Škure i peć

Sjevernjaci, kojima je bitna peć, kazat će da je u nekome

prostoru toplo kao u raju, a južnjaci, koji na prozorima imaju škure, reći će da je u nekom drugom prostoru vruće kao u paklu

Stariji među nama još se sjećaju onoga vremena kad je hrvatski sjever imao o jugu sasvim maglovite predodžbe, a isto tako i jug o sjeveru. Nije tada bilo autoceste, vlakovi su vozili dugo, putovanje je bilo pustolovina. Zato ljudi nisu odlazili od kuće bez ljute potrebe. Putnici su bili malobrojni, a ono što su doživljavali bilo im je uzbudljivije nego nama danas kad putujemo na drugi kontinent. Uvijek je bilo stvari kojima se naprosto nisu mogli načuditi.

Pri tome, svatko je imao svoj predmet čuđenja i svoje razloge za čuđenje. Južnjake su na sjeveru najviše od svega impresionirale goleme kaljeve peći – bijele, zelene i smeđe – koje su stajale u svim uredima i u svim javnim prostorima, a također u boljim stanovima. Sjevernjake su pak na jugu najviše čudile škure: bilo ih je na svakoj kući i na svakom prozoru, bile su debele i masivne, i bile su obojene sve istom zelenom bojom, kao da ih je jedan vlasnik naručio i jedan majstor izradio.

A za to čuđenje – i sjevernjačko i južnjačko – bilo je i te kakva razloga. Južnjacima nikako nije išlo u glavu čemu tolika pompa oko tih peći, zašto zauzimaju toliko mjesta i zašto su tako razmetljivo ukrašene, zašto stoje u svakoj sobi, kome zapravo trebaju? A kad bi još doznao kako na sjeveru ima i mnogo drugih vrsta peći osim kaljevih – od malih, otmjenih, željeznih, s lavljim nogama, pa do onih sirotinjskih, načinjenih od limene bačve i nazvanih piljevara – ne bi mu preostalo drugo nego da tu sjevernjačku brigu oko grijanja proglasi nekom vrstom pomame.

A sličan je dojam imao i sjevernjak na jugu. Nije mu bilo jasno zašto je ljudima na moru toliko stalo do zamračivanja (doznao je s vremenom da i riječ škura ima neke veze s tamom) i zašto čak i oni koji su očigledno sirotinja toliko inzistiraju na tim kapcima koji su inače drugdje izraz luksuza. Zašto se na jugu toliko boje sunca, zar ne znaju da je sunce isto što i život?

Dakako, ovo što opisujem zapravo su reakcije ljudi koji bi prvi put promijenili sredinu i prvi put se susreli s drugim načinom života. Kad bi se malo uputili i stekli nešto iskustva, shvatili bi da ono što je njima u prvi mah izgledalo čudno ima i te kakvo opravdanje.

Tako bi južnjak uvidio kako sve one puste peći nisu nikakav hir niti manija, nego da su posljedica prave i ozbiljne potrebe. Na sjeveru je, naime, zima i jaka i dugotrajna i tu se bez peći naprosto ne može: ne prođe ni jedan jedini dan od studenoga do travnja, a da se ne bi morala naložiti peć ili posegnuti za nekim drugim načinom grijanja. A kad je već tako, ljudi su se onda potrudili da nevolju pretvore u nešto lijepo, pa su stali izrađivati ukrašene peći, među koje pripadaju i one kaljeve ljepotice.

Isto će tako sjevernjak na jugu s vremenom shvatiti da vrućina nije ništa manje zlo nego zima, jer sunce, doduše, jest izvor života, ali od njega mogu nastati i velike štete, i za čovjeka i za njegovo kućanstvo. Zato je ondje potrebno ljeti glavu štititi šeširom (zvanim španćera), a prostorije u kojima se živi treba od sunca obraniti škurama. Prema tome, škure moraju svi imati, tek što će na gospodskim kućama one dobiti oblik rebrenica, dok će na sirotinjskima biti načinjene od običnih dasaka i opiturane priručnom bojom. Ali očito je da bez njih nema opstanka.

Ukratko, putnik bi postupno shvatio da tu postoji neka temeljna razlika. Na sjeveru je glavni problem hladnoća i od nje se najviše može stradati, dok je na jugu najveći problem vrućina, i od nje prijeti najveća opasnost. A pritom ni obrana od zime ni obrana od vrućine nije tek obijesno nastojanje da nam bude udobnije, nego je riječ o biti ili ne biti.

A stvari koje odlučuju o životu redovito određuju i naš pogled na taj život. Sasvim je očito da će se ljudi kojima je glavni problem vrućina drukčije odnositi prema temeljnim pitanjima nego ljudi kojima je glavni problem hladnoća. Različito će oni shvaćati i prirodu i društvo, i vlastito tijelo i njegove funkcije, i društveni život i smisao toga života. A različito će, dakako, vidjeti i cijeli svijet i svoje mjesto u tome svijetu.

Nije valjda slučajno što su naši južnjaci u povijesti bili okrenuti prema narodima i kulturama koje se nalaze još južnije od njih, pa su od njih najviše učili i s njima najviše komunicirali. To je zato što se s njima savršeno razumiju, jer i tim je narodima i kulturama najveći problem vrućina, a iz toga problema – kao što smo vidjeli – proizlazi i sve ostalo.

Isto tako nije slučajno što su naši sjevernjaci svagda bili okrenuti prema narodima i kulturama koji se nalaze još sjevernije od njih, pa su s njima dijelili gastronomske tekovine, učili jezike tih zemalja i u njih slali svoju djecu na školovanje. To je zato što s tim narodima i kulturama dijele i glavni problem, hladnoću, što znači da s njima manje ili više dijele i sam svjetonazor.

A tko bi bio sklon smionijem zaključivanju, mogao bi čak kazati da sjevernjaci i južnjaci na različite načine vide i same metafizičke kategorije. A dokazi za to lako bi se našli u onome što je u jeziku sačuvano kao višestoljetno iskustvo. Sjevernjaci će, na primjer, kazati da je u nekome prostoru toplo kao u raju, dok će južnjaci reći da je u nekom drugom prostoru vruće kao u paklu. A iz toga se vidi kako jedni, a kako drugi zamišljaju zagrobni život. Za sjevernjake je raj mjesto gdje nema poteškoća s grijanjem, dok je pakao, dosljedno tome, vječni led i hladnoća. Za južnjake je, naprotiv, pakao mjesto gdje sve gori od vrućine, dok u raju vlada ugodna hladovina.