Veliki povratak Europi

Nakon tolikih godina priprema, pregovaranja, dogovaranja i uvjeravanja, Hrvatska sjeda za zajednički stol. Ima ista prava i istu snagu u europskim poslovima kao snažne Francuska i Njemačka, ili ne tako jaki Malta i Cipar.

Sada, kada smo jednaki ostalima, vrijeme je drukčijem nastupanju

Kad u ponoć prvoga dana srpnja Hrvatska postane 28. članicom Europske Unije, završit će težak hrvatski eurointegracijski put. Na tom putu u potpunosti se preoblikovalo hrvatsko društvo. Od zemlje poraća i neizvjesne gospodarske budućnosti razvilo se europsko društvo sa stabilnom demokracijom, mirnim prijenosom vlasti i životnim sustavom političkih stranaka. Razvijeno civilno društvo rezultiralo je mnogobrojnim građanskim inicijativama, obilježenim sve izraženijim idejnim i svjetonazorskim stajalištima. S obzirom na posebne uvjete hrvatskoga pristupanja, naša je zemlja uspjela pobijediti sve partikularne interese. Izričito se to odnosi na oslobađajuću presudu generalima Gotovini i Markaču, a prije toga i Čermaku, što je i pred svjetskom javnošću opravdalo Domovinski rat, taj kamen temeljac moderne Hrvatske. Tako Hrvatska pristupa Uniji uzdignute glave, gotovo pobjedonosno, u završetak jednog vremena koje je započelo isticanjem hrvatskih povijesnih prava za vrijeme prvog predsjednika Franje Tuđmana, a završilo izgradnjom liberalnodemokratskoga društva koje se institucionalno pokazalo otvorenim raznim oblicima različitosti. Kao takva, hrvatska se žuta zvijezda pokazala više nego spremnom zauzeti svoje mjesto na plavom europskom nebu. S obzirom na unutarpolitička i unutardruštvena stanja nekih drugih zemalja (a u njih doista možemo uključiti Mađarsku, Grčku, Slovačku, pa čak i Belgiju i Nizozemsku), mogli bismo reći da je Hrvatska već poodavno zaslužila sjesti za stol u Bruxellesu kao ravnopravna europska sila.

Hrvatskoj tek predstoje novi izazovi

Nacija ipak prevladava

Jedan je britanski političar opisao pristupanje Hrvatske Uniji kao dolazak na zabavu u tri ujutro, kad je većina gostiju pijana, a netko treba oprati i suđe. Istina je, Hrvatska ulazi u Uniju u vrijeme velike gospodarske i ekonomske krize. Bez obzira na mnoge želje o zajedničkom europskom identitetu, činjenica jest da je Unija ekonomsko interesno područje. Tako je započela, a čini se da će takvom i ostati. Ideja o Ujedinjenim Europskim Državama daleko je od ostvarenja, moglo bi se reći da su to i maštanja pojedinih ekstremnih eurofila. Možda je upravo projekt Europske Unije, započet Ugovorom iz Maastrichta 1993, pokazao koliko je važna i snažna nacionalna država. I to je ono što ćemo vidjeti u idućim godinama: europska pravila tek su čvrste smjernice, legislativni okviri izvan kojih se ne može. No unutar tih okvira nacionalna je država ta koja odlučuje o konkretnim koracima.

Kad je Margaret Thatcher održala posljednji govor u britanskom parlamentu, u Parizu se dogovaralo osnivanje Europske središnje banke i stvaranje zajedničke monetarne unije. Ona je tada prozrela pravi smisao EU-a te je rekla da, ako se ostvari ideja europske monetarne središnjice, nacionalni parlamenti neće imati nikakva smisla. Slučaj Grčke to nam zorno pokazuje. Nacionalne su države ipak dovoljno snažne da se odupru takvim monetarnim interesima. Gdje je u svemu tome Hrvatska? Nakon tolikih godina priprema, pregovaranja, dogovaranja i uvjeravanja, Hrvatska sjeda za zajednički stol. Ima ista prava i istu snagu u europskim poslovima kao snažna Francuska i Njemačka, ili ne tako jaka Malta i Cipar. Sada, kada smo jednaki ostalima, vrijeme je drukčijem nastupanju. Nema mnogo vremena; vrijeme smo trebali iskoristiti u produženim koracima pristupanja toj nadnacionalnoj organizaciji s protoustavom i prijenosom dijela suvereniteta. Što smo naučili, sad trebamo primjenjivati putem svojih predstavnika. I, ekonomsko-politološki slikovito rečeno, plivati s morskim psima i ostati živi, po mogućnosti s dobicima.

Već potkraj srpnja tražit će se hrvatsko stajalište o stvaranju američko-europske trgovinsko-carinske unije, u doba početka pregovora o toj iznimno važnoj temi za razvoj gospodarstva zemalja tzv. Zapada. A kad smo već kod pitanja odnosa Zapada prema Istoku, napokon ćemo se morati u vanjskopolitičkom smislu očitovati o dvjema glavnim stvarima. Prvo, kako se postaviti u europskoj dihotomiji pri pristupanju Turske Europskoj Uniji, napose nakon nereda i očitog gubitka ravnoteže u turskoj politici. Drugo, Hrvatska će biti u delikatnoj situaciji nadgledanja napretka Srbije u Uniju te se odrediti prema vrlo složenom pitanju za Zagreb: nije Kosovo to koje koči srbijanski napredak prema eurointegracijama, već režim u Banjoj Luci, isti onaj koji trenutačno daje najveću nadu bosanskohercegovačkim Hrvatima za vlastiti entitet u nakon rata nikad toliko razjedinjenoj Bosni i Hercegovini. Uostalom, upravo prema tim zemljama bit će granice Europske Unije, sa svim nesagledivim geopolitičkim posljedicama i problemima, kao što je onaj kod Neuma, riječne granice na Dunavu, ili problem s poluotokom Klekom. Duge granice sa Srbijom, BiH i Crnom Gorom, između ostaloga, dat će veći broj poslova carini i graničarima.

Hrvatska diplomacija naići će na brojne nove kušnje. Naše obveze očitovat će se u iskusnim diplomatskim kadrovima u Europskoj službi vanjskih poslova koje trenutačno vodi Catherine Ashton. Tako će Hrvatska, putem Unijinih misija, biti prisutna i u onim zemljama gdje inače nije, odnosno gdje nema posebnih vanjskopolitičkih interesa. Ishitreno samoproglašavanje stručnosti za Balkan moglo bi nam se obiti u glavu. Isto su napravili Grci, Slovenci i Austrijanci, i svi su doživjeli konstruktivni poraz. Hrvatska bi se trebala ponajviše orijentirati na mediteranski prostor. Naša javna uprava bit će stoga na ispitu svoje pripremljenosti i obrazovanosti. Život političkih stranaka također će se promijeniti. Nastat će istančane eurofilske, eurorealistične i euroskeptične frakcije, koje se već sada naziru. Riječ je o strategijama političkog oportuniteta, jačanje one karike koja će se na tržištu glasova pokazati najizdašnijom, bilo na lokalnim, nacionalnim ili europskim izborima.

Pitanje identiteta

No, i izvan spektra visoke politike, odnosno u svakidašnjem životu, doći će do promjena koje će mjestimice dovoditi do velikih izmjena načina života. Liberalizacija tržišta posebice će biti izazov uobičajenom hrvatskom gospodarenju. To je već vidljivo ovih dana, kada državnom monopolistu, HEP-u, konkurentske izazove daju drugi elektrodivovi. I dok će neki biti zadovoljni što napokon prestati vrijediti stara privatizacijska „tko jamio, jamio“, drugi će strepiti što će se jamljenje nastaviti u međunarodnoj alternativi. Da cinizam bude potpun, možemo samo Bogu zahvaliti što nam je zemlja toliko lijepa da ne privlači velike zagađivače ili teške industrijalce. Čini se da će Hrvatska biti veliko odmaralište Europi, osobito onima koji su željni iskonske prirode i dodira s tradicijskom kulturom. No hoćemo li zaista očuvati tu tradiciju za sebe, ili ćemo je pretvoriti u turistički brend koji će pola godine stajati u ladicama prašnjavih i opustjelih gradića, da bi svjetlo ugledala samo za pomno odabrane strance? Bojim se da se hrvatski identitet ne može izgubiti u EU, jer smo ga već dobrano izgubili, barem u mladim generacijama. Zemlja bez zastava, zemlja bez velikana... cinična i nihilistička u medijima, amnezijska i relativistička u narodu, a vapaji za onim tko jesmo i što možemo biti pune usta onih čiji se glas ne čuje.

Životni standard građana Hrvatske bit će u prosjeku zemalja Srednje Europe. Zajedno smo u skupini s Litvom, Estonijom, Poljskom, Mađarskom i Latvijom, čiji je BDP po stanovniku između 30 i 40 posto ispod europskog prosjeka. U usporedbi s Rumunjskom i Bugarskom, s paritetom kupovne moći nešto više od 50 posto ispod prosjeka Europske Unije, stojimo znatno bolje, ali čini se da su daleko još dani kada ćemo se moći mjeriti s Austrijom, Irskom, Nizozemskom i Švedskom, čiji je BDP po stanovniku oko 30 posto iznad prosjeka EU-a. Njih vuče naprijed srednji sloj, pa Europska banka za obnovu i razvoj (EBRD) planira ove godine u Hrvatsku uložiti 230 milijuna eura, 20 milijuna više nego lani, pri čemu će se sredstva usmjeriti prema malim i srednje velikim poduzećima i razvoju infrastrukture. No i dalje nam predstoji reforma javne uprave i povećanje konkurentnosti.

Opravdan je strah od odlaska radno sposobne snage u druge zemlje Europske Unije. To je neizbježno dio ideje Unije: slobodno kretanje ljudi, ideja i kapitala. Za mlađe generacije riječ je o golemoj dodatnoj vrijednosti, koje nije bilo, primjerice, za njihove roditelje. Slobodni su putovati, učiti jezike, dobiti iskustvo u raznim zemljama Unije. Poželjno je da ta iskustva donesu natrag u Hrvatsku i nastave graditi zemlju svojim znanjem. No nije sve tako bajno. Primjerice, raznim programima koji se nude mlađim naraštajima mogu se koristiti samo dobrostojeći studenti. Fond, naime, daje premalo novca za svakodnevan život u mjestu studiranja i stažiranja, pa su mladi iz Srednje i Istočne Europe posebno zakinuti jer nemaju praktične šanse za promociju. Politika Unije zasigurno je konstruktivna i Hrvatska će imati više prilika za razvoj na svim područjima javnog i privatnog života. No postoji i konstruktivna kritika Unije, koja je u sitnim detaljima. Problem je što tih detalja ima mnogo.

Pridruživanje Hrvatske Uniji ne može se više promatrati srcem, već umom. Sada, kad je jedan veliki cilj Hrvatske ostvaren, nacija treba pronaći nove ciljeve. Koliko su oni izazov, toliko su i prilika, a trezven stav određuje našu slobodu djelovanja. Hrvatska se vratila kući, ali sad treba naučiti i kućni red.