Sloboda u okovima ideologije, modernizacije i antiintelektualizma

Dok se komunizam održavao silom, genderizam kao novi totalitarizam koji ističe da je spol zadan, a za rod se čovjek sam opredjeljuje, smjera da društvenim inženjeringom „znanstveno“ preodgaja i oslobađa ljude tzv. stereotipa prošlosti. Genderizmu u školi nije potrebno načelo: „Spoznaj sebe sama“. Ono je dapače nepoželjno jer može uputiti mlade prema pluralnome razmišljanju

Hrvatsko društvo doživljava kaotičan postkomunistički modernizacijski šok popraćen kulturno-antropološkom revolucijom i prodorom nemilosrdnoga neoliberalnog kapitalizma i neokolonijalizma. Bivši komunisti, sada nosioci „znanstvenoga“ liberalnog projekta, nastoje srušiti sve staro „nazadno“ i „vjerski zatucano“ Oni nasilno promoviraju vrijednosti suprotne hrvatskoj tradiciji, a njezine branitelje nazivaju crnokošuljašima, fašistima, klerofašistima pa čak i kleribanima te neizliječenim katolicima. Svojim okomitim govorom svisoka, koji vrijeđa i ponižava podanike, oni nastoje potvrditi svoju faraonsku nedodirljivost naslijeđenu iz doba komunizma. Čovjeku koji živi u tome urušenom društvu briše se svijest o njegovoj povijesnoj višeslojnosti (pozitivnoj i negativnoj) i poništava mu se mogućnost rasuđivanja o tome „na čemu dalje graditi, na koje se date poluge može osloniti da poduzme nove i do sada neviđene smione korake prema većoj čovječnosti“ (T. Šagi-Bunić). Kao povijesno sociološke pouke sjetimo se istraživanja Vere Erlich uoči Drugoga svjetskog rata. Ona je otkrila utjecaj tadašnje modernizacije (prodor kapitalizma i, posljedično, raspad velikih porodica) na burnu transformaciju porodice, posebno na patrijarhalnom području. Uoči rata autorica je tu zapazila nervoznu dispoziciju ljudi, individualizam, želju za materijalnom dobiti i vjeru u pravo jačega. Na priobalju autorica je ustanovila stabilne odnose u obitelji. Kalendarsko vrijeme ukazuje nam da živimo u 21. stoljeću, ali moramo znati da postoji i povijesno vrijeme, koje karakteriziraju aritmija, cikličnost, ponavljanje, zaustavljanje i nazadovanje. Hrvatsko društvo, što se tiče povijesnoga vremena, zaustavljeno je u razvoju zbog negativnih procesa od 1918. te nam se, dakako u drugim uvjetima, događa nešto slično kao u doba istraživanja Vere Erlich. To zapravo ne tako daleko vrijeme od prije osamdesetak godina s današnjim vremenom povezuje most sazidan od pamćenja nacije i raznih transgeneracijskih kulturoloških i emocionalnih prijenosa. Zar i danas ne prevladava individualizam, želja za dobiti, vjera u pravo jačega i nervozna dispozicija osiromašenoga i podčinjenoga naroda?

Jesu li reakcije protiv referenduma U ime obitelji još jedan pokazatelj isključivosti liberalnoga projekta?

Identitet od slame

Hrvatsku je od 1918. kolonizirao velikosrpski hegemonizam, a zatim komunistički totalitarizam. Od tada je dugotrajno kolonizirano i hrvatsko nacionalno biće, što se iskazivalo u koloniziranju hrvatskoga jezika i nastojanju da se prekine hrvatski kulturni kontinuitet te proskribira hrvatsko ime (S. Rendić, 1971/95). Alain Finkielkraut (1992) ističe da su kolonijalisti kultivirali kolonijalne narode „nadjenuvši plebs slamom“ čisteći ga od njegova autentičnoga bića da bi se odmah nadjenuo zajmljenim identitetom. Kada su se ti narodi oslobodili kolonijalizma, zaprijetila im je velika opasnost jer, stekavši slobodu, mogli su konačno uzviknuti „mi“ zatirući istodobno „ja“ – dakle pojedinca. Danas u vrijeme globalizma, liberalizma i neokolonijalizma novi gospodari svijeta i njihovi vazali u Hrvatskoj nanovo pune hrvatski plebs slamom koristeći se talogom koji su u svijesti ljudi ostavili velikosrpski hegemonizam te ustaški i komunistički totalitarizam. Taj je talog raščinio hrvatski identitet. Posebno je poguban živi talog komunističkoga antifašizma, koji održavaju bivši komunistički kadrovi i njihova djeca umreženi u male dinastije te njihovi sljednici. Oni su se pretvorili u liberalne ili socijaldemokratske „demijurge“ i nalaze se na važnim društvenim i gospodarskim položajima u Hrvatskoj. Ti „demijurzi“ podržavaju pogubni partijski nepotizam i klijentelizam te tako omogućuju napredovanje svojih kadrova do stupnja njihove nekompetentnosti i nesposobnosti (Peterovo načelo!), što sprečava napredak Hrvatske. I liberalni projekt sa svojom isključivošću i s neokolonijalnim obilježjem u novije vrijeme pridonosi rasapu hrvatskoga identiteta. Hrvatima se danas brani da uzviknu „mi“, jer je to, tvrde liberali komunističke provenijencije, izraz isključivoga nacionalizma. U isto im se vrijeme „ja“, odnosno oblikovanje osobnosti, poništava.

Oduzeti djecu roditeljima

Posljedica današnje modernizacije negativna je burna preobrazba cijeloga hrvatskog društva koja ne obećava ništa dobro. Ta liberalna (u Hrvatskoj zapravo neokomunistička) modernizacija koju provode bivši komunisti i njihovi sljednici – zastupnici potpune svjetonazorne nesnošljivosti – ukazuje na bliskost liberalne i komunističke ideologije. I jedna i druga raščovječuju čovjeka, a svojim totalitarizmom bore se protiv tradicionalnih (posebno vjerskih) vrijednosti. Uspjeh liberalnoga projekta neizvjestan je i ne može se predvidjeti što on donosi hrvatskome narodu. Stoga je nužno i dakako legitimno preventivno traženje iskušanih tradicionalnih oslonaca za razvoj društva ma koliko obnovljene boljševičke metode (npr. u školstvu) to sprečavale i ne dopuštale da neokonzervativizam, koji se proglašava „nižom civilizacijskom razinom“, postane branitelj modernosti (I. Kristol, 2004). Za provođenje neoliberalne/postkomunističke modernizacije važno je ovladati školskim sustavom i oduzeti djecu roditeljima. Osim školstva važno je angažiranje nevladinih udruga koje potpomažu liberalni projekt.

Komunistička pedagogija bila je utopija pa je morala propasti. No valja se podsjetiti da je u doba komunizma u Hrvatskoj školske godine 1975/76. započela školska reforma koja je ukinula „elitne“ škole (gimnazije), što je blokiralo humanističko obrazovanje mladih i njihovu sposobnost razmišljanja o društvenoj problematici. Mnogi današnji politički vođe završili su upravo te škole intelektualne pustoši u kojima je TIPSS (Teorija i praksa samoupravnog socijalizma) trebao otvoriti nove „humanističke“ vidike u smislu stvaranja socijalističke ličnosti. Školovani na takvim temeljima ti vođe danas iskazuju nesposobnost da razriješe složene društvene probleme bez kojih je nemoguće riješiti gospodarske. Oni se u svojoj nemoći pozivaju na komunistički antifašizam, koji je bio temelj jugoslavenskoga komunističkog totalitarizma. Taj bi antifašizam tobože trebao biti moralni korektiv društva. No antiintelektualne škole završili su u doba komunizma i današnji vođe opozicije (među kojima je mnogo bivših komunista), pa i oni pate od deficita razmišljanja o unapređenju društva. Komunističke škole završili su i mnogi ljudi koji danas oblikuju opće mnijenje (npr. novinari) i pitanje je imaju li oni temeljno humanističko znanje. Bez takvih temelja formirala se i podobna inteligencija koja je nekada studirala na crvenim fakultetima i pisala doktorate iz radničkoga samoupravljanja. Ta inteligencija – danas ugledna gospoda i gospođe profesori – izbjegavši lustraciju vode glavnu riječ u Hrvatskoj i optužuju druge (npr. Crkvu) da indoktriniraju mlade. S druge strane rezultat je komunističkoga antifašizma poslijeratna likvidacija hrvatske inteligencije (aristocid) i obračun s Hrvatskim proljećem 1971, što je do danas onemogućilo snažniji i složniji intelektualni odgovor komunističkom i danas liberalnom jednoumlju.

Genderizam kao novi totalitarizam

Već na početku hrvatske nezavisnosti K. Zakarija (1992) u članku znakovita naslova Kavezi ideologije upozorio je da bi bilo opasno zamjenjivanje samoupravnosocijalističkoga „znanstvenog“ projektiranja temeljnih vrijednosti društva takvom neoliberalnom koncepcijom. On se tada zalagao za ideološki pluralizam u javnoj školi. Danas smo, pak, svjedoci prevladavanja nasilno nametnute ideološke „znanstvene“ neoliberalne koncepcije bez jasno definiranih nacionalnih ciljeva u hrvatskom školstvu. Tražeći ishodište u filozofiji, pri redefiniranju odgojnih ciljeva neki hrvatski autori ponovno su se na početku hrvatske nezavisnosti pokušali vratiti hrvatskoj tradiciji želeći u njoj utemeljiti ciljeve odgoja (K. Zakarija, 1990). Oni su tako reafirmirali davna razmišljanja u komunizmu prešućenoga S. Matičevića, utemeljitelja znanstvene pedagogije u Hrvatskoj. Za S. Matičevića (1935) tradicija je bila vrlo važna sastavnica odgoja te je smatrao da na temelju svoje nacionalne kulture i njezinih dobara i tekovina možemo provoditi blagotvornu kritiku i refleksiju, dopunu i ispravak u smjeru daljeg i narodnog i vlastitog razvitka. Uz povratak tradiciji važan je bio i povratak načelu „Spoznaj sebe sama“. U časopisu Metodički ogledi njemački pedagog E. Hufnagel (1991) sugerirao je da se krene mukotrpnim i dugotrajnim putem onih znanosti koje analiziraju ljudsko ponašanje kako bi se otkrile odgovornosti. Isti autor smatrao je da je zanemaren položaj humanističkih znanosti u društvu i školi spriječio shvaćanje prvobitne odgovornosti svakoga čovjeka za sebe, a posljedica je nespoznavanje odgovornosti naspram svijeta, bližnjih i potomstva. Konačno, Hufnagel je zaključio da odgajanik koji ne provede tu višeslojnu analizu ostaje u svojoj nutrini nehuman te ne može otkriti sam za sebe namijenjenu odgovornost. Načelo samospoznaje koje se nedavno počelo obnavljati u hrvatskom odgojno-obrazovnom sustavu odjednom je zamrlo. Zašto? U zapadnome svijetu, a i u Hrvatskoj, danas prevladava neoliberalna gender (rodna) ideologija na čijim bi temeljima ljudi trebali graditi svijest o sebi i svome mjestu u društvu. Dok se komunizam održavao silom, genderizam kao novi totalitarizam koji ističe da je spol zadan, a za rod se čovjek sam opredjeljuje, smjera da društvenim inženjeringom „znanstveno“ preodgaja i oslobađa ljude od tzv. stereotipa prošlosti. Genderizmu u školi nije potrebno načelo „Spoznaj sebe sama“. Ono je dapače nepoželjno jer može uputiti mlade prema pluralnome razmišljanju. Nasilno nametanje rodne ideologije u Hrvatskoj, posebno u školstvu, ogledni je primjer totalitarizma i jednoumlja te sprege neokomunista i svjetskoga liberalnog projekta. U Hrvatskoj su očigledno stvoreni uvjeti za provođenje neoliberalne postkomunističke kulturnoantropološke revolucije koja raščovječuje čovjeka.