Šutnja oko Društva Svetog Jeronima

Društvo se zapravo od udarca koji mu je zadala komunistička nomenklatura 1945. nikada i nije oporavilo, pa nakon uspostave demokracije 1990. nije iskoristilo priliku da se vrati barem djelomice na put „stare slave“ – a riječ je o instituciji s gotovo stoljeće i pol dugom tradicijom, koja je uz Akademiju i Maticu hrvatsku pripadala među tri najvažnije kulturne ustanove hrvatskoga

naroda

Sredinom svibnja posjetio sam prostorije Hrvatskoga književnog društva Sv. Jeronima na Tomislavovu trgu u Zagrebu. Budući da s članovima uredništva jeronimskih izdanja nisam u kontaktu već dulje vrijeme, a s obzirom na situaciju u kojoj se nalaze posljednjih godina, bilo je posve neizvjesno što ću ondje zateći – mogli su to biti i potpuno novi ljudi, i potpuno druga „firma“, a sasvim je moguće bilo da naiđem i na zaključana vrata.

Nisam doduše zatekao ništa od svega nabrojenog, no to ne znači da je stanje u Društvu dobro. Dapače, ono je, kako se moglo saznati od Perice Grgeca, sada već bivšega člana uredništva, sljedeće: nije izašao ni jedan broj jeronimske književne revije Marulić za ovu godinu (premda bi u pripremi trebao biti već onaj treći), preostali zaposlenici dobili su ili očekuju otkaze, izdavačka i javna djelatnost Društva posve je zamrla, Jeronimska (točnije Ćirilometodska) knjižara na Kaptolu je prodana, bivši ravnatelj ostavio je Društvo u velikim dugovima (nastalim, kako sugovornik tvrdi, najviše njegovom krivicom), što novi ravnatelj smjera, nitko, čini se, ne zna.

Zgrada Društva Svetog Jeronima arihtekta Kune Weidmanna na zagrebačkom Zrinjevcu

U ovoj je priči posebno zanimljivo to što se o stanju u Društvu gotovo uopće ne govori u našoj (katoličkoj) javnosti. Pojavio su se pred koji mjesec tek jedan opširniji prikaz nevolja u koje je Društvo upalo, i to na jednom poslovnom portalu, kojemu je nešto kasnije pridodano reagiranje sindikalnoga povjerenika zaposlena u Društvu – i to je sve što se može „izguglati“ o toj temi. Neobičan je ovaj muk jer bismo očekivali da za jednu takvu instituciju, kao što je HKD Sv. Jeronima, interes (i katoličke, a i šire) javnosti bude prilično velik. No, s druge strane, sasvim je jasno da je svih ovih godina i desetljeća Društvo izgubilo zaista mnogo od svoga ugleda; ono se zapravo od udarca koji mu je zadala komunistička nomenklatura po svom dolasku na vlast 1945. nikada i nije oporavilo, pa nakon uspostave demokracije 1990. nije iskoristilo priliku da se vrati barem djelomice na put „stare slave“ – a podsjetimo, riječ je o instituciji s gotovo stoljeće i pol dugom tradicijom, koja je u razdoblju između dvaju svjetskih ratova bila najveće okupljalište hrvatskoga katoličkog laikata, najveći nakladnik na južnoslavenskim prostorima te je uz Akademiju i Maticu hrvatsku pripadala među tri najvažnije kulturne ustanove hrvatskoga naroda. Pritom treba reći da se nakon smrti njegova dugogodišnjega ravnatelja Radovana Grgeca, 2007, Društvo našlo u pomalo kaotičnu stanju, koje je eskaliralo smjenama glavnog urednika Marulića i ravnatelja Društva tijekom prošle godine te nagomilavanjem gubitaka u financijskom poslovanju.

No usprkos tom golemom srozavanju njegova ugleda i uopće značenja za našu književnost i kulturu, daleko bi bilo od toga da nam Jeronimsko društvo više nije potrebno. Dapače, čini se da bi upravo u ovim današnjim prilikama i okolnostima institucija s takvom tradicijom, odnosno zaostavštinom, i duhovnom, ali i materijalnom, mogla odigrati vrlo važnu ulogu na našem kulturnom polju. A prilike u kojima se nalazi naša kršćanska kultura, zajedno s književnošću kršćanskoga nadahnuća, kao što je poznato daleko su od povoljnih, mogle bi se čak možda uspoređivati s prilikama u Jeronimskom društvu. Istina, ima ovdje u Hrvatskoj podosta žarišta te kulture, svjedočimo i mnogim događanjima na toj sceni, no ne mogu se oteti dojmu da je riječ o stvarima uglavnom lokalnih razmjera te da su zamah kršćanske kulture i njezini rezultati, i na području književnosti i na ostalim područjima, vrlo daleko od toga da bi zadovoljavali, a pogotovo da bi se mogli usporediti s onima iz predratnih (mislim na Drugi svjetski rat) vremena.

Ono što u ovoj priči o kršćanskoj kulturi danas u Hrvatskoj nedostaje jest a njezina stožerna točka, „centrala“ iz koje bi se granale veze prema spomenutim njezinim žarištima, čime bi se prevladala njihova svojevrsna izolacija i stvorila povezana, organička infrastruktura, materijalna i informacijska osnova na kojoj bi se ta kultura mogla razvijati mnogo produktivnije i efikasnije. Nema dvojbe da bi se na taj način osigurala nova kvaliteta kulturnog rada na svim područjima, što bi našoj kršćanskoj kulturi i kulturnom životu uopće dalo neke još mnogo primjerenije forme i sadržaje.

Primijetimo da je takva stožerna točka kršćanske književnosti i kulture u Hrvatskoj postojala još od vremena potkraj 19. stoljeća, pa sve do nesretne 1945, a to je bilo upravo HKD Sv. Jeronima. Posve je sigurno kako je postojanje toga Društva, oko kojega su bile okupljene perjanice tadašnjega kulturnog života na ovim našim prostorima, poput Josipa Andrića, Ljubomira Marakovića, Velimira Deželića st. i ml., Milutina Mayera, Petra Grgeca i mnogih drugih, bilo ključni čimbenik razvoja i prosperiteta kršćanstvom nadahnute hrvatske kulture u naznačenom razdoblju, što je snažno pridonosilo afirmaciji kršćanskoga svjetonazora i vrijednosti koje promovira kršćanska vjera. Druga je sad stvar što se o rezultatima i dosezima toga razvoja danas vrlo malo zna – to je rezultat sustavna zatiranja ovoga dijela našega kulturnog pamćenja, koje se provodilo tijekom svih 45 godina komunističke vlasti.

Sve ovo ne spominjem zbog iluzija da bi Jeronimsko društvo moglo samo tako, preko noći, postati ono što je nekada davno bilo, dakle (i) stožerna institucija kršćanstvom nadahnute književnosti, tj. kulture u suvremenoj Hrvatskoj – možda će se njezin „stožer“ formirati na nekom drugom mjestu, a možda, što je vjerojatnije, u doglednom vremenu neko takvo okupljalište neće ni biti stvoreno – već stoga da naglasimo nužnost da se ova kulturna scena u dostatnoj mjeri integrira i na prikladan se način organizira – pritom bi se u okviru te organizacije za jednu instituciju kakva je Jeronimsko društvo sigurno moglo pronaći vrlo važno mjesto.

Inače o boljkama „infrastrukture“ o kojoj se ovdje govori možda najbolje svjedoči usporedba popularnosti i dosega književnosti kršćanskoga nadahnuća s književnošću koja pripada liberalističkom, ili kako bi to njezini predstavnici rekli „slobodoumnom“ pravcu. Kao što vidimo i čujemo, na toj je drugoj sceni i dalje (usprkos besparici, slabom interesu, sveopćoj depresiji itd.) vrlo živo. Knjige se reklamiraju, izdaju, prodaju, o njima se piše i govori dosta, i na televiziji, i u novinama i na internetu. Uspostavljena je, eto, već i sjajna „regionalna suradnja“ – Jergović objavljuje u Beogradu, Pančić u Zagrebu, književni festivali na kojima vidimo uvijek ista lica održavaju se širom teritorija bivše države, takoreći od Triglava do Gevgelije.

Nije to samo po sebi ništa loše, niti itko razuman može pomišljati kako je tu riječ o pokušajima „obnove SFRJ“, štoviše, riječ je o ponovnoj uspostavi normalnog života i uobičajenih komunikacija među ljudima koje su bile iznenada prekinute, što je i potrebno i neizbježno. Nešto loše nije ni stanovita nostalgija za prošlim vremenima, koja se može lako razumjeti, pogotovo ako i sami njegujemo određene sentimentalne veze s nekim mjestima i ljudima koji su ostali s druge strane (recimo istočne) granice. Na koncu, bolje je govoriti, tj. pisati, o djelima jednog Jergovića ili Pančića, nego o (ne)djelima stanovitih estradnih zvijezda i zvjezdica koja pune stranice naših tabloidnih medija.

No treba reći da razloga za zabrinutost u vezi s tom pričom ipak ima. Razlog leži u tome što svaka kultura (kulturna djelatnost), a pogotovo ona koja posredovanjem masovnih medija postaje popularnom u najširim krugovima, uvelike djeluje na formiranje stavova pojedinca prema raznim problemima koji se nameću u društvenom i osobnom životu, a u mladih osoba može i presudno utjecati na formiranje cjeline njihove osobnosti, njihova svjetonazora i odnosa prema okolini i sebi samima. Kultura uostalom, posebice književnost kao njezin važan dio, svojevrsna je podloga na kojoj izrasta i medijska i obrazovna i znanstvena i svaka druga javna djelatnost (slučaj medija ovdje je posebno zanimljiv jer je ovdje, kako vidimo, na djelu mehanizam povratne sprege koja multiplicira efekte), a koje u nekoj svojoj sinergiji diktiraju dinamiku stvaranja i rastvaranja „svjetonazorskog standarda“, odnosno javnog mnijenja kao neke vrste kolektivne svijesti društva. Ako je dakle kršćanska književnost i kultura u tolikoj mjeri inferiorna onoj liberalističkoj – ne možda u smislu kvalitete, nego u smislu svoga utjecaja, promidžbe i svake druge potpore, posebice one „materijalne“ (primijetimo da i u današnjoj hrvatskoj kršćanskoj književnosti zasigurno ima imena koja bi uz ovakvu potporu i reklamu, kakvu imaju „oni drugi“, mogli naći rame uz rame i s najrazglašenijim imenima naše književne scene), onda se postavlja pitanje u kojoj će mjeri kršćanski svjetonazor biti zastupljen u tom našem „javnom mnijenju“ i hoće li ga danas-sutra uopće biti. Što je još gore, ne radi se samo o kršćanskom svjetonazoru, nego i inače o našim tradicionalnim vrijednostima, pa i našoj opstojnosti u nacionalnom i konfesionalnom smislu, s obzirom da liberalistička struja većinu tih vrijednosti danas već uvelike dovodi u pitanje.

U ovom svjetlu zgodno je primijetiti i to da se prema popisu stanovništva gotovo 90 posto žitelja naše zemlje izjašnjavaju kršćanima, ali kako vidimo, recimo i prema raznim „izbornim rezultatima“, i prema rezultatima nekih manje formalnih izjašnjavanja, daleko manji broj uistinu njeguje kršćanski svjetonazor (premda neki možda i pripadaju Crkvi – sudjeluju u njezinu životu, pristupaju svetim sakramentima i sl.). Mi dakle imamo „deklarirane kršćane“ čiji svjetonazor nije kršćanski ili je vrlo malo kršćanski, a takvih je uistinu (pre)velik broj. Razlog za to zasigurno se može naći i u onome o čemu sam govorio maločas.

Sve su to argumenti koji upućuju na nužnost jačanja institucija kršćanske kulture, odnosno njezine „infrastrukture“ spominjane ranije. Bez takve vrste djelovanja u našoj kulturi teško je vjerovati da će se i sama Crkva uspjeti nositi s tolikim protuvjerskim i protucrkvenim tendencijama koje se posljednjih stoljeća, desetljeća i godina pojavljuju u suvremenom svijetu.

HKD Sv. Jeronima, odnosno njegova „slavna prošlost“, u ovom nam smislu može, ako ništa, poslužiti barem kao primjer na koji je način moguće organizirati kulturnu djelatnost kršćanskog nadahnuća i utjecati na šira društvena zbivanja. No sigurno bi bilo najbolje kad bi odgovorni i u Jeronimskom društvu i u našoj Katoličkoj crkvi, kojoj je od početaka njegova rada pripadalo pokroviteljstvo nad Društvom, uložili mnogo više truda nego što se ulagalo do sada i učinili sve da se ta važna institucija „postavi na noge“ i usmjeri na put oporavka, jer ona je golem mrtvi kapital naše kršćanske kulture i književnosti iz kojega bi vjernička zajednica, ali i hrvatsko društvo u cjelini, mogli izvlačiti vrlo veliku dobit.

Trebat će za to, dakako, mnogo truda, pameti i vremena, ali treba reći kako ni „svijetli trenuci“ Jeronimskog društva iz prve polovice prošlog stoljeća nisu „pali s neba“, nego su rezultat marljiva rada i požrtvovnosti mnogih naših sjajnih kršćanskih (katoličkih) intelektualaca. No sigurno je da je slične takve, marljive, stručne i predane ljude, uronjene u misterij kršćanstva, moguće pronaći i u ovom našem vremenu.

Naglasimo na kraju da bi se djelatnost Društva, osim na izdavanje književnih časopisa (makar i u elektronskom obliku) i knjiga, izvornih djela i prijevoda s područja kršćanske literature te organiziranje javnih skupova, mogla koncentrirati i na prezentiranju vlastite književne baštine. Vjerojatno bi od velike koristi za našu kulturu bila recimo digitalizacija barem najvažnijih dijelova građe iz arhiva Društva. Možda bi od koristi bilo i ponovno izdavanje nekih djela važnih za našu kršćansku književnost (premda su slične pothvate poduzimale i neke druge naše institucije). U svakom slučaju, kulturnih projekata na kojima bi se Društvo moglo angažirati ne nedostaje, treba (samo) iskazati volju i osigurati materijalne i druge uvjete da se barem neki od njih realiziraju. Nadamo se da će se svega toga naći već u bliskoj budućnosti.