Primi druga, neka ti se ruga

Nijednu od mojih procjena njegova pamfletskog članka Velnić u svojemu odgovoru nije osporio, nijednu moju karakterizaciju nije demantirao, pa se stoga u tekstu stao baviti nekim prilozima za moju biografiju, nastojeći joj pridati i neke svoje, osobito važne trenutke

Malo je reći da je s Davorom Velnićem nezahvalno polemizirati. Kad ga se upozori na pogreške i nesporazume, on jednostavno prelazi na druge teme, a kad u svojoj zlonamjernosti ostane bez argumenata za raspravu, ne libi se poslužiti insinuacijama, uvredama, iskrivljenim podacima i paušalnim tvrdnjama te umjesto ad rem ide silovito i sirovo ad hominem. Pozabavio sam se njegovim člankom Enciklopedija jugoslavenske književnosti jer mi je zasmetala neobjektivnost, pristranost, nepravednost, nerazumijevanje odnosa dijela i cjeline, evidentno neznanje na nekoliko razina te sam analitički osvijetlio neke dijelove njegova prikaza, a sada bih – u skladu s njegovom polemičkom reakcijom – trebao komentirati neke vlastite stavove, dapače, prije svih elemente svojega odnosa prema Davoru Velniću.

Nijednu od mojih procjena njegova pamfletskog članka on u svojemu odgovoru nije osporio, nijednu moju karakterizaciju nije demantirao, pa se stoga u tekstu stao baviti nekim prilozima za moju biografiju (nastojeći joj pridati i neke svoje, osobito važne trenutke). Ukazao sam mu kako je – unatoč njegovoj alergiji – sasvim razumljivo što je Krleža dobio znatno više redaka od Andrića i Marinkovića. Dokazao sam mu kako pisci koje on – idiosinkratski – naziva „prekodrincima“ imaju čvrsto pokriće da budu zastupljeni u HKE te kako mnogi od njih ni po čemu uopće nisu prekodrinci već su i rođeni i (bili) djelatni u Hrvatskoj. Poučio sam ga da neopravdano podcjenjuje i ignorantski piše o Aliji Nametku i Ahmedu Muradbegoviću, posebno pak o Sonji Manojlović i Cvjetku Milanji, a potom i o čitavoj plejadi suradnika Enciklopedije, uglednih profesora i dragocjenih radnika na književnom polju.

Žestoke invektive

I najbolje bi bilo na tomu stati, ustanoviti kako Davor Velnić ničim nije odgovorio na moje ozbiljne primjedbe niti opovrgnuo meritum mojega kritičkog osvrta na njegov pamflet, kad ne bi bilo pak nužno s nekoliko riječi reagirati i na neke tvrdnje i stavove njegova grotesknog članka E moj druže starograjski. Pustimo čak po strani neuobičajenu i neukusnu familijarnost, zanemarimo i stilsku preuzetnost poigravanja auftaktom tobožnjeg izmicanja („neću ništa odgovoriti... odšutjet ću… mogao bih, ali neću… da sam zlonamjeran, obznanio bih...“) što redovito uvodi u provale žestokih invektiva. Zadržimo se načas na pasusu koji je stavljen u podnaslov članka, kao potencijalni rezime: „Tonko se postidio mojih pohvala u Vijencu, a sve vrijeme podupirao je moje pisanje i uredničke poslove; pomagao sjajnim uvodima i dobrim recenzijama, pa sad ne znam je li posljednjih petnaestak godina lagao i obmanjivao mene i javnost, a sada piše što doista misli, ili..? Vjerojatno mu je glas vertikalne subordinacije oduzeo slobodu misli; nepokolebljiva vjernost starim prisegama bila je jača.“

Ponajprije, nisam se postidio pohvala, nego sam se samo – i iz kolegijalnih obzira – ogradio od pretjeranosti suda (moja je reakcija glasila: „Daleko najbolje od svih, nažalost, prošao sam ja sam“). Zatim, ne znam i ne shvaćam i ne prihvaćam koja bi me to „vertikalna subordinacija“ obavezivala (Velnić mi nalazi nekoliko mentora, ljude koje cijenim, ali nipošto ne slijedim). No najvažnije od svega nalazi se u središnjem dijelu navedenog ulomka: ako sam i podupirao Velnića kao prozaika (od preporuke i uvodnika za njegov prvijenac) te pisao pozitivno o nekim knjigama, nipošto ne znači da moram stajati i iza njegovih neznalačkih i politički štetnih spisa, pa ne vidim čemu čuđenje i tvrdnja o laganju i obmani. Svojedobno mi je Velnić zamjerio što nisam htio ni popratiti ni recenzirati njegovu paskvilu o Krleži, pripisujući to mojem nedostatku hrabrosti, a ne vodeći računa o mojem pravu na drukčije mišljenje.

Uostalom, u najnovijem članku Velnić sam barem dvaput ponešto obmanjuje javnost. Prvo, kad kaže da sam napisao predgovor njegovu Kineskom šapatu, to nije puna istina, jer riječ je samo o dvokartičnoj (ali, doista, afirmativnoj) recenziji. Drugo, znatno teže i složenije, kad spominje da su mi bili poznati njegovi stavovi o HKE, ali da nisam „suflirao“. Nije sporno da su mi Velnićevi stavovi iz razgovora bili poznati, no upravo stoga treba znati da sam ga odgovarao od pisanja o Enciklopediji, a i u četiri oka sam mu kazao kako je za to sasvim nekompetentan te dodao da ću u slučaju njegova diletantskog interveniranja i ja – kao suradnik i promotor Enciklopedije – također kritički reagirati.

Bujna retorika

Još gori je stavak o navodnoj usporedbi djela Sonje Manojlović i opusa jednog „uglednog hrvatskog književnika“, o čemu nema ni slova u mojem tekstu. To što sam Velniću spočitnuo nedostatak ikakva znanja i mjerodavnosti da prosuđuje poeziju, potaknulo ga je da mi uzvrati kako sam vođen „lakrdijaškom samoobmanom o snazi pjesništva“, a i inače veli da se „zaogrćem pjesničkim zanosom“ ili branim smušenošću i „pisništvom“ kad mi, valjda, ponestanu razlozi. Svoje nedostatne i uzmanjkale razloge on pak zakriva patetikom i retorikom, bombastičnošću fraze i zajedljivošću kvalifikacije.

Upravo je morbidna Velnićeva tvrdoglava opsjednutost: malim detaljem Kravarove prezentacije Goranove Jame. Inkriminirana rečenica („općenito se smatra da se radi o ustaškom zločinu“) nema ni naglašeni ideološki ni određeni interpretativni predznak, puka je konstatacija tradicije, a nipošto nije „ruganje autoru“. Značajni je hrvatski pjesnik doista poginuo od četničke ruke, ali zar je zazorno i pomisliti kako se podjednako grozio zločina sunarodnjaka? Ne treba Kravar nikakva advokata, ali gotovo da mi je smiješno hvatati se citirane, indirektno prihvaćene rečenice kao dokaza gubljenja književnih kriterija i upadanja u povijesne zablude.

Konačno, ostavljam Velniću na duši (kršćanskoj, kako se sam hvali) sve atribute kojima me etiketirao i pogrde kojima me obdario, a njega pak ostavljam nek se i dalje iživljava u monomanskim i herostatskim podvizima. Kad mu nema pri ruci Krleže, dobro mu dođu i manji zalogaji i izazovi. Ali ne mogu zaključiti polemiku sa svoje strane, a da na kraju ne zamjerim i redakciji Vijenca što je svoje brojne stranice štedro otvorila slabo korisnoj raspravi. Pritom ne mislim na objavljivanje teksta E moj druže starograjski, jer niti tražim niti očekujem povlaštenu zaštitu, nego mi se činilo i čini mi se neprimjerenim što su na samome početku dvije velike središnje stranice bile na raspolaganju nedomišljenim i opasnim tezama, nekompetentnom autoru i razvučenim, nepertinentnim razmatranjima. Da je članak Enciklopedija jugoslavenske književnosti bio barem za polovicu skraćen i objavljen kao „pismo čitaoca“, to jest kao mišljenje zainteresiranoga nestručnjaka, bili bismo izbjegli mnoge nelagode i gotovo sablazan u dijelu javnosti. Osjetio sam potrebu reagirati baš stoga jer je riječ o listu Matice hrvatske (koje sam član i dužnosnik) pa mi nije i ne može biti svejedno da se hrvatsku kulturu shvaća i tretira restriktivno, jednobojno i izolirano, a pogotovo netolerantno u odnosu na brojne njezine sastojke.