Život na granici dviju epoha

Svoju prethodnu knjigu autobiografsko-memoarske proze Bilo pa prošlo (2011) Pavličić je motivirao „osjećajem dužnosti“ prema mlađim ljudima: nove generacije smatraju sedamdesete godine prošlog stoljeća vrlo važnima za našu povijest pa se on kao „čovjek onog vremena“ osjećao pozvanim da iz svoje perspektive pokuša dati sliku toga vremena. Sličnu motivaciju, utemeljenu na dužnosti – ali sada ne samo prema ciljanoj grupaciji (mladima) nego prema svima koje će to vrijeme „koje sam jednom živio“ zanimati – nalazimo i u Narodnom veselju, njegovoj najnovijoj knjizi sjećanja.

Izd. Mozaik knjiga, Zagreb, 2013.

A motivacijsku priču, u kojoj se prepleću zbilja i fantastika, o svom starom magnetofonu koji je nakon dugih desetljeća pronašao u podrumskoj šupi, pripovjedač je iznio u prološkom i epiloškom poglavlju. Oba ta poglavlja, koja su zapravo okvir glavnoj priči, nose naslove popularnih zabavnih pjesama iz 60-ih – Sve bilo je muzika i Prolazi sve – i simbolički sugeriraju da su glazba i zabava ono najdojmljivije što pripovjedač pamti iz mladosti. Magnetofon više nije mogao reproducirati nikakav suvisli zvuk, ali šumovi koje je pripovjedač čuo postaju mu razumljivi, pretvaraju se u glazbu, riječi i slike koje govore o vremenu kad je kupljen – o šezdesetim godinama 20. stoljeća. Zapisujući ono što je dešifrirao, uradio je dvije važne stvari. Prvo, zabilježio je „ono što više nigdje ne postoji kao dokument, nego samo kao varljivo sjećanje mojih vršnjaka, a sjećanje, dakako, pomalo blijedi“; drugo, spoznao je da je tu posrijedi „film“ njegova života, pa i nekakva posljednja prilika „moje sposobnosti da evociram i razumijem pojave svojega života, da opišem elemente popularne kulture koji su me učinili onakvim čovjekom kakav jesam.“

Golemu građu o problematici popularne kulture koja je dala pečat šezdesetima (za razliku od sedamdesetih koje je obilježila politika) Pavličić je sistematizirao i razvrstao u sedam poglavlja. U prvome, Radio vam odgovara, priča se o fenomenu radija; Pisma čitatelja posvećena su tiskanim medijima – dnevnicima, tjednicima, publikacijama, stripovima, knjigama; Ekran na ekranu govori o medijima koji se služe slikom – fotografijama, filmovima, televiziji; poglavlje Zemlja pleše opisuje skupove – svečane akademije, godišnje skupštine, sastanke, zabave, plesne večeri, veselice, žureve; temu slobodnoga vremena problematizira dio knjige naslovljen Autobus Kalipso; u poglavlju Ljubav i moda pripovijeda se o novotarijama koje su se pojavile u to doba – japanke, hulahup, serija novih plesova, kemijska pisaljka, odjevni predmeti (najlonske košulje, šuškavac, jeans), promjene vezane uz njegu tijela, odnos prema pušačima, prema temi ljubavi u popularnoj kulturi; posljednje poglavlje, Vozi me vlak v daljave, govori o putovanjima i prijevoznim sredstvima.

U ovoj opsežnoj knjizi čitatelj će naći toliko mnoštvo podataka i fenomena, od razine puke pojavnosti do razine interpretacije, da to neće biti neobično samo za one mlađe, koji se s tim nisu mogli susresti, nego je neobično i Pavličićevim vršnjacima. Kod tih generacijski bliskih čitatelja, u koje se i ja ubrajam, autorovo izlaganje pojava i činjenica vezanih za šezdesete pokrenut će doista mnoga sjećanja i prizvati vlastite doživljaje događaja o kojima pisac pripovijeda iz svoje vizure. Ovdje se, naravno, ne možemo baviti detaljima, ali za ilustraciju autorova književnog postupka citirat ćemo kratak ulomak o križaljkama u kojem Pavličić, na primjeru neutralne, banalne tiskovine, upućeno, duhovito, s blagom ironijom, izvlači na svjetlo jedan od ključnih problema jugoslavenskoga društva tog vremena – izoliranost od svijeta:

„Križaljke su bile važne zato što se uz njihovu pomoć moglo kratiti vrijeme, ali još više zato što je u njima bio sadržan cijeli svijet, i mi smo rješavajući križaljke taj svijet upoznavali. Tu je prevlaka na Malaki (KRA) dijelila prostor s dugorepom papigom (ARA), s biljarskim štapom (TAK ili KE), s našom starijom glumicom (ITA RINA) i s peršinom (AK). A da se ne govori o svim onim selima u jugozapadnoj Africi, o potocima u Iranu i tjesnacima u Beringovu moru! Križaljke su nas neprestano podsjećale da negdje postoji svijet, da je taj svijet silno šaren i raznolik i da nipošto ne može biti istina ono što pišu dnevne novine, koje taj svijet nastoje svesti na neke jednostavne obrasce i ideološke formule.“

Osobito su zanimljiva i poticajna Pavličićeva tumačenja zabavnih pjesama koje su se vrtjele u to doba, zapažanja o nestajanju pojedinih fenomena popularne kulture, o njihovoj transformaciji i interpretacija nekih pojava koje su označile granicu dviju epoha. Tako npr. uz pomoć Jollesove teorije o jednostavnim oblicima opisuje društvenu komunikaciju i tumači zašto je pričanje viceva, koje je nekad bilo vrlo često, danas gotovo nestalo; objašnjava preobrazbu trača, koji je prije govorio o znancima pa se i prenosio u tom uskom krugu, a danas su protagonisti trača javne osobe, i prenose ga mediji. Ne znam u kojoj mjeri drži vodu priča o socijalističkom fušu i fušerima, koji su se u kapitalizmu prvi i ponajbolje snašli pa su postali „temelj današnje naše ekonomije“, ali me taj dio teksta baš nasmijao i doživio sam ga kao vrhunsku prozu.

Razlike koje je zapazio na plesnjacima u Studentskom domu Cvjetno naselje i u Studentskom centru navele su autora na ovaj zaključak: „Ali tada još nismo bili svjesni da zapravo živimo na granici među epohama, a da je način na koji se pleše tek jedan od znakova da tu granicu pomalo prelazimo. Ili je možda ples alegorija cijele te promjene? Govorim, dakako, o onome što se danas smatra općim mjestom kulturne povijesti: upravo u drugoj polovici šezdesetih godina modernizam se ugasio, da bi ustupio mjesto postmoderni.“

Narodno veselje je dragocjena knjiga koju svakako treba čitati. Svjedoči o tome i ovaj ulomak:

„I zato nikad neću zaboraviti onaj dan kad sam se u Vukovaru u subotnje popodne našao u Parobrodskoj ulici – koja je inače mala i neugledna i vodi prema ušću Vuke u Dunav – i kad sam shvatio da je žena koja hoda desetak metara ispred mene zapravo Gabi Novak. Iz te se uličice, naime, stiže do stražnjega ulaza u kazalište, gdje je te večeri bio koncert. Nisam se upitao kako to da je pjevačica sama, kako zna put, odakle ide. Zastao sam i gledao ju kako zamiče prema kazalištu, i činilo mi se da naša Parobrodska ulica odjednom postaje nalik nečemu što sam vidio u filmovima, da postaje lučka ulica Londona ili Amsterdama, a da Vukovar postaje tajanstven veliki grad, nešto kao Zagreb. I znao sam da će za mene tako i ubuduće ostati, kakav god bio uspjeh koncerta koji ću te večeri svakako i ja pratiti stojeći na galeriji.“