U strahu da se ne bude dovoljno napredan

Referendumsko pitanje o braku u prvom je redu svjetonazorsko pitanje. O tome govori isključivost, ali i raspon osjećaja koji sudionici iskazuju u raspri: od ljubavi do mržnje, od straha do nade. No više od tih snažnih osjećaja mene zanima jedan „lakši“. To je osjećaj čuđenja koji iskazuju zagovornici homoseksualnih brakova nad stajalištima onih koji ih osporavaju. Oni se „jednostavno čude“ kako netko može biti protiv takva braka te kako mu nije jasno da time ugrožava nečije temeljno ljudsko pravo. Neki imaginarni promatrač mogao bi pomisliti da je riječ o nekom davno stečenu, pa uskraćenu pravu.

A stvarnost je posve drukčija. Homoseksualni brak nepoznat je u povijesti Zapadne civilizacije, od antike do moderne, od rimskog prava do Code civil de Français na kojima počiva suvremeno pravo. O običajnom pravu da i ne govorimo. O njemu se nije razmišljalo ni u demokracijama ni u totalitarnim sustavima. Velike religije u tom kontekstu ne treba ni spominjati. Gledajući, dakle, na Zapad kroz ovo prijeporno pitanje, moglo bi se zaključiti da je on sve do danas živio u tami neznanja. Kao naposljetku i ostali, veći dio (!) svijeta, koji još (!) i ne postavlja to pitanje.

No ono što može čuditi drugu stranu, jest činjenica da su sami začuđeni zagovornici homoseksualnih brakova doživjeli prosvjetljenje tek, gotovo doslovno, jučer. Ta tko je od njih još prije koju godinu postavljao takav zahtjev? Prisjetimo se: nije ga bilo ni na dosadašnjim „prajdovima“. Stoga me zanima čude li se dojučerašnji „dečki“ pa „partneri“ pa in spe i „bračni drugovi“ i nad samima sobom? Doduše paljenje lampice i nije tako rijetka pojava. Nema ga tko to nije bar ponekad doživio. No to se događa kod pojedinca. Zato se i govori o trenutku prosvjetljenja. Samo u iznimnim slučajevima u zgusnutom povijesnom vremenu dogodi se to i nekim interesnim skupinama. A što je s onim sve brojnim heteroseksualcima koji postaju gorljivi zagovornici homoseksualnih brakova? Jesu li, kada i kako oni doživjeli prosvjetljenje? I radi li se uopće o prosvjetljenju ili je kod njih na djelu sindrom na koji je svojevremeno ukazao francuski intelektualac Charles Peguy (1873–1914) kad je rekao: „Nikada se neće znati sve podlosti koje će naši Francuzi učiniti bojeći se, da ih ne bi držali dovoljno naprednjačkim.“ Ili kako su to neki slobodnije preveli: „Nikada nećemo doznati u kojim su sve prilikama ljudi postupali kukavički samo iz straha da ne bi izgledalo da nisu dovoljno progresivni.“

U svakom slučaju potonje nam govori da je zagovaranje homoseksualnih brakova u duhu vremena te je – uvijek su rezonirali neki – bolje zagaziti u njega nego da vas pregazi. No s duhom se nikad ne zna. On dosta može biti sila koja mijenja svijet, ali i prikaza, sablast, priviđenje. Stoga bi, prema sebi i zajednici, odgovoran čovjek, donoseći odluke vezane uz duh vremena, uvijek morao procjenjivati radi li se o ireverzibilnoj činjenici ili „tek jednom od privremenih uvjerenja epohe“, o čemu je svojedobno, u drugom kontekstu, govorio teolog Joseph Ratzinger.

Prisjetimo se samo multikulturalizma. Nije li se za njega govorilo da je religija postmodernog doba. Nakon dvadesetak godina, s obzirom na kritike i mjesta s kojih se upućuju, pitanje je što će u sljedećih desetak godina od njega ostati. Bit će to sigurno ono što će se uklopiti u neki novi duh vremena. Hoće li to biti agresivni i ekstremni zahtjevi današnje LGBT zajednice? Ne znam. Činjenica je, međutim, da se LGBT-kompleks koji se ugurao u multikulturalizam – koji je krenuo kao multietničnost – zasad izvrsno drži. Ako tako nastavi, tko zna, možda neka nova Maca Maradona i zaigra u FC Barceloni. Ili će to zauvijek ostati samo tlapnja, jer „zakon može propisati da se muške i ženske bradavice izjednače, ali one time neće davati mlijeko“.