Paralelni kazališni svijet

Malo je nas svjesno koliko je kazališni amaterizam aktivna i razgranata djelatnost u Hrvatskoj, izuzetno je važna u integraciji zajednice, nerijetko se okreće dijalektu i šalje pozitivne poruke kojih nedostaje u profesionalnom kazalištu

U Hrvatskoj postoji usporedni kazališni svijet za koji vjerojatno ne znate! Riječ je o kazališnom amaterizmu. Sjećam se kako se nakon promjene društvenog sistema počelo govoriti da je kazališni amaterizam relikt komunizma, čak se htjela zatvoriti krovna ustanova, Hrvatski sabor kulture, ali srećom nije. No zbog te krive teze, a i zbog promjene sustava vrijednosti i medijskog odnosa prema stvarnosti, amaterizam nema više prostora u medijima. I zato većina ljudi danas zna da postoji, da tamo neki ljudi prave predstave u slobodno vrijeme, ali malo je nas svjesno koliko je to aktivna i razgranata djelatnost u Hrvatskoj! Doista pravi paralelni svijet. Jeste li znali da se za Festival hrvatskih kazališnih amatera koji se ove godine u organizaciji Hrvatskoga sabora kulture održao 53. put prijavilo 155 predstava iz cijele Hrvatske? Odigrano ih je 128 (organizirano je 14 županijskih smotri i dva festivala, jedan grada Zagreba, drugi češke manjine), a selektori su odabrali 19 predstava za završni festival, održan u Slavonskom Brodu (17–18. svibnja) i Starom Gradu na Hvaru (24–26. svibnja).

Hrvatski amateri: zajedništvo i iskrena ljubav prema kazalištu – Teatar Tirena, Zagreb

Budući da se većina predstava koje nisu završene do termina selekcije poslije završe, a ima i grupa koje ne prijavljuju svoje predstave za taj festival, dolazimo do brojke od gotovo 200 novih predstava godišnje koje kazališni amateri postave i igraju u Hrvatskoj! I to ne samo za svoje sugrađane ili selektore republičkoga festivala amatera nego i na drugim festivalima. Na primjer, u Slavoniji postoji šest međunarodnih kazališnih festivala (Retkovci, Belišće, Pačetin, Slavonski Brod, Županja, Beli Manastir!), a udruga amaterskih kazališta Slavonije i Baranje (SAKSIB) okuplja četrnaest kazališta. Njihove 23 predstave u 2012. gostovale su 124 puta, od toga 22 puta izvan Hrvatske, i vidjelo ih je gotovo 50.000 ljudi! Slavonija je jedna od aktivnijih regija, ali i drugi rade, glume, putuju.

Amaterizam popunjava praznine

Naravno da u tome ima različitih stupnjeva kazališnog umijeća, ali Hrvatski sabor kulture organizira brojne radionice na kojima se amateri obrazuju jer oni se žele ne samo zabaviti nego i napraviti predstavu. I sve je to lijepo, i njihovo druženje i želja da nešto naprave, ali ono što je mene najviše iznenadilo kad sam se vratila praćenju kazališnog amaterizma jest koliko je amaterizam važan za kazalište! Ako je osamdesetih amaterizam bio sav u političkom aktivizmu, u kritici društva i alternativnom u izričaju, danas je potpuno drukčije – danas čuva dramsko pismo i dijalekt. Zaokret se dogodio iz vrlo neobična razloga: amatersko kazalište uvijek popunjava prostor koji nedostaje u profesionalnom kazalištu. Osamdesetih je hrvatsko kazalište prestalo biti političko (iz poznatih razloga sedamdesetih), a u umjetničkom smislu bilo je vrlo klasično i tradicionalno pa ne čudi da su amateri nudili drukčije kazalište. Bili su to studenti, srednjoškolci koji su se igrali i stvarnošću i konvencijama kazališta i buntovno progovarali o društvu oko sebe. Kraj 20. stoljeća donio je u „veliko“ kazalište postmoderni teatar, izbačen je pisac, na scenama HNK-a igra se estetika koja je nekad pripadala Teatru ITD. Slika svijeta koja se nudi javno se naziva političkom i kritikom društva, pri čemu se potpuno izgubio regionalizam, okus pojedinoga vremena i mjesta ili pak tzv. „normalan“ život, jer su prikazi života na velikim scenama najčešće devijacije ljudskoga života. Pa ne čudi da se amaterizam okrenuo dramskom piscu (poznatom ili lokalnom), koji piše na dijalektu i govori o životu koji živi, a pozitivna emocija koja je protjerana iz „velikog i ozbiljnog“ kazališta u amaterizmu ima pravo opstanka.

Bogatstvo dijalektalne dramske riječi – Kazališna družina Štolcer, Čakovec

To je potvrdio i ovogodišnji završni festival u Slavonskom Brodu i na Hvaru: igrani su klasični domaći tekstovi kao Čaruga Ivana Kušana iz Županje (s odličnim Brankom Puhekom kao seljakom Zeljićem, najboljom muškom ulogom festivala), Božićna bajka Mate Matišića iz Sinja (s izvrsnom Marijom Cvrlje kao čistačicom Marom, najboljom ženskom ulogom festivala), Nosi nas rijeka Elvisa Bošnjaka postavilo je kazalište iz Krasice, a Dok nas smrt ne rastavi Nine Horvat kazalište iz Jastrebarskog. Česi su igrali svoje klasične tekstove, duhovitu obradu legendi o dolasku Čeha u Češku (Stare češke legende u izvedbi kazališta iz Doljana) ili luckastu priču o Uspjehu češkog inženjera u Indiji Járe Cimermana zagrebačke Češke besede. No pisali su se i novi, odlični tekstovi. Nagrađen je tekst Tarzan i svinja na posljednjoj večeri Kristine Šebih iz Čakovca o susretu jedne međimurske obitelji 1991, satirički, ali i nostalgični prikaz trenutka prošlosti koji likovi ne znaju prepoznati. Temu udaje Ukrajinke za starog udovca duhovito je obradila Đurđica Krčmar Zalar iz Virja u predstavi Yugo 42, gdje je auto jedan od glavnih likova, kao simbol nekog malog, mirnog života, a Škerac sa Svete Marije Borisa Njavre odličan je tekst o pohlepi Dubrovčana za ruskim novcem i prodajom kuća u Gradu u izvedbi kazališta Kolarin iz Dubrovnika.

Kazalište integrira društvo

Ono što mi je prošlih godina najviše nedostajalo bile su predstave srednjoškolaca i studenata, a ovogodišnji je festival doživio njihov povratak. I ujedno laganu promjenu paradigme. Naime uočljiva je njihova potreba literarnoga komentara stvarnosti bilo uz pomoć klasike, kao odlična prilagodba Medeje (Marko Dragičević, Nikolina Marinić) u izvedbi bjelovarskih srednjoškolaca, duhovitog poigravanja Shakespeareom (San Ivanjske noći iz Slavonskog Broda i Na Tri kralja u izvedbi Zorina doma iz Karlovca u kojoj je Sanja Hrnjak nagrađena za najbolju režiju), odnosno vrlo energično i angažirano čitanje Kralja Ubuja (učilišta Zagrebačkoga kazališta mladih). Srednjoškolci su posezali i za poezijom (Penelope iz Vodica i Prizori iz stvarnog života iz Samobora).

Najboljom je proglašena predstava Linijske obmane Tirena teatra iz Zagreba, koja objedinjuje obje tendencije. To je studentska ekipa i novonapisan tekst (Marko Hrenović i Veno Mušinović) o čudnom krimi-slučaju otmice poznate teniske zvijezde koji se poigrava konvencijama i filma i kazališta, ali i duhovito odslikava našu stvarnost. Taj lagani povratak amaterskom političkom kazalištu vjerojatno je posljedica stanja u profesionalnom. Kazalište koje nam se nudi kao političko toliko je bezlično da uopće ne progovara o našoj stvarnosti pa očekujemo da će to sad amateri popuniti.

Dodatna je vrijednost ovogodišnjeg festivala osjetljivost za druge. Predstava Kolodvor sisačkoga Doma za starije i nemoćne izborom poznate poezije (Cesarić, Tadijanović, Simonov) progovara o prolaznosti života. Lagano prolazeći scenom i noseći kovčege, govorno recitirajući poeziju kao da prepričavaju vlastite događaje, ti su stariji glumci donijeli sa sobom na scenu vlastitu tugu, ali i volju za životom. Kao i u dvjema predstavama nastalim prema istinitom događaju: vrlo topla priča Suzane Lacković Idem dalje o slijepoj djevojci kazališta iz Preloga, ili gostujuća predstava Animire Mrkša Inkluzija Dramske skupine za rehabilitaciju iz Ozlja. Istinita priča o štićeniku doma iz Ozlja koji želi iskoristiti priliku dobivanja stana za „inkluziju“ u društvo. On želi stan u svom rodnom Slavonskom Brodu s pogledom na stadion Marsonije, njegova najdražega nogometnog kluba. I dok je glavni glumac izgovarao te rečenice, stojeći na kazališnoj sceni u Slavonskom Brodu, čovjek shvati kako je kazalište u nekim trenucima veće od života. Na 53. festivalu kazališnih amatera bilo je dosta takvih trenutaka. Zato je nužno u odlukama vijeća ministarstava, gradova i županija koje raspodjeljuju novce ne zaboraviti da postoji krovna udruga amaterizma u Hrvatskoj i da postoji jedan cijeli paralelni kazališni svijet. Vrlo važan.