Socijalni angažman i stav

Loachova ostvarenja, baš kao i ona njegovih suvremenika Mikea Leigha i Stephena Frearsa, odlikuju neuvijena društvena kritika i zamjetan angažman kao njihovi najvredniji i najintrigantniji sastojci

Nedavno je na DVD-u objavljena izvrsna te na prošlogodišnjem festivalu u Cannesu Nagradom žirija ovjenčana humorna drama Danak anđelima. Prilika je to za osvrt na lik i djelo njezina autora Kena Loacha, možda najvažnijega britanskog, a svakako jednog od najvažnijih svjetskih filmaša današnjice, tijekom proteklih tridesetak godina ujedno predvodnika društveno i politički angažirana britanskog filma. Loachova ostvarenja, baš kao i ona njegovih aktivnih suvremenika Mikea Leigha i Stephena Frearsa, odlikuju neuvijena društvena kritika i zamjetan angažman kao njihovi najvredniji i najintrigantniji sastojci, na način na koji su upravo elementi emotivnih, socijalno osviještenih, manje ili više angažiranih i dominantno lijevih društvenih opservacija najvredniji sastojci najuspjelijih ostvarenja prvaka otočke kinematografije tijekom proteklih pedesetak godina.

Film Danak anđelima prati skupinu škotskih prijestupnika na putu društvene integracije

Žanr socijalne drame najmarkantnije je obilježje britanske kinematografije tijekom posljednjih šest desetljeća, a u tom je kontekstu upravo Ken Loach najmarkantnija autorska osobnost. Realističke tendencije, klasna i društvena osviještenost, redovito jasan i beskompromisan angažman te dominantno lijeva stajališta s težištem na teškom životu radništva i donje srednje klase, trajni su zaštitni znakovi otočkoga filma još od „realizma kuhinjskog sudopera“ s kraja 50-ih i početka 60-ih godina prošlog stoljeća, preko dokumentarističkoga pokreta Free Cinema koji su utemeljili Lindsay Anderson, Tony Richardson i Karel Reisz, potom ostvarenja Davida Leana te filmova Mikea Hodgesa i Johna McKenzieja, koji su pod atraktivnim žanrovskim ruhom nudili i efektne slike društva, sve do pojave Billa Forsythea, Brucea Robinsona, spomenutoga Stephena Frearsa i Neila Jordana. Svakako, naglašeni socijalni kontekst i jasna idejna usmjerenost odlike su i možda ključnih ostvarenja Stephena Daldryja (Billy Elliot), Petera Cattanea (Skidajte se do kraja), Damiena O’Donnella (Istok je istočno), Marka Hermana (Borimo se do kraja) i Nigela Colea (Ženska prava hoću), no u tim je slučajevima riječ o uglavnom jednokratnim i nerijetko populistički intoniranim pokušajima ukazivanja na akutne društvene probleme i socijalne nejednakosti.

Dosljednost i ustrajnost

Nijedan od spomenutih redatelja, pa ni Mike Leigh, a pogotovo ne Stephen Frears, nije u tolikoj mjeri dosljedan, nepokolebljiv i odlučan u trajnom i nesmanjeno angažiranom bavljenju društvenim i političkim temama kao što je to Ken Loach. On je uvjereni ljevičar poznat po filmovima naglašenoga socijalnog realizma i naturalizma, koji koncentrirajući se na priče o beskućnicima, radničkim pravima, revoluciji koja jede svoju djecu, neuvijeno iznosi vlastita uvjerenja. Istina, ponekad se dogodi da mu tema i ideja te s njima povezana pretjerana tezičnost pojedu likove i priču, što nije bio slučaj sa sjajnom i također u Cannesu nagrađenom te Europskom filmskom nagradom i nagradom César za najbolji film ovjenčanom ratnom dramom Zemlja i sloboda iz 1995, ali u određenoj mjeri jest sa Zlatnom palmom nagrađenom političkom dramom Vjetar koji povija ječam realiziranom jedanaest godina poslije.

Ken Loach redatelj je čije filmove odlikuju socijalni realizam i društvena kritika

Nakon što je redateljsku karijeru započeo radom na u ono doba popularnim TV-serijama Teletale, Z Cars i Diary of a Young Man, a prije no što će se kasnih 60-ih priključiti postavi antologijske serije Wednesday Play u sklopu koje će režirati niz zapaženih dokudrama, među kojima se izdvajaju sjajne Cathy Come Home i The Big Flame, Loach je socijalni senzibilitet i autorske preokupacije izrazitije iskazao u hvaljenoj socijalnoj drami Poor Cow iz 1967, u kojoj je na stilski osebujan i beskompromisan način pričom o pogrešnim odlukama obilježenu životu mlade žene i njezina sina odrasla u sjeni oca zlostavljača na pesimističan način predočio tjeskoban život u južnom Londonu onog vremena. No prvi veliki uspjeh doživio je egzistencijalnom socijalnom dramom Kes iz 1969, naturalizmom obilježenom pričom o senzibilnom četrnaestogodišnjaku Billyju Casperu, klincu iz rudarskoga gradića na sjeveru Velike Britanije kojem skrb o mladom sokolu pomaže u prevladavanju nesigurnosti i stjecanju samopouzdanja. Svi najvažniji motivi Loachova autorskog rukopisa su na broju, od nevjerojatno realističnog prikaza turobnog društvenog ambijenta, preko traganja osebujnog pojedinca za smislom i svrhom egzistencije, do naglašenog simbolizma i nevesele završnice kojom biva podcrtana neizbježna tragična sudbina pojedinca, ali i klase kojoj pripada.

Gorko-slatke priče

Tijekom 70-ih i na početku 80-ih Loach se vraća radu na televiziji, da bi nakon u Veneciji 1986. UNICEF-ovom nagradom ovjenčane drame Domovina i žanrovski srodna Tajnog plana, priče o okolnostima ubojstva američkog borca za ljudska prava u Belfastu koja je u Cannesu osvojila nagradu žirija, pozornost filmofila znatnije privukao odličnom humornom dramom Riff-Raff snimljenom 1991. U filmu koji imponira socijalnim realizmom i razvidnim kritičkim stavovima Loach demonstrira i smisao za humor po kojem je i danas poznat. Štoviše, nakon zapažene Carline pjesme iz 1996, izvrsne gorko-slatke socijalne romantične drame Moje ime je Joe snimljene dvije godine poslije te podjednako uspjele drame Kruh i ruže s temom sudbina ilegalnih imigranata u Britaniji, tijekom posljednjih desetak godina Loach nas je naviknuo i na ponešto ležernija, nepretencioznija, empatičnija i zabavnija, ali ne i mnogo manje angažirana ostvarenja. Nakon tople socijalne humorne drame Tražeći Erica, ne sasvim ujednačene, no vrlo duhovite, emotivne storije o sredovječnom poštaru Ericu Bishopu kojem u rješavanju životnih problema na neobičan način pomaže glasoviti i filozofski raspoložen nogometaš Eric Cantona, Loach se u ratnoj drami s elementima trilera Irski put posvetio temi britanskih (ratnih) zločina u Iraku. U sigurno režiranu, atmosferičnom, tezičnom i naglašeno antiratnom ostvarenju, autor se ponajprije bavi pitanjem odgovornosti za ratni zločin, ali i patnjom kojoj je izložen irački narod te temom zlorabljenja rata za ostvarivanje pojedinačnih ciljeva i izražavanje psihopatskih nagona. U oslikavanju tjeskobnog i mračnog naličja ratnih zbivanja Loach se koristi i dokumentarnim snimcima mučenja zarobljenika, koji su se posljednjih godina pojavili u javnosti i izazvali prilične skandale. Oslanjajući se na scenarij svog čestog suradnika Paula Lavertyja (Carlina pjesma, Tražeći Erica), redatelj inteligentno kritizira rat u cjelini, ne samo interese svjetskoga krupnog kapitala i multikorporacija koje često određuju dvojbenu vanjsku politiku zapadnih zemalja.

Šarmantno ostvarenje

U svom posljednjem igranom filmu Danak anđelima, u kojem prati skupinu mladih škotskih prijestupnika i gubitnika predvođenih u osnovi dobrodušnim Robbiejem, donedavno agresivnim momkom koji se pod prijetnjom odlaska u zatvor te suočen s kobnim posljedicama svoje agresivnosti i činjenicom da će uskoro postati otac čvrsto odluči promijeniti, Loach je prilično ležeran, duhovit i zabavan. I nezahtjevan, svakako, no to mu u konkretnom slučaju nije nedostatak. Robbie je jedan od četvero sebi sličnih prijestupnika osuđenih na stotine sati društveno korisna rada, kroz koji ih vodi vrlo dobrodušan socijalni radnik Harry. A onda Robbie uz Harryjevu pomoć shvati da posjeduje savršen njuh za raspoznavanje viskija i svih detalja u njima, pa se društvo malo šali na račun vrsta drva od kojeg su napravljene bačve, mirisa morskoga povjetarca koji se ćuti u viskiju itd., da bi Robbie naposljetku krenuo na natjecanje u procjenjivanju skupocjenih i vrlo rijetkih godišta. Loach povremeno bezazleno ismijava snobizam, film vrlo dobra ritma nose slikoviti i s osloncem na prepoznatljive mane efektno profilirani karakteri, socijalni je kontekst očekivano dojmljiv, a cjelina osvaja izrazitim šarmom i grubo-nježnim škotskim humorom. Onaj danak anđelima u naslovu jest količina viskija, otprilike dva posto, koja godišnje ishlapi iz bačve, boce itd., odnosno koja ode u nebo anđelima.