Poetizacija goranske melankolije

Pjesnici su čuđenje u svijetu, a biti dio njihova svijeta znači čuti melodiju stiha, melodiju duše i melodiju kulture. U trenutku kada se stihovi prenesu u glas ili misli, potpuno se ogoli čovjekova nutrina koja prima taj glas te nutrina kojom shvaća značenja tih riječi. Ne dopustivši razotkrivanje vlastitih interpretacija, nego uživajući u stihovima goranskih pjesnika, vrijeme kao da je stalo. U kasno je popodne, 17. lipnja, Velikom dvoranom Matice hrvatske odzvanjao goranski stih i potpuno obuzeo veselu i opuštenu atmosferu u kojoj se u povodu stote obljetnice rođenja Ivana Gorana Kovačića u organizaciji ogranaka Matice hrvatske u Čabru i u Delnicama predstavljala knjiga Gorani autorice Zlate Bujan-Kovačević. Iako naopako, kako je rekla autorica, predstavljanje je vlastite knjige započela osvrnuvši se na nekoliko ključnih trenutaka koji su važni za nastanak zbirke pjesama. Naime, Zlata Bujan-Kovačević podcrtala je trenutke provedbe ideje, okupljanja goranskih pjesnika, potom trenutke ostvarivanja ideje, načine na koje je radila te koje je pjesnike odabrala i kojim se kriterijima služila. Nakon kratkoga uvoda Zlatko Pochobradsky pročitao je pjesmu iz knjige, Kupa, te na taj način posve oživotvorio riječi Josipa Lisca, koji je ukazao na važnost knjige, ponajprije jer su ju zaslužili i Gorski kotar i Ivan Goran Kovačić. Josip Lisac vrlo je pregledno objasnio razvoj goranskoga pjesništva te naglasio svojevremenu modu pisanja organskim idiomom, a s tim i Kovačićev san o hrvatskom sintetičkom jeziku. Lisac je kontekstualizacijom goranskoga pjesništva otvorio novi prostor komunikacijskih putova između čitatelja/interpretatora i pjesme.

U knjizi Gorani dvanaestero je pjesnika i pjesnikinja povezanih s Gorskim kotarom, koje je Ivo Kalinski poimence istaknuo: Branka Arh, Zlata Bujan-Kovačević, Vesna Crnković, Josip Zvonimir Čadež, Davor Grgurić, Marinko Kovačević, Alojz Majetić, Ana Ruža Pavek, Zlatko Pochobradsky, Franjo Švob, Mirjana Vidas Pokupec i Anka Žagar. Kalinski je odmah napomenuo kako je odnos muško-ženskih pjesnika izjednačen – zastupljeno je šest žena i šest muškaraca. Također, Kalinski je ustvrdio kako bi ipak trebalo govoriti pojedinačno o svakom pjesniku i pjesnikinji jer je svaki autor poseban i o svakom se može govoriti s različitih stajališta. Pjesme najvećim dijelom naglašavaju specifičnost zavičajnosti i goranske melankolije, a karakterizira ih primjerice i poetizacija začudnih asocijativnih blokova, poremećena sintaksa, senzitivne mrlje te naglašena socijalna podloga. Osim toga, Kalinski napominje kako je za mnoge pjesnike karakteristična narativna poetizacija. Nekoliko je puta spomenuta i dvojakost u smislu privrženosti goranskom kraju, koja daje specifičnu ekspresiju i na standardnom i na organskom idiomu. Nakon studioznih misli Ive Kalinskoga nekoliko je prisutnih pisaca pročitalo vlastite pjesme. Na taj je način red riječi i red stiha u potpunosti zaokružio ne samo sadržajnu jasnoću nego i punoću poetskoga doživljaja pa s pravom možemo reći kako je knjiga Gorani opći te poetski identitet i entitet, odnosno dio nacionalne kulture.