Minimalna umjetnost, maksimalni propusti

Tabula rasa naslov je izložbe u Gliptoteci koja je otvorena do 12. srpnja, prvobitno osmišljene kao prezentacija šireg aspekta autorefleksivne i autoreferencijalne umjetničke prakse u Hrvatskoj, no, kako stoji na stranicama HAZU-a, do realizacije takva koncepta nije došlo iz više objektivnih razloga. Realizirana je izložba primarnog i analitičkog slikarstva u hrvatskoj umjetnosti radovima generacije koja je afirmirala novi smjer sredinom 70-ih godina prošloga stoljeća. Tabula rasa prikladan je naslov za generaciju umjetnika koja je htjela izbrisati prošlost, početi od prazne ploče i iznova definirati pojam umjetnosti. Umjetnost se promatra na posve drukčiji način. Dolazi do rekapitulacije i ponovnoga čitanja naše cjelokupne umjetnosti.

Postav izložbe slijedi minimalističku poetiku

Na izložbi su prezentirana djela Ivana Kožarića, Marijana Jevšovara i Josipa Vanište, trojice gorgonaša, predstavnika starije generacije na temelju djela kojih se umjetnost počela čitati na drukčiji način – način redukcionizma i primarnoga slikarstva. Dean Jokanović Toumin, Mladen Stilinović i Goran Trbuljak svojim djelima predstavljaju odjeke konceptualne umjetnosti iz razdoblja koje je prethodilo. Milivoj Bijelić, Boris Demur, Slavomir Drinković, Željko Kipke, Antun Maračić, Marijan Molnar, Goran Petercol, Dubravka Rakoci, Ante Rašić i Damir Sokić generacija su studenata koji su na zadnjim godinama studija već uveli primarno i analitičko slikarstvo u suvremenu hrvatsku umjetnost. Šesnaest autora zastupljeno je s nekoliko važnih radova koji najbolje prezentiraju ogoljelost predmeta do nultoga značenja. Umjetnost u kojoj sredstva umjetničkoga stvaralaštva nemaju nikakav cilj osim prezentirati sami sebe, bilo da je riječ o podlozi, formatu, materijalu ili strukturi.

U povodu pristupanja Hrvatske Europskoj Uniji Tabula rasa relevantan je događaj koji govori o značaju primarnog i analitičkog slikarstva u sustavu umjetničkih fenomena i praksi 70-ih godina. Upravo zbog važnosti izložbe ona je trebala biti pomnije pripremljena i prezentirana. Sam postav poprilično je kaotičan, mnoštvo je radova predstavljeno, ali ključni segment koji oduševljava i vraća posjetioca u muzej nedostaje.

Iako je riječ o razdoblju u kojem djela govore sama za sebe, to ne objašnjava nedostatak konteksta, pozadinske priče putem više sadržajno različitih legendi umjesto ponavljanja teksta s letka – letka koji zamjenjuje katalog jer do otvaranja izložbe katalog nije tiskan, već je objašnjeno kako će on biti objavljen za vrijeme trajanja izložbe. Nedostatak pojedinih legendi te nejasnost i nečitljivost postojećih jedan je od najvećih minusa izložbe. Kako je riječ o izložbi koja prezentira djela u kojima se umjetnici bave sličnim preispitivanjima i gdje je lako moguća zabuna o čijem je djelu riječ, legenda s nazivom autora i onda niz legendi s nazivom i vlasnikom djela zbunjujući su i nedostatni za potpuno razumijevanje izložbe. Gdje niz pojedinog autora završava, a drugi počinje, ostaje enigma. Posebice je zbunjujuće ako niste krenuli u očekivanom slijedu razgledavanja pa autora djela saznate tek kad ste pogledali cijeli niz djela. Skulpture i instalacije na podu ili nisu označene ili su označene prozirnim legendama s crnim natpisima nalijepljenim na tamnosmeđu površinu parketa te su teško čitljive s pozicije promatrača. Sve to nekomu se može činiti kao cjepidlačenje, ali s muzeološkog aspekta, u kontekstu ovako relevantne izložbe, takvi propusti jednostavno se ne bi trebali događati.