Katalinić upravo radimo na izdavanju knjige o Luki Sorkočeviću. Dakako, od svog postanka MIC izdaje knjige o hrvatskoj glazbi i ovdje ih je nemoguće sve pobrojati. Treba spomenuti i sustav MIC NET koji omogućuje prosljeđivanje raznovrsnih informacija o glazbenim zbivanjima u Hrvatskoj putem elektronske pošte. Imamo i svoju vrlo informativnu stranicu www.mic.hr na kojoj imamo i kolumne, dio stranica posvećenih hrvatskim skladateljima te već spomenut web- shop. Uskoro će na njoj biti vidljiva i naša baza podataka, u kojoj će svi zainteresirani moći tražiti specifične podatke o hrvatskom glazbenom životu.

Kao muzikolog i istraživač uspjeli ste, uz ostalo, pronaći i dosta djela naših autora koja su (i zato jer nisu grafički izdana) razasuta, pa i u inozemstvu. Hoće li nas i formalna europeizacija približiti europskom standardu?

Čini mi se da je očuvanje hrvatske glazbene baštine, pronalazak djela ako su zagubljena, jedan od naših središnjih, najvažnijih zadaća. Ako sada ne nađemo te rukopise, mogućnost da se bace ili da se negdje zametnu s vremenom postaje sve veća. A čini mi se da još nismo svjesni da u svjetskim razmjerima imamo respektabilnu glazbenu baštinu, ali zbog činjenice da je nismo uspjeli plasirati na tržište njezinu veliku vrijednost još ne shvaćamo. Porazno je financiranje tog iznimno bitnog segmenta hrvatske glazbene kulture. Nadam se da ćemo sve one koji daju novac za tu osnovnu djelatnost bez koje gradnja cijele piramide hrvatske glazbe nije moguća pokrenuti da promijene svoju politiku prema toj temi. Nadam se i da ćemo uz pomoć europskih fondova naći nove izvore financiranja i tako u europske i američke sveučilišne knjižnice i knjižare širom svijeta poslati mnoga divna djela hrvatske glazbe.