Nasilje u povijesnom vihoru

Sukladno duhu vremena i kao proizvod potrošačkog društva, u književnom izdavaštvu, angloameričkom pogotovo, prevladava mantra količina za novac umjesto vrijednost za novac. Odnosno, angloamerički izdavači sve su neskloniji objavljivanju knjiga kratkih priča i pripovjedaka, već imperativom smatraju izdavanje romanesknih naslova, koji moraju biti što opsežniji, kako bi kupac (koji je u njihovoj percepciji zamijenio čitatelja) za svoj novac dobio spomenutu količinu. Jer njihovo je razmišljanje da će kupac s police radije posegnuti za nekom krupnom, mnogostraničnom knjigom, nego za kakvim tanušnim knjižurkom. Srećom, premda postaju rijetkost, knjige pripovjedaka ipak još izlaze, ali mahom uz uvjet da su priče prethodno bile nagrađivane na različitim natječajima ili bile objavljene u uglednim časopisima. Takav je slučaj s knjigom o kojoj pišemo, koja svakako zavređuje čitanje.

Izd. Algoritam, Zagreb, 2012.

Nam Le 1979. je godine rođen Vijetnamac, koji je s nenavršenom prvom godinom, u potpalublju izbjegličkoga broda s roditeljima iz domovine doplovio u Australiju. To mučno putovanje, praćeno bolestima, mučninom, žeđu i smrtima nekolicine izbjeglica Nam Le je fikcionalizirao u obliku pripovijetke koja zaključuje njegovu brojnim nagradama ovjenčanu debitantsku knjigu Brod, u nas prošle godine objavljenu u prijevodu Ivane Banović i Martine Pranić, u izdanju zagrebačkog Algoritma. Riječ je o knjizi koja okuplja sedam autorovih priča, od kojih se početna i zaključna mogu čitati u autobiografskom ključu, dok su ostale u potpunosti fikcionalne.

Nam Le je na Sveučilištu u Melbourneu diplomirao pravo i nakon kratke odvjetničke karijere s 24 je godine postao članom Vrhovnoga suda u Victoriji. Ipak, ubrzo napušta pravničku karijeru i odlučuje posvetiti se pisanju; odlazi u Ameriku, gdje pohađa kreativnu radionicu pisanja i prvom zbirkom priča postiže zapažen uspjeh. U početnoj priči iz knjige, naslovljenoj Ljubav i čast i sućut i ponos i suosjećanje i žrtva, iz perspektive mladoga književnika Nam Le opisuje svoje iskustvo. Pišući o piscu koji je odvjetničku karijeru zamijenio spisateljskom i koji je odlučan ne pisati tzv. etničku književnost, jer ona prepuna kiča nastoji komercijalizirati svoju egzotičnost, Nam Le zapravo ispisuje svojevrstan autopoetički manifest. U istoj priči on također piše o iskustvu svojega oca, koji je kao četrnaestogodišnjak preživio pokolj u vijetnamskom selu My Lai, a kojemu, posredovanjem književnosti, zapravo pokušava opravdati svoj postupak. Pritom posebnu, na ironiji zasnovanu, snagu toj priči daju izvanknjiževni razlozi, temeljeni na stvarnosti – otac, koji je svjedočio pokolju suseljana od strane američke vojske, sina je, kao izraz na rodoljublju zasnovana prkosa, imenovao američkim, slengovskim nazivom svoje zemlje, da bi se, kad je odrastao, taj sin odmetnuo, svoj vijetnamski identitet odbijajući ovjeroviti u svojoj književnosti. Svjestan svoje darovitosti, Nam Le naime uspjeh ne želi kupovati eksploatiranjem svoga egzotičnoga podrijetla i već toliko puta viđenim, literarnim cijeđenjem živopisnosti zapadnoj publici slabo poznate, strane kulture, već on vlastito autorsko ime nastoji izgraditi snagom i dojmljivošću rukopisa. Upravo stoga Nam Le piše svoje priče iz pozicije različitih pripovjedača i bez obzira je li narator mlada žena, adolescent, srednjoškolac, sredovječni umjetnik ili pak djevojčica osnovnoškolske dobi, uvijek je riječ o uvjerljivu, karakterološki vrlo dobro utemeljenu pripovijedanju. Pritom je uočljiva autorova sposobnost diferencijacije diskursa s obzirom na dob, obrazovnu razinu ili svjetonazor pripovjedača. Također, svakako treba istaknuti da je svaka priča locirana u drugo podneblje – od Kolumbije, preko New Yorka, Hirošime i Teherana pa sve do Australije, pri čemu autor uvjerljivo dočarava specifičnosti različitih ambijenata, a sve ga to ovjerava kao pisca obdarena velikom sposobnošću uočavanja, ali i moćne artikulacije. Jer, svi mi gledamo, ali nije svima dano da uistinu i vide, da uočavaju sve one sitne, ali važne pojedinosti koje stvarnost čine živom, pulsirajućom, te da uočeno znaju i mogu, u obliku strastvene, žive literature, prenijeti na papir. Nam Le jedan je od tih rijetkih.

Zapravo, sve u knjizi sakupljene priče obilježene su politikom, i većina ih tematizira ljude u kovitlacu povijesnih mijena, ratova, stradanja. A kad političke bure i nisu eksplicirane, čitljive su u podtekstu. Autorov je naime stav da ljudi, živeći i izvan neposrednog dodira ideologije (u smislu vidljive represije, zabrane, ograničenja ili cenzure) žive posljedice tuđih odluka, a na taj su način zapravo viktimizirani ideologijom, koju nužno ne moraju smatrati sebi bliskom. Sve su Nam Leove priče priče o nasilju – u jednoj pripovijetki on piše o nasilju bolesti spram tijela i neodgovornosti spram svojih bližnjih, druga priča tematizira nasilje plaćenih ubojica, dok u ostalim tekstovima problematizira nasilje vjerskoga fundamentalizma i autokratske vlasti, te tzv. bullying, vršnjačko nasilje među djecom. A pišući o nasilju Nam Le, jasno, piše o ljudima, koji su u njegovim štorijama svi na gubitku ili neposredno pred gubitkom, bilo života, bilo zdravlja, bilo drage osobe, ili pak iluzije, ili nade.

Od nedostataka najuočljivija je autorova sklonost nepotrebnu objašnjavanju samorazumljivih činjenica te povremena navika da od više rečenica stvori jednu, dugu i pomalo nezgrapnu. No to nimalo ne umanjuje vrlo dobar dojam o ovoj, za debitanta iznimno zreloj i kompaktnoj, zbirci dobro napisanih, napetih, često i potresnih te listom vješto zaokruženih priča.

Nam Le mlado je autorsko ime koje svakako valja zapamtiti.