Ruglo hrvatske desnice

Kad se pogleda popis suradnika Hrvatske književne enciklopedije, vidljivo je da nema govora o „boljševicima, orjunašima i depiliranim četnicima“! Tako da je o Velnićevim prigovorima apsurdno raspravljati

Polemiku s Velnićem odradio sam bez posebnog entuzijazma, kao neku vrstu nužnoga sanitarnog posla. Osobno me baš briga za Velnića i njegovo mišljenje! No ediciju nisam stvarao sam i morao sam se javiti zbog brojnih suradnika koji su pisali za nju.

Doduše, Velnić je neke moje suradnike i pohvalio (Nemeca, Senkera, Žmegača, Batušića, Tomasovića). Vjerujem da njima nije bilo ugodno što ih netko Velnićeve pameti hvali, utoliko više što je ta pohvala podrazumijevala da su svi drugi enciklopedijski tekstovi „boljševičko smeće“! A u tom su ideološkom smeću tekstovi Maje Bošković-Stulli, Sonje Bašić, Josipa Bratulića, Lade Čale-Feldman, Morane Čale, Stjepana Damjanovića, Branimira Donata, Nedjeljka Fabrija, Dunje Fališevac, Aleksandra Flakera, Darka Gašparovića, Ivana Goluba, Eduarda Hercigonje, Dubravka Jelčića, Alojza Jembriha, Nevena Jovanovića, Tatjane Jukić, Radoslava Katičića, Josipa Kolanovića, Mije Korade, Augusta Kovačeca, Zorana Kravara, Zdenka Lešića, Josipa Lisca, Mate Lončara, Vladimira Lončarevića, Ivana Lozice, Višnje Machiedo, Dore Maček, Ljiljane Marks, Tonka Maroevića, Julijane Matanović, Nedjeljka Mihanovića, Cvjetka Milanje, Divne Mrdeža, Igora Mrduljaša, Zvonimira Mrkonjića, Nevenke Nekić, Slobodana P. Novaka, Vlade Obada, Dubravke Oraić-Tolić, Žarka Paića, Luka Paljetka, Jurice Pavičića, Pavla Pavličića, Cvijete Pavlović, Ivana Pederina, Sibile Petlevski, Božidara Petrača, Ive Pranjkovića, Sanje Roić, Marka Samardžije, Ljerke Schiffler, Jože Skoka, Milivoja Solara, Mirjane Stančić, Nikše Stančića, Josipa Stipanova, Aleksandra Stipčevića, Slavice Stojan, Milorada Stojevića, Miroslava Šicela, Drage Štambuka, Zlate Šundalić, Nikice Talana, Milovana Tatarina, Dubravke Težak, Nikole Vončine, Branka Vuletića, Andree Zlatar, Matea Žagara, Muhameda Ždralovića i mnogih drugih.

Da, zbilja, sve sami „boljševici, orjunaši i depilirani četnici“!

O Velnićevim prigovorima apsurdno je i raspravljati, pa taj čovjek ne zna ispravno prepisati ni naziv natuknice, krivo citira izdanja, a on bi kao nešto ispravljao u enciklopediji!

Javljam se stoga samo da bih demantirao Velnićeve ordinarne laži o našem dugogodišnjem poznanstvu! Po njemu smo se nas dvojica sreli prije tridesetak godina kad je on „nosio etiketu anarholiberala i trajno sumnjive osobe koja čak ni JNA nije služila“. Kakva je kaša u glavi toga čovjeka znat će svaki odrasliji muškarac koji je služio JNA. Nije bilo nikakve šanse da te oslobode služenja vojske zbog političkih stavova; mogao si zbog njih završiti u vojnom zatvoru, ali da te nagrade oslobođenjem od vojne obveze – to je upravo smiješno. Vjerojatnija je varijanta da je Velnić donio nekakvu dovoljno uvjerljivu medicinsku potvrdu kako ima kašu u glavi.

Velnić laže da sam ga tada upoznao; osobno sam ga susreo samo dva puta u životu: prvi put u drugoj polovici devedesetih kad mi je pristupio u Mimari nakon neke promocije i rekao da se moramo upoznati jer je on odlučio početi pisati i postati svjetski pisac. Začuđeno sam podigao obrve i milosrdno mu rekao kako to želi svaki pisac, ali to ne ovisi samo o našim željama. I to je bilo sve!

Drugi put susreo sam ga na snimanju nekakve kontakt-emisije na Televiziji Nova, koju su vodili Tihomir Dujmović i Željko Rogošić. Tema je bila Krleža za i protiv. Kad su mi voditelji rekli da bi mi protivnik trebao biti Velnić, kao autor knjige protiv Krleže, odlučno sam odbio nastup. Ipak sam se naposljetku pojavio u emisiji jer su u ekipu Krležinih „protivnika“ organizatori uvrstili i Zidića i Donata.

Da, na poziv urednice Vjesnikove kulture Branke Džebić napisao sam i jednu porazno negativnu kritiku Velnićeve budalaste knjige o Krleži. A ta smiješna kreatura tvrdi u prošlom broju Vijenca da sam mu ja potom, plašeći se njegova strašnog odgovora, nudio „akt o nenapadanju, psovao i cvilio, da bih ga drugi put telefonom uvjeravao kako sam ja ‘njihov’“.

Nisam mogao povjerovati svojim očima: Ma o čemu priča taj budalaš?! Ja njega nazivao, ja njemu prijetio?! I zar bih ja, ovakav opasan, nepopravljivi „boljševik“, baš molio da prijeđem u „njegove“ redove? Pa sam mu još potom „obećavao da ću mu pomoći s nakladnicima, medijima i osigurati dobre recenzije...“

Zaboga, a što bih ja radio u „njegovim“ redovima, pogotovo ako u svojim rukama imam i nakladnike i medije i mogu osigurati dobre recenzije. Da, želio sam ga „povesti labirintom privilegija i sinekura, ukrcati u vlak klijentelizma“. Al’ Velnić se nije dao!!!

Moram se zapitati, zar nitko u redakciji Vijenca nije kadar vidjeti koliko ludosti ima u tim riječima. Ne mislim ja da je problem u tome što je Velnić desničar; on je najprije neznalica, zbrkan, smiješan. Kao takav, on je sramota za hrvatsku desnicu koja drži do vlastitog dostojanstva!