Sentimentalna drama o umiranju

Posljednja ovosezonska premijera Hrvatskoga narodnog kazališta u Zagrebu bila je u dvorištu Zagrebačkoga plesnog centra 16. lipnja u režiji Franke Perković. Riječ je o Nagradom Marina Držića nagrađenu tekstu Tomislava Zajeca Trebalo bi prošetati psa, intimističkoj drami sa svega tri lika koja govori o dubokim i krajnjim temama: ljubavi, nemogućnosti komunikacije, smrti, rastancima, propuštenim životnim prilikama i potrošenim životima. Ukratko, o smislu bivanja o kojem se svatko od nas barem jednom, na nekoj od životnih prekretnica, mora zamisliti. Pa čak i samu sebi odgovoriti kako i u kojem smjeru nastaviti bivati kako bi mogao nastaviti živjeti, na isti ili pak posve drukčiji način. Iz te generalne i svima bliske teme kreće Tomislav Zajec ispisujući svoj dramski tekst o zemaljskoj stjuardesi, školskom knjižničaru i umirovljenom prevoditelju nagrađenu nagradom za životno djelo. Kvaliteta Zajecova predloška je i u tome što on razumije svoje likove, iskreno suosjeća s njima i u ispovjednom tonu glavnog lika iskreno i izravno progovara o krajnjim temama. Problem takva pristupa, kao i izbor likova, jest u tome što – osim simbolične brige za psa – ne postoji ni jedan trenutak u drami koji bi čitatelju/gledatelju bio istinski dramski napet, i što intelektualistički diskurs kojim i otac i sin pristupaju vlastitoj smrtnosti u temeljno realističkom tkivu drame djeluje nategnuto i nestvarno. U scenskom postavljanju ti su problemi još vidljiviji.

Metaforičko šetanje psa: Daria Lorenci Flatz, Bojan Navojec i Vlatko Dulić

Redateljica Franka Perković se, vjerojatno zbog činjenice da je riječ o praizvedbi, nije odlučila ne radikalnu interpretaciju predloška. Štoviše, nije se odlučila ni na kakvu interpretaciju, već je tekst postavila jednostavno i temeljno oslikavši odnose i prostore u kojima se „priča oko psa“ zbiva. Jednako je tako i dramaturg Goran Ferčec minimalno intervenirao u dugačke monologe te predstava nastala po Zajecovu predlošku često gubi ritam, monolozi postaju zamorni, a njihov sadržaj gledatelju lakše izmiče no što se to čitatelju može dogoditi. Što je šteta, jer do gledatelja tada, unatoč naporu glumaca, ne dopire temeljna toplina koje u Zajecovu tekstu nedvojbeno ima. Protok vremena, retardacije i ponavljanja, naznačen je projekcijom digitalnog sata na zidu. Projekcijama i zvukom dočarana je i kiša koja simbolički i depresivno pada tijekom cijele drame (predstave) kao što je i pas kojeg treba prošetati, o kojem će se netko trebati pobrinuti nakon što glavni lik umre, riješen projekcijom na zidu plesnoga centra. Prostor stana u kojem obitava otac glavnoga lika naznačen je velikom hrpom knjiga, jednom kadom i foteljom, jednim vratima. Trgovina s kravatama, kružnom vješalicom za kravate, i tako redom, na stalnom je rubu između doslovnog i realističkog i simboličkog znaka, a time i značenja. Autor projekcija Ivan Marušić Kliff, oblikovatelj svjetla Zoran Mihanović i autor zvuka Bojan Gagić riješili su veći dio problema koje predstava na otvorenom može imati, pogotovo kada se scenografska rješenja Iva Knezovića temelje tek na označavanju prostora (što je s obzirom na prostornu zadatost dvorišta ZPC-a posve prikladno).

U takvu su okruženju Bojan Navojec, muškarac kojeg više nema i čiju priču slušamo, Daria Lorenci Flatz, njegova bivša djevojka i nezadovoljna prodavačica karata u poslovnici aviokompanije, koja i sama čezne putovati u „kojekakve druge krajeve“, ljubavnica oženjenog čovjeka i Vlatko Dulić kao muškarčev ostarjeli otac, sve više ovisan o pomoći patronažne medicinske sestre, sve odsutniji duhom i izgubljeniji u previranjima po uspomenama i prošlim, nerealiziranim prilikama i životima. Rezigniranost i pomirenost sa stanjem i okolnostima u kojima se nalaze likovi što ih tumače kao da povlači i glumce prema takvu načinu interpretacije te njihova gluma, što predstava više odmiče, sve više nalikuje na koncertnu izvedbu, na čitanje teksta s neke neutralne, gotovo radijske razine, u kojoj su emocije što ih tekst opisuje zapravo izblijedjele, baš kao što i likovima vlastiti život blijedi i osipa se pred očima. U takvu, životno blijedu, iako temeljno filozofskom postavljanju likova i njihove tragične i terminalne situacije (od sama početka je jasno da će otac i sin nedvojbeno umrijeti) glumcima je teško „uhvatiti“ se za nešto više od rečenica koje se simbolički ponavljaju, kao što su „a psa bi netko trebao prošetati“… ili pak „Samo starci jedu svoja pisma“. Najuvjerljiviji u tako zadanu kontekstu nije Bojan Navojec, od kojega bi se to, i s obzirom na njegove glumačke mogućnosti, ali i kao od nositelja glavne uloge, moglo očekivati, nego upravo Vlatko Dulić u ulozi oca… jer on je upravo onakav kakvim ga prikazuju i rečenice koje izgovara… star, oronuo, ironično zabavljen vlastitim ograničenjima što mu ih nameću tjelesna i sve veća duševna nemoć i jedino što može ponuditi vlastitom sinu jest istina o sebi i svom životu. Darija Lorenzi Flatz cijelu predstavu „zaštićena“ je kostimom stjuardese, novim poslom koji joj pruža iluziju da je nešto promijenila u vlastitom životu… muškarca, posao, frizuru, ljubavnika… i na taj način ostvaruje svoju ulogu, ostajući hladnom i distanciranom gotovo do kraja, sve do trenutka kada pristaje, simbolički, preuzeti odgovornost za muškarčeva psa. A na simboličkoj razini preuzeti sjećanje, osigurati mu spas od zaborava koji je, u cijeloj Zajecovoj drami, zapravo jedini protivnik života, bivšega, prošlog i sadašnjeg.