Propao pokušaj europeiziranja pravosuđa

Hrvatska zakonska farsa tako je očita, pogotovo pred skoro pristupanje Uniji, da time dobivaju nove argumente oni u Uniji koji stalno tvrde kako Hrvatska nije zrela za članstvo. Ovdje se postavlja najvažnije pitanje: komu je u Zagrebu u interesu da ne budu kažnjeni oni koji su posredno ili neposredno sudjelovali u ubojstvima hrvatskih emigranata?

Ono što su hrvatski emigranti davno tražili i što već više godine pokušava njemačko pravosuđe, naime da se nekoliko bivših hrvatskih udbaša koji su bili umiješani u ubojstva hrvatskih političkih emigranata u Njemačkoj, prije svega Josip Perković, izruče državi na čijem su teritoriju počinjeni zločini, čini se da neće biti ostvareno nakon što Hrvatska postane članicom Europske Unije 1. srpnja, jer je saborski odbor za pravosuđe predložio promjenu Zakona o pravosudnoj suradnji u kaznenim stvarima s članicama Europske Unije, čime bi Perković i drugovi bili spašeni od europskog uhidbenoga naloga. No i tomu ima lijeka jer bi Njemačka u tom slučaju mogla pozvati Europski sud u Strasbourgu neka odluči je li ta izmjena hrvatskoga zakona, koji je očito skrojen tako da zločini počinjeni prije 7. kolovoza 2002. zastarijevaju, sukladna s europskim zakonodavstvom. Ta je hrvatska zakonska farsa tako očita, pogotovo pred skoro pristupanje Uniji, da time dobivaju nove argumente oni u Uniji koji stalno tvrde kako Hrvatska nije zrela za članstvo. Ovdje se postavlja najvažnije pitanje: komu je u Zagrebu u interesu da ne budu kažnjeni oni koji su posredno ili neposredno sudjelovali u ubojstvima hrvatskih emigranata? Ako su nevini, kako tvrdi Perkovićev odvjetnik Anto Nobilo (koji da živi u Njemačkoj ne bi mogao obavljati svoju profesiju zbog uloge državnog tužitelja u komunističkom režimu), čemu onda strah od njemačkoga pravosuđa, koje uživa veliki ugled u Uniji?

Perković tvrdi da mu se ništa neće dogoditi jer ima potporu na samom vrhu vlasti

Uhidbeni nalog stiže u Zagreb

Kako piše portal njemačkoga tjednika Focus (16. lipnja), Savezno državno odvjetništvo šalje u Zagreb europski uhidbeni nalog protiv „bivšeg generala jugoslavenske tajne službe Josipa Perkovića“, kojeg bi Hrvatska nakon toga odmah morala izručiti Njemačkoj. Navodno je on kao visoki funkcionar Službe državne sigurnosti (SDS) u Hrvatskoj poslao u Njemačku „državne ubojice“ koji su 1983. likvidirali hrvatskoga disidenta Stjepana Đurekovića u bavarskom gradiću Wolfartshausenu, usmrtivši ga s pet hitaca i udarcima sjekire po glavi. Đureković je kao bivši visoki službenik INA-e objavio knjige o ekonomskim malverzacijama i korupciji u Jugoslaviji te o „ljubavnim avanturama“ jugoslavenskoga diktatora Josipa Broza Tita i njegove pomamne supruge. S uhidbenim nalogom Njemačka traži još pet Perkovićevih suradnika. Focus citira i bivšega šefa SDS-a Zdravka Mustača, koji niječe da je znao za naređenja o ubijanju, ali da je „Jugoslavija tada imala pravo energično postupiti protiv hrvatskih ekstremističkih emigranata jer da su oni pokušavali prokrijumčariti eksploziv i oružje u Jugoslaviji“. Dakako, ne kaže ni slova da takve obračune s emigrantima SDS nije smio izvoditi na tlu stranih država. Focus navodi da je jugoslavenska tajna služba ubila u Njemačkoj između 1970. i 1989. 22 hrvatska disidenta. Ta je brojka vrlo niska. Prema pismu koje je bivši hrvatski emigrant Tomislav Đurasović poslao glavnim njemačkim političkim dužnosnicima, Udba je po riječima sudskog vještaka Višeg zemaljskog suda u Münchenu u razdoblju od 1945. do 1989. „usmrtila samo u Saveznoj Republici Njemačkoj ukupno 67 hrvatskih izbjeglica“. Taj je sud 16. srpnja 2008. osudio hrvatskoga državljanina Krunoslava Pratesa na doživotni zatvor zbog umiješanosti u ubojstvo Stjepana Đurekovića. Uskoro nakon toga njemačke su istražne vlasti raspisale međunarodnu tjeralicu za uhićenje prvotno sedam, a nakon toga za još trojicom bivših jugoslavenskih agenata i sadašnjih hrvatskih državljana, ali bez ikakvih posljedica jer prema svome zakonu Hrvatska ne izručuje stranim državama svoje građane, osim u Haag, da se razumijemo, gdje je itekako širokogrudna. I onda se, prema Đurasovićevu mišljenju, dogodilo nešto nečuveno. Dana 15. lipnja 2012. Berlin je posjetila hrvatska ministrica vanjskih i europskih poslova Vesna Pusić, kada se sastala s njemačkim kolegom Guidom Westerwelleom. Točno toga dana nestala je s internetskih stranica međunarodna tjeralica Bavarskoga kriminalističkoga ureda za bivšim jugoslavenskim udbašima i sadašnjim hrvatskim državljanima. I sada neka netko objasni je li ta podudaranost slučajna ili je pak posrijedi neka „trampa“, u što je teško vjerovati s obzirom na trodiobu vlasti u Njemačkoj, ali ako bi se otkrilo da je ministrica Pusić tražila „ukidanje“ tjeralice, onda bismo mogli naći odgovor na pitanje tko u Hrvatskoj štiti optužene za ubojstva hrvatskih emigranata. Usput rečeno, ministrica Pusić najodlučnija je protivnica zahtjeva hrvatske dijaspore da dobije pravo dopisnoga glasovanja, koje je uobičajeno u većini država Unije, no dosad ne postoji u Hrvatskoj. Po njezinim riječima, dopisno glasovanje moglo bi se zlorabiti jer inozemni Hrvati nisu, navodno, demokratski zreli (?). Unatoč možebitnim naporima ministrice Pusić, europski uhidbeni nalog stiže u Hrvatsku pa ako ostane bez posljedica za okrivljene, što je od 18. lipnja vjerojatno, Europska Unija shvatit će koga je primila u članstvo. Prema informacijama iz Bruxellesa, Hrvatska je u pregovorima o članstvu u Uniji prihvatila institut „europskog uhidbenog naloga“ bez ikakva vremenskog ograničenja. Dakle, ako bi ga Zagreb ograničio na bilo koji način, prekršio bi ugovor s EU, a to bi onda bio vjetar u jedra notornim euroskepticima s desnice i ljevice. Ovo je primjer kako se sljubljuju čak i žestoki politički protivnici kojima je cilj da se Hrvatska vrati u demodirani suverenizam 19. stoljeća ili u bivšu Jugoslaviju, danas zvanu Region.

Slučaj Prates je i slučaj Perković

Preporučili bismo hrvatskim pravnicima da prevedu presudu Višega zemaljskoga suda u Münchenu protiv Krunoslava Pratesa, osuđena na doživotni zatvor zbog sudjelovanja u ubojstvu Stjepana Đurekovića, jer je klasičan primjer obrazloženja presude ne samo što se tiče čina i osoba koje su u zločinu sudjelovale nego i političke pozadine povezanosti jugoslavenske i hrvatske izvršne vlasti u doba komunizma s kriminalnim akcijama posebne tajne agentske mreže SFRJ u inozemstvu. Kako je pak riječ o Njemačkoj, o „sprijateljenoj zemlji“ koja je tijekom tri desetljeća primila na rad više od pola milijuna jugoslavenskih državljana, a njezini su građani bili kao turisti rado viđeni gosti, to bi morao biti skandal najveće kategorije, a dosad nije bio jer je u tome politika igrala očigledno veću ulogu nego pravosuđe. Pratesov „oficir za vezu“ bio je Josip Perković, što je osuđeni Prates otvoreno priznao, opisujući neposredne susrete s njim u Njemačkoj. Perković je ne samo osobno instruirao Pratesa nego je odmah bio obaviješten o „izvršenom zadatku“, brutalnom ubojstvu Đurekovića. Optuženi Prates vidio je u Đurekoviću „državnog neprijatelja Jugoslavije“, piše u obrazloženju presude, „kojega se radi političkih razloga mora likvidirati“. Budući da je Đureković pripadao „politički manjinskoj skupini u inozemstvu..., optuženi i sudionici u njegovu djelu osporili su ubijenoj žrtvi pravo na život.“ To pravo na život nije imao ni Đurekovićev sin Damir, koji se nakon očeve nasilne smrti iselio u Kanadu, gdje je, navodno, počinio samoubojstvo, a kad su tamošnji Hrvati zatražili od kanadskih vlasti da se ispita taj slučaj i izvrši autopsija, odbijeni su bez obrazloženja. Još jedan dokaz za prevlast politike nad justicijom, i to u slobodnom svijetu!

Nećemo ulaziti u sve pojedinosti zašto su jugoslavenski politički funkcionari odredili da Đurekovića treba smaknuti. Ukratko, riječ je o njegovu detaljnom poznavanju kriminalnih radnji u INA-i u koje su bili upleteni najviši političari u Hrvatskoj sa svojom rodbinom. Glavni pokretač plana Đurekovićeve likvidacije bio je Mika Špiljak, koji se bojao Đurekovića zbog mogućnosti da izađe u javnost s tajnim poslovnim makinacijama u INA-i, u koje je bio upleten njegov sin. Špiljak ga je namjeravao dati likvidirati u Jugoslaviji, ali je na uputu Jure Bilića potaknuo Zdravka Mustača da „organizira“ Đurekovićev bijeg u inozemstvo, gdje bi ga se moglo lakše ubiti kao „neprijatelja države“, i to onda prikazati kao „međusobni obračun ekstremne emigracije“, što je bilo uobičajeno objašnjenje i za ostale Udbine likvidacije političkih emigranata u inozemstvu. Sam Đureković nije imao spomena vrijednu korist od zlouporaba u INA-i, ali je bio „opasan“ kao mogući svjedok protiv „krupnih riba“ u tome. Svjedoci navedeni samo inicijalima u obrazloženju njemačke presude Pratesu uvjerili su Sud da je Perković bio važan sudionik u likvidaciji Đurekovića, ali da je glavnu krivnju svaljivao na svoje nadređene. Tko su bili ti koji su određivali o životu i smrti nepoćudnih osoba u emigraciji?

Kako piše u objašnjenju presude Pratesu, jugoslavenski organi državne sigurnosti SDS/SDB imali su pravo boriti se protiv neprijatelja režima bez obzira na njihovo državljanstvo i mjesto stanovanja, što je značilo i izvan granica SFRJ u inozemstvu . Početkom šezdesetih godina osnovana je mreža agenata mimo SDS-a, koja je bila podređena isključivo sigurnosnim funkcionerima u izvršnim komitetima Saveza komunista Jugoslavije. Ta mreža agenata imala je zadatak nadgledati „neprijatelje naroda“ u inozemstvu i pripremati mjere protiv njih. U mreži su djelovali i neki pripadnici SDS-a, primjerice Zdravko Mustač. Početkom osamdesetih godina voditelji spomenute mreže počeli su smatrati „legitimnim“ i fizičke likvidacije protivnika režima u inozemstvu. Zakonske podloge za to nije bilo, ustvrđuje njemački sud, i nastavlja da je sam Josip Broz Tito sve do smrti bio nadležan za „posljednji paraf“ na naredbama za likvidacije u inozemstvu. Poslije su njegovu ulogu preuzeli republički izvršni komiteti Saveza komunista.

Sud navodi imena političara na saveznoj razini i u Hrvatskoj koji su tijekom dvije godine priprema za likvidaciju Đurekovića, dakle 1982. i 1983, bili nadležni za djelovanje spomenute agentske mreže, a to su bili: Mika Špiljak, Stane Dolanc, Stanko Čolak, Marijan Cvetković, Pavle Gaži, Zdravko Mustač, Josip Perković i još neki manje poznati. Sud nije zaboravio spomenuti da je Perković nakon osamostaljenja Hrvatske obnašao dužnosti sigurnjaka u Ministarstvu obrane te da njegov sin Aleksandar obavlja istu dužnost u Uredu predsjednika Republike Stipe Mesića. Mi dodajemo da ga je kao „stručnjaka“ preuzeo i sadašnji predsjednik Ivo Josipović, tako da se vidi i obiteljski kontinuitet između komunističke i demokratske Hrvatske, nešto što je bilo slično poslije rata u Njemačkoj, kad su bivši nacisti ponudili svoje „usluge“ novoj demokratskoj vlasti, ali za razliku od Hrvatske, Njemačka je to tijekom vremena ispravljala i o tome postoji dokumentacija jedne istražne komisije. S druge strane Njemačka je provela najstrožu lustraciju u bivšem DDR-u te uspostavila Ured za istraživanje zlodjela službe države sigurnosti, Stasija, kojemu je bio na čelu sadašnji predsjednik SR Njemačke Joachim Gauck. Kakva razlika između demokratske Njemačke i postkomunističke Hrvatske!

Prema navodima svjedoka Sud je ustvrdio da su Mustač i Perković bili uklopljeni u akciju likvidacije Đurekovića. Sud je u početku zatražio od njih dvojice, zajamčivši im sigurnost od uhićenja, da dođu u München kao svjedoci u procesu protiv Pratesa, ali oni su to odbili opravdavajući se bolešću i obiteljskim prilikama, ma što to značilo. Na zamolbu Suda da budu saslušani u Zagrebu nije bilo odgovora. Njemačko veleposlanstvo u Zagrebu zamolilo je hrvatske organe da mu pomognu u ovom slučaju, ali na to nije bilo nikakva reagiranja. Perković je tvrdio kako Nijemci nikad neće saznati pojedinosti o ubojstvu i da mu se s time u vezi ništa neće dogoditi jer ima potporu onih „na samu vrhu vlasti“. Stoga je Njemački kriminalistički ured bio prisiljen izdati međunarodnu potjernicu za Perkovićem i drugovima, no dosad bez ikakva uspjeha. Ako bi oni bili izručeni njemačkom pravosuđu temeljem europske uhidbenice, bio bi to dokaz da se Hrvatska i glede pravosuđa može smatrati ravnopravnom članicom Europske Unije. Prema pisanju Večernjeg lista (19. lipnja) postoji mala nada da bi se Perković mogao naći pred Sudom u Münchenu, ali sama činjenica da je Hrvatska odlučila promijeniti zakon „pet minuta prije 12“ s pomoću kojega bi to bilo spriječeno mnogo govori o neshvaćanju „pravila ponašanja“ unutar EU-a u Zagrebu.

Nesvladavanje prošlosti u Hrvatskoj

Možda je premijer Zoran Milanović u pravu kad je 18. lipnja rekao kako njegova koalicija danas čisti ono što se u Hrvatskoj nakupilo u posljednjih dvadeset godina, no zaboravio je biti konkretniji, odnosno trebao je navesti na što misli, a to bi bilo po našem mišljenju ono što Nijemci nazivaju Vergangenheitsbeweltigung ili na hrvatskom „svladavanje prošlosti“. Hrvatska se nije obračunala ni za jotu sa svojom komunističkom prošlošću, baš obratno, odavanje počasti ZAVNOH-u u ustavima socijalističke Hrvatske i preambuli Ustava RH te postojanje Trga maršala Tita u Zagrebu rječito govore da se politička klasa u našoj državi još smatra ideološkom i političkom sljednicom propaloga komunističkoga režima. Gotovo svi političari u Hrvatskoj papagajski ponavljaju kako se naša Republika temelji na antifašizmu, što je puka besmislica jer nijedna država u svijetu ne zasniva se na nečemu što je anti, protiv, nego na mnogočemu što je pro, za. Hrvatska bi trebala učiti na njemačkom primjeru i osnovati instituciju za istraživanje komunističkih zločina, za lustraciju u personalnom smislu vjerojatno je prekasno, ali nije prekasno obračunati s komunističkom ideologijom i politikom. Možda će nas na to prisiliti Europska Unija, odnosno Europski parlament koji je izdao Deklaraciju o osudi triju totalitarnih režima, fašizma, nacionalsocijalizma i komunizma. Tu je Deklaraciju Hrvatski sabor prihvatio, ali ona nije pretočena u praksu. Vjerojatno bi proces protiv Perkovića i drugova, ako ne u Münchenu, onda možda bolje u Zagrebu, bio prvi korak na putu prema hrvatskom „svladavanju prošlosti“, zna se koje, komunističke.