Ružne mode ne vladaju u svemu

Nagradu Matice hrvatske smatram jednom je od najvećih počasti što u našoj domovini može biti iskazana znanstveniku ili umjetniku, priznanje više od takozvanih državnih nagrada jer je lišeno svih mogućih utilitarnih društvenih konotacija, rekao je Slobodan Novak primajući 16. lipnja Matičinu nagradu August Šenoa za svoja Sabrana djela. Uz živućega klasika hrvatske književnosti odličja naše najdugovječnije kulturne ustanove predsjednik MH Igor Zidić uručio je teatrologinji Sanji Nikčević, jednome od najvažnijih književnih urednika u posljednjih pola stoljeća Milanu Miriću te akademiku Davorinu Rudolfu, koji su u protekle dvije godine ostvarili prvorazredna umjetnička i znanstvena ostvarenja antologijske vrijednosti. Rudolfov monumentalni Enciklopedijski rječnik međunarodnog prava mora ovjenčan je Nagradom Oton Kučera za znanost, dok su Eseji dugogodišnjeg urednika Razloga i Kazališna kritika ili neizbježni suputnik Sanje Nikčević počašćeni Nagradom Antun Gustav Matoš za umjetničku kritiku.

Snimio Mirko Cvjetko

O relevantnosti Matičinih priznanja kao jednih od vodećih na polju književnosti, kritike i prevođenja najbolje govore imena dosadašnjih dobitnika, poput Radoslava Katičića, Pavla Pavličića, Ivana Aralice, Viktora Žmegača. U vremenu nesklonu kritičkom promišljanju važnost nagrada Matice hrvatske potvrđuju i ovogodišnji laureati, koji se u svojem pisanju nikad nisu prepuštali malodušju i pomodnosti, već su ustrajnim radom i uranjanjem ispod površine dosegnuli dubinu što je najvećem dijelu tzv. kulturne elite danas nedostižna. O tome je u izjavi za Vijenac progovorila i Sanja Nikčević, kojoj nagrada nazvana Matoševim imenom mnogo znači, jer je došla u životnom trenutku u kojem se autorica zapitala zašto radi, zašto piše, zašto se bori za temeljene vrijednosti u kazalištu. „Ta nagrada sada mi potvrđuje da ima smisla i da nije istina da vladaju neke ružne mode uvijek i u svemu. Ipak, nekakav glas za ono pozitivno, za afirmaciju temeljnih ljudskih vrijednosti ipak ima mjesto u ovom društvu.“ Milan Mirić priznanje Matice hrvatske doživio je kao najveću nagradu u svojem dosadašnjem radu. „Čovjek kad piše, piše za javnost, piše ne zato da bude zapažen, nego da bi se čula njegova riječ. Imam dojam da se riječ iz ovih eseja ponekad vrlo ozbiljno čula i to je veliko zadovoljstvo.“

Prema obrazloženju Tonka Maroevića što ga je u Matici pročitao Igor Zidić osam gustih svezaka Novakovih Sabranih djela najviši su dometi suvremene hrvatske književnosti u kojima će mlađi naraštaji naći najautentičniji zapis o hrvatskoj sudbini u drugoj polovici 20. stoljeća. Ante Stamać knjigu u kojoj Sanja Nikčević prepleće prikaz američkog teatra i vlastita iskustva kazališne kritičarke i voditeljice osječke teatrologije ocijenio je najboljim štivom o nekom području umjetnosti u suvremenoj hrvatskoj teorijskoj misli, dok je Mirićeve Eseje nazvao rijetkom pojavom na našoj književnoj sceni, u kojoj se sabiru: točan uvid, čvrsta osobna uvjerenja i znalačka povijesna snimka. U obrazloženju Nagrade Oton Kučera Rudolfovo dragocjeno enciklopedijsko djelo ocijenjeno je sintezom cjelokupne naše znanosti s područja međunarodnoga prava mora, što je uz domaće stručnjake namijenjeno i mnogima izvan naše zemlje.

* * *

Zahvala Slobodana Novaka

Nagrada bez utilitarnih konotacija

Čast mi je u ime nas današnjih laureata – uvaženog akademika gospodina Davorina Rudolfa, poštovane kolegice Sanje Nikčević, poštovanoga kolege Milana Mirića i u svoje skromno ime – zahvaliti našoj Matici, njezinu prosudbenom povjerenstvu i našim današnjim promotorima na velikoj časti što su nam je iskazali svojim ocjenama i ovim nagradama. Nagrade su, zapravo, čak četveroznačne: od naših velikana Kučere, Šenoe i Matoša (vjerujem da ne bi ni oni imali što protiv!), od Matice hrvatske, od prosudbenoga povjerenstva i od naših promotora.

Smatram to jednom od najvećih počasti što u našoj domovini može biti iskazana znanstveniku ili umjetniku. Više od takozvanih državnih nagrada, koje, istina, predlažu također stručna povjerenstva, ali koje dodjeljuje umjetnički i kulturno nelegitimirano administrativno tijelo. Nagrade triju najstarijih hrvatskih kulturnih ustanova: Josip Juraj Strossmayer, Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, kao ekskluzivnija i elitnija, Miroslav Krleža Društva hrvatskih književnika, kao strogo književna, i nekoliko nagrada Matice hrvatske, koje, premda formalno također specijalizirane, inkorporiraju najširu općekulturnu sferu, tako reći od pučke pismenosti do vrhunskih dostignuća znanosti i umjetnosti. To su, dakle, nagrade koje znače u pravom smislu prvorazredno kompetentno priznanje struke, jer iza svake stoji više nego stoljetna tradicija ustanove, lišena svih mogućih utilitarnih društvenih konotacija.

Zato se osjećamo počašćenima i u pravom smislu nagrađenima, pa stoga i zahvalnima. Mlađima će to biti jak poticaj da nastave; meni zaključni i najdublji urez u moj životni rovaš!