Talijanski džezist u Zagrebu

S velikom smo pozornošću uvijek pratili nastupe i uspjehe naših jazz-glazbenika izvan granica domovine. Ponekad čak s pretjeranim i ponekad neopravdanim ushićenjem, premda se ponajviše radilo o njihovim sporadičnim, pretežito povremenim klupskim nastupima u nama najbližim zemljama. Poznavajući našu dosta nepredvidivu jazz-scenu s nerijetko nejasnim konceptom te nizom malih sastava većinom zanemarivih trajanja, nerijetko bez stalnih angažmana, pozorno se u medijima, i to gotovo uvijek sa superlativima, pratila njihova, uglavnom samo sporadična aktivnost izvan granica zemlje. Slično je i s pojedinim glazbenicima koji su često težili inozemstvu nadajući se tamo ostvarenju uspješnijih karijera. Stoga je za naš jazz pravo iznenađenje bila obrnuta odluka jednoga mladog nadarenog talijanskog džezista, da svoju egzistenciju, a to podrazumijeva mjesto boravka i rada, potraži u našem financijski dosta rizičnom džezističkom okolišu.

Riječ je o mladom nadarenom saksofonistu i flautistu Andreasu Marinellu, koji se prije dvije godine odlučio nastaniti i nastaviti glazbeno djelovanje u Zagrebu i Hrvatskoj, pa je red da ga upoznamo.

Mladi nadareni saksofonist i flautist Andreas Marinello / Snimio Mladen Mazur

Andreas Marinello rođen je 1983. u Bolzanu, u regiji Alto Adige, oko koje su se nekad oštro sporile Austrija i Italija. U rodnom je gradu maturirao na klasičnoj gimnaziji da bi odmah potom upisao studij medicine na Medicinskom fakultetu u Veroni, na kojem je izdržao svega godinu dana, odlučivši se ipak potpuno posvetiti jazzu. Kako je već prije svirao saksofon u lokalnoj limenoj glazbi Bolzana, odlučio se za studij tog instrumenta, najprije na poznatoj jazz-školi u Grazu u klasi profesora Heinricha von Kalneina i Karla Heinza Miklina, da bi taj studij povremeno prekidao edukacijom u Kölnu i Beču, u kojem je studirao i klasični saksofon kod slovenskoga profesora Verhovnika. U Grazu će ipak uspješno završiti studij jazz-saksofona. U tom je statusu prije sedam godina, 2006, ušao u liniju saksofona big banda Hrvatske glazbene mladeži, kojim još i danas ravna austrijski saksofonist i dirigent Sigi Feigl. S tim je orkestrom u tom razdoblju obavio gotovo sve nastupe i turneje, stekavši disciplinu sviranja, ali i vještinu pisanja aranžmana. Ne trativši vrijeme, vrlo dobro prihvaćen od naše jazz-publike i glazbenika, izvrsno je svladao hrvatski jezik, povezavši se i s Jazz orkestrom Hrvatske Radiotelevizije za koji je nedavno počeo dosta uspješno pisati aranžmane, što je pokazao i tijekom nedavno održana koncerta tog orkestra posvećena večeri trubača i krilničara Davora Križića. Budući da je Arsen Ereš, dugogodišnji član saksofonske sekcije tog orkestra, nedavno otišao u mirovinu, sve govori da bi na to mjesto mogao uskočiti baš Andreas Marinello, posebno što uz sopran-, alt- i tenor-saksofon svira i flautu, što bi mu u uvjetima ulaska Hrvatske u Europsku Uniju osiguralo i temeljnu egzistenciju.

Marinello posjeduje već i određena međunarodna iskustva, s malim je sastavom studenata jazz-škole u Grazu nastupio, istina u neslužbenoj konkurenciji, na najvećem europskom jazz-festivalu North Sea Jazz u Haagu s nizozemskom vokalisticom Maaike den Dunnen. U tipu improvizacije on se jednako dobro snalazi u klasičnom harmonijskom konceptu, ali i u modernijim shvaćanjima modalne improvizacije. Ukoliko se pogleda dosta velik stilski raspon njegovih uzora, koji se kreće od legendarnog alt-saksofonista Juliana Cannonballa Adderleya preko Johna Coltranea, pa sve do modernih mlađih saksofonista Davida Binneyja i Donnyja McCastina, onda taj nemalen stilski raspon shvaćanja improvizacije u ovom trenutku i ne začuđuje, jer se na taj način Marinello može vrlo dobro snaći u raznim stilskim pristupima jazzu, pa ga tako danas nalazimo u big band postavama, kvartetu Fonic Zoom bubnjara Krune Levačića, u pratećim sastavima vokalistice Ines Tričković, ili pak u čistim etno-jazz sastavima kao što je Giipuja riječkoga kontrabasista Damjana Grpca.

Iz toga je razvidno da odluka mladoga saksofonista i flautista Andreasa Marinella da svoj rodni Bolzano zamijeni Zagrebom i Hrvatskom, premda u našem jazzu rijetka i dosta neočekivana, i nije u ovom trenutku možda tako neobična kako bi se na prvi pogled moglo zaključiti.