Svjetlost i pokret u Parizu

Na pariškoj izložbi o kinetizmu u umjetnosti sva osjetila bacaju vas u začudne doživljaje nematerijalnoga, nestabilnog, nesigurnog i nedefiniranog. Pod jakim pritiscima percepcija kakvu poznajete lagano iščezava

Pariški Grand Palais priredio je veliku izložbu Dynamo koja se bavi stoljećem svjetlosti i kretanja u umjetnosti u velikim spojenim prostorima grandiozne palače građene za svjetsku izložbu prije 113 godina, što se nalazi se uz Champs-Élysées, najpoznatiju parišku aveniju. Riječ je o palači u kojoj su smještene Galeries nationales du Grand Palais, kojima ravna jedna od bitnih francuskih kulturnih institucija – Réunion des musées nationaux. U više od trideset soba, hodnika i ostalih prostorija i otvorenih prostora poput trga s fontanom ispred ulaza, izložbu čine radovi više od stotinu i pedeset umjetnika na, kako su izračunali, gotovo četiri tisuće četvornih metara. Impozantne brojke o izložbi koja će vrlo vjerojatno imati dalekosežnije odjeke, šire od grada Pariza, Francuske ili Europe. Izložba Dynamo po svojoj bi važnosti unutar tematike kojom se bavi mogla imati značenje poput kultne izložbe Le Movement u pariškoj Galerie Denise René u travnju 1955. ili izložbe Responsive Eye koja je 1965. održana u njujorškoj MOMA-i. Između tih izložbi i ove pariške prošlo je dovoljno vremena da se, na neki način, rekapituliraju događaji, djela i umjetnici koji su vezani uz posebnu sortu umjetnosti – onu koja se bavi prostorom, svjetlošću i njihovom korelacijom, posebice kretanjem.

Adolf Luther, Objekt sa zrcalima, 1968. / © Marli Hoppe-Ritter Collection, Waldenbuch, Germany; © Adagp, Pariz, 2013.

Podijeljena u četiri velike cjeline obrnutom kronologijom – Suvremeni umjetnici, Vizija, Prostor i Pioniri – te u mnogobrojne podcjeline, izložba Dynamo ne samo da nas upoznaje s poviješću optičke, kinetičke i konstruktivističke umjetnosti, već nam daje uvid u suvremene sljedbenike radova pionira, kako govori posljednji dio izložbe, poput Construction ovale en suspension No. 4 Aleksandra Rodčenka iz kölnskoga Muzeja Ludwig, Rotative. Plaques, verre Marcela Duchampa ili Formes circulaires, Soleil No.2 Roberta Delaunaya iz pariškoga Pompidoua, nenaslovljenoga mobila Alexandera Caldera iz barcelonske MACBA-e i eksperimentalnih 35mm filmova Laszla Moholy-Nagya, Hansa Richtera ili Waltera Ruttmanna iz dvadesetih godina.

Prije no što uopće stupite u Grand Palais, ispred ulaza dočekuje vas magličasta skulptura japanske umjetnice Fujiko Nakaye koja izvire iz art-nouveau-fontane Miroir d’eau, la Seine et ses affluents francuskoga kipara François-Raoula Larchea. Među Suvremenicima, na koje ste prvo usmjereni, nailazite na radove umjetnika kao što su John Armleder, Anish Kapoor, Ann Veronica Janssens, Carsten Höller, Philippe Decrauzat, Žilvinas Kempinas ili Jeppe Hein. Smjesta vas bombardira neonsko blještavo svjetlo, napadaju pokretna zrcala i zvukovi koji izlaze ih mehanike pojedinog djela, ali i glasovi brojne djece koja s roditeljima interaktivno otkrivaju nešto novo, nešto drukčije. Sva pokrenuta osjetila, izuzev mirisa, bacaju vas u začudne doživljaje nematerijalnoga, nestabilnog, nesigurnog i nedefiniranog. Pod jakim pritiscima, percepcija kakvu poznajete lagano iščezava.

Središnji dio izložbe, određen likovnim smjernicama, prostorom i vizijom, zapravo je najzanimljiviji jer donosi dijalog između različitih razdoblja, nastojeći pokazati kontinuitet tih ideja i njihovo složeno isprepletanje. U šesnaest podcjelina taj nas dio Dynama vraća u doba od pedesetih do sedamdesetih godina, kada je i Zagreb s Galerijom suvremene umjetnosti i ljudima poput Bože Beka, Matka Meštrovića i Radoslava Putara bio jedan od svjetskih umjetničkih centara sa svojim eksatovcima i novotendencijašima. I, zaista, umjetnici kojih se djela nalaze na izložbi (pre)poznata su velikom većinom kao sudionici izložbi Novih tendencija, održanih upravo u našem glavnom gradu tijekom šezdesetih i početkom sedamdesetih. Tu su Julio Le Parc, François Morellet, Jesús Rafael Soto, Victor Vasarely, Getulio Alviani, Yaacov Agam, Kenneth Noland, Jean Tinguely, Tony Conrad, Pol Bury, umjetničke grupe GRAV, Zero ili MID... Među tim brojnim umjetnicima i djelima jedno ime odskače – Ivan Picelj, predstavljen radom CM-3-II iz 1964/65.

Otkud Picelj na Dynamu? Poznato je da je Hrvatska od rujna do prosinca prošle godine u Parizu organizirala vrlo uspješan festival Croatie, La Voici s Apoksiomenom u Louvreu, srednjovjekovnom umjetnošću u Muzeju Cluny, Ivanom Meštrovićem u Rodinovu muzeju, Borisom Bućanom, Damirom Očkom, Sanjom Iveković, Igorom Eškinjom, da spomenem samo vizualne umjetnosti. Među ostalim, u već spomenutoj Galerie Denise René na Bulevaru Saint-Germain bila je tijekom studenoga postavljena Piceljeva izložba Programirani krugovi u izboru Snježane Pintarić. Prema dostupnim informacijama, kustos izložbe Dynamo posjetio je tu izložbu i predložio Picelja za svoju izložbu. Iako oduševljeni činjenicom da i mi imamo djelo svojeg umjetnika na Dynamu, ne možemo se oteti malom dojmu da ih imamo mnogo koji su zavrijedili biti predstavljeni i, međunarodno, ponovno otkriveni. Prije svega mislim tu na luminoplastike Aleksandra Srneca pa ću podsjetiti na njegovu retrospektivu u Varaždinu i Zagrebu, ali i na druge umjetnike, poput Knifera, Šuteja, Richtera, Bakića, Dobrovića ili Bonačića, pa do recentnijih poput Ante Rašića, Damira Sokića ili Božice Dee Matasić, a još štošta bi se moglo iskopati s izložbi Kinetizam iz Umjetničkog paviljona 2007. ili Bit International iz Graza i Karlsruhea, koje je osmislio Darko Fritz.

Pariška je izložba Dynamo, iako je trebala naći mjesta za još nekolicinu naših, dinamična, bilo da šećete kroz Sotovu instalaciju Pénétrable BBL Blue, bilo da motrite Vasarelyjev Vega-Bas, Albersov Hommage to the Square, Le Parcov Continuel-mobil ili Kompozycju fakturowu Henryka Stažewskog. Ona ostavlja dojam stalne promjene, iako stojite na istom mjestu, a svjetlosno-dinamički elementi radova Grazije Varisco, Joëla Steina, Giovannija Anceschija, Carlosa Cruz-Deiza, Gregorija Vardanege ili Huga Demarca miješaju optičko i kinetičko u konstruktivističko. Od ostalih radova na izložbi Dynamo mogu se vidjeti djela umjetnika kao što su Dan Flavin, Hans Haacke, Yayoi Kusama, Nicolas Schöffer, Bridget Riley, Dan Graham ili Takis.

Glavni je kustos ove, i po opsegu i po značenju, velike izložbe Serge Lemoine, nekadašnji direktor Muzeja Orsay i profesor na École du Louvre i Sorbonni, kustos velike retrospektive Françoisa Moreletta u Centreu Pompidou prije koju godinu. Izložbu prati nekoliko tiskanih izdanja poput kataloga na gotovo četiristo stranica, nešto kraći album izložbe, ali i DVD s filmom L’image Mouvementée poznatoga francuskog dokumentarista Sylvaina Roumettea. Uz iznimno bogat popratni program s predavanjima, projekcijama filmova poput Le Mouvement Pontusa Hulténa, prvoga direktora pariškoga Pompidoua ili The responsive Eye Briana de Palme, cijelu izložbu možete popratiti i besplatnom aplikacijom za pametne telefone, koja vam dodatno otvara prostor za njezino razumijevanje. Istodobno, virtualni prostor izložbe na internetskim stranicama Grand Palaisa odlično je i maksimalno iskorišten i mnogi bi se muzeji na ovaj primjer morali ugledati.