Prebogata ostavština novim naraštajima

Uz godišnje nagrade i povelje za stručni i znanstveni rad u proteklom razdoblju, Društvo povjesničara umjetnosti Hrvatske dodijelilo je nagradu Radovan Ivančević za životno djelo doktoru znanosti, akademiku Tonku Maroeviću. Teško je nabrojati sva područja stvaralačkoga rada kojima se Maroević posljednjih pedesetak godina bavio, od pjesništva i prevodilaštva, preko glazbe, kazališta i istraživanja moderne hrvatske umjetnosti, do esejistike i likovne kritike kao pratitelj tekućih zbivanja proteklih desetljeća. Tako su tu monografije o Nives Kavurić Kurtović, Kauzlariću Ataču, Popoviću, Bakiću, Radoičiću, Bobanović Čoliću, Kaštelančiću, Trostmannu, Nobilu i drugima, a likovne kritike ukoričio je u knjigama Polje mogućega i Slikanje i slikama predgovaranje. Urednik je mnogih zbirki sabranih djela – Šoljana, Marune, Paljetka, Mrkonjića, Desnice, Marinkovića. Sam je autor nekoliko pjesničkih zbirki –Slijepo oko, Motiv Genoveve, Trag roga ne bez vraga, Četveroručno, Sonetna struka. Iza njega je šestotinjak predstavljenih knjiga i dvjestotinjak izložaba, mnogobrojne recenzije te čitava biblioteka vlastitih radova, od kojih je samo nekoliko knjiga prethodno spomenuto.

Ne samo da je stvarao na različitim poljima, već je na svakome od njih pokazao dubinu razumijevanja različitih stilistika, želeći istodobmo „pisati kao Rimbaud, a stvoriti nešto danteovsko“, nastojavši obuhvatiti puninu znanja kao takva, pisane riječi kao takve bez obzira na njezine političke ili druge konotacije. To ne znači nesvjesnost, nego potpuno predavanje vlastitom stvaralaštvu i poštivanje tuđega. Nije nevažno biti dobra osoba u znanosti, biti tolerantan, ali temeljit, postavljati standarde, a biti popustljiv, s mladim kolegama dijeliti znanje i time odgajati novu generaciju koja će samom zadatošću vremena zamijeniti onu koja je sada etablirana. Njegovo pedagoško djelovanje, poduke i polemike također ostaju zalogom našoj povijesti umjetnosti.

Jedan od najvećih živućih doprinositelja struci „i cjelokupnom hrvatskom kulturnom životu“ čovjek je o kojemu je Ivančević rekao da „za Tonka Maroevića slikari slikaju i pisci pišu“. Malo je stvaratelja koji tako plodonosno i meritorno djeluju na širokom kulturnom planu, podjednako se dobro koristeći znanstvenom metodologijom i ludičkom zanesenosti, bivajući istodobno znanstvenici i umjetnici. U nedavnom je intervjuu Maroević izjavio kako se u posljednje vrijeme sav dao u pisanje, ne zato što ima više vremena otkad je umirovljen, nego zato što stvara testament. Svojim je dosadašnjim radom Tonko Maroević ostavio u nasljeđe prebogato polje istražene baštine te podigao sebi spomenik trajniji od mjedi.