Majstor aleatorike

Ovom izložbom Mio Vesović još jednom pokazuje kako iz kaotičnosti zbivanja u društvu mogu nastati važna djela i kako umjetnost pokazuje veliku vitalnost i u za nju najnepovoljnijim razdobljima

Svaki pokušaj produbljivanja značenja u umjetnosti završava kao produbljivanje njegove krize. Predmeti koje stvaraoci izlažu, kao i načini kojima oblikuju svoja ostvarenja bremenita su upisanim značenjima, osobnim pričama, unutarnjom logikom djela koja zrcali ustroj umjetničke psihe. No gledamo li rad samo s obzirom na značenje, nužno ulazimo u slijepu ulicu jedinstvenosti iskustva i hermetičnosti jezika, koji ovisi o značenju. Uspješno je stvaralaštvo ono koje premošćuje taj jaz između osobnog i opće razumljivog i prenosi poruku putem ostvarenja, ali i savršeno egzistira kao objekt lišen svake intencije. To je vječno pitanje ideje u umjetnosti, koja je neodvojiva od svakog rada, ali tako često i teret koji guši mogućnost estetskog užitka, pretendirajući na više nego što bi trebalo na polju značenja.

Mio Vesović i Krležina kutija iz 2013.

Nasumičnost izbora motiva osnova je poetike Mije Vesovića, koji na riječkoj izložbi ovoga lipnja u organizaciji udruge Kopart predstavlja kolaže (dvodimenzionalne, ali i kutije obložene novinskim i slikovnim fragmentima) u kojima spaja fragmente (koje povezuje neki osnovni motiv), kao i čiste aleatoričke likovne kombinacije. Uz njih pokazuje slike, grafike i skulpture raznih umjetnika s nekim starim predmetima (igračka, trofej) i vlastitim fotografijama, primjerice iz erotskoga ciklusa Rosebud, u kojemu model nadražuje spolovilo ružom, a ovdje je prikazan uz saonice (kao povratak Wellesovu motivu), ili Zastave, u kojemu se, slikana „ribljim okom“, vije naša zastava iz zgrade prekrivene skelama i zaštitnim platnom, kao i portrete ili ciklus iz New Yorka. Sličan koncept postava Vesović je imao 2010. na izložbi Gorgona über alles u zagrebačkoj galeriji Vladimir Bužančić.

Koncept izložbe kao megakolaža otkriva montažu kao glavni misaoni postupak umjetnika. Ona je temelj avangardnih filmova (Dzige Vertova, Fernanda Légera, Renéa Claira), kubističkih i dadaističkih kolaža i književnosti koja ocrtava svijest u koju nadiru vanjski podražaji: segmenti razgovora, suvremenih medija, ili dojmova koji se u njoj prelamaju. Taj kaos vlastita uma, interioriziran kod Virginije Woolf, okreće se vanjskome i raspršuje u suvremenom svijetu u romanu Alexanderplatz Berlin Alfreda Döblina, s domaćim odjecima: na kraju romana Na rubu pameti i na početku Kiklopa. Krleža je bio sklon toj kontroliranoj poplavi dojmova već u ranim Simfonijama (1917), koje teže totalnoj slici ljetnog poslijepodneva, ili ulice u jesenje jutro, kao i u dnevniku Davni dani (datiranima početkom 20. stoljeća), gdje katkad kombinira novinske vijesti i vlastita razmišljanja.

Kontrast bezidejnoj stvarnosti

Vesovićeva spona s piscem skrivena je, ali snažna. U naizgled neselektivnu izboru umjetničkih radova (od gorgonaša do unuke Lare), svakodnevnih predmeta, vlastitih fotografija, filmova i kolaža osjeća se tragičnost života, odnosno umjetnost koja više ne pruža ni estetski bijeg od stvarnosti. U tom smislu znakovita je uloga koju fotograf daje Kniferu. Na velikom kolažu idealizirana ljepota Severine s plakata izranja iz izderane površine, koja podsjeća na one Rotelline, pune fragmentiranih fotografija praščića, kao i umjetnika i likovnih kritičara (asocijativno, prasad su njihova druga obličja, nastala magijom nove Kirke), dakle ljudi koji su posvetili život potrazi za ljepotom, a među njima najistaknutije mjesto zauzima slikar meandra. Severina predstavlja trenutačan lik Ljepote, položajem na slici i svojom ulogom zauzima mjesto koje je nekada pripadalo Bogorodici, dok su svi maleni ljudi i svinje oko nje ono što su u tradiciji slikarstva bili štovatelji koji joj se utječu u prikazu Madonna della Misericordia, ili nebeski kolege u Maesti.

Kolaž, 2000-2013.

Romantična žudnja za ljepotom u umjetnosti (koja se očitovala od sklonosti Gospi do esteticističkoga slavljenja apstraktne božice ljepote) prebačena je iz slikarskih salona na vašar, u svijet popularnoga i zabavnoga. Umjetniku ostaje tragična strana medalje, primjerice meandar: formalna repeticija, monotonija i ujednačeni ritam plohe što iskazuje ubitačnu jednostavnost, nesvrhovitost i jednoličnost ljudskoga života u svijetu umornu od ideala. Za razliku od minimalističkih ostvarenja koja apsurd žele postići lišavanjem sadržaja i forme, koncepti poput Vesovićeva isti svjetonazor naglašavaju gomilanjem predmeta, značenja, metafora, zasićenjem tekstom i kontekstom što sugerira intelektualistički kontrast bezidejnoj stvarnosti.

Upravo zbog toga bogatstva asocijacija (poput onoga Puste zemlje), vrednovati ostvarenja ove izložbe bez brojnih referencija (a neke su i doslovce prisutne, kao radovi drugih umjetnika) značilo bi tek polovično razumjeti njezinu bit. Forma kao glavna sastavnica likovne umjetnosti ovdje je stavljena u narativ: povijest vlastitih htijenja, razloga, kriza i trijumfa.

Krleža je Predgovor Podravskim motivima započeo tvrdnjom kako u općem sumraku bogova još jedino sjaj božice Ljepote ne gasne, no ona se ne pronalazi samo u Stendhalovu „obećanju sreće“, nego i u brutalnu prikazu užasa života. U tuposti Hegedušićevih seljaka koji su igračke u rukama prirodnih sila kao što je poplava, kao i u Kniferovoj izlomljenoj plohi koja povezuje stoljeća ljudskoga nezadovoljstva. Meandar na Branimirovoj, relikt prošlosti zamrznut na Vesovićevoj fotografiji otisnutoj na velikim platnima, intervencijama na tome motivu oživili su Tomislav Buntak (u crvenoj boji s vidljivim potezima kista) i Duje Jurić (u crnoj, discipliniranoj plohi), evocirajući dva oprečna shvaćanja umjetnosti: kao ideala veselja i životne punine i kao ukazatelja na jalovost svih potraga za smislom i ispunjenošću.

Bešćutna ljepota

Zastrašujuću stranu ljepote autor pokazuje projekcijama Trijumfa volje i vlastitoga filma Socrealizam na Zrću. U svakome od njih prikazan je neraspletiv odnos erosa i tanatosa, nasilja i užitka, inherentan umjetnosti (slično kao i u njegovu kratkom filmu Quo vadis, posljednje hrvatsko proljeće 2013, premijerno prikazanu ove godine u galeriji Ulrich u kojemu montira uvodnu scenu Wellesova Macbetha i pornografski film već spomenute estradne zvijezde). Divna forma i mračna poruka prepleteni su u poznatom ostvarenju Leni Riefenstahl, koje ljepotu ostvaruje na polju fizičkoga (koordiniranog mnoštva) i tradicionalno uzvišenog (u režiji i kadrovima koji ističu monumentalnost događaja). Vesovićev Socrealizam aludira na ljepotu u svijetu popularnoga, prolaznoga i čisto tjelesnoga, a zajedno s prethodnim filmom čini ničeovski dionizijsko-apolonijski splet: forma i sadržaj njih dvaju recipročno izmjenjuju svoj kaotičan ili racionalan karakter.

Svaki tradicionalni, larpurlartistički pristup danas nosi predznak kolektivne laži, odnosno totalitarnoga, zbog toga što je dosad umjetnost često rabljena u te svrhe (Trijumf volje najčistiji je primjer). Zato je stvaralaštvo koje ne želi služiti manipulativnom sredinom prošloga stoljeća svedeno na put samodokidanja. Ali želja za fascinacijom neuništiva je: u površnoj zabavi za mase, ili u manirizmu i suvremenom kulteranizmu. Dubinska i jaka (snažnija nego što to mnogi žele priznati) povezanost Severinine ličnosti i Kniferova meandra, njihovo zajedničko izvorište u estetskom doživljaju osnovna je tema izložbe. Jer taj je osjećaj, kao i svaki drugi fenomen, rođen spolnim i prirodnim odabirom, i obuhvaća jednako reakcije na hiperseksualizirane kupačice i pjevačice, kao i na izraze koji sugeriraju besmisao ljudskoga života, teret svijesti i želju za bijegom iz gnjilog i krvavog cirkusa ovoga svijeta.

Upravo zato je umjetnost „gnusna“ (kako tvrdi naslov): ne bira načine, izraze i saveznike, ne broji žrtve i jedini joj je cilj zavesti, prevariti, pretvorila bi nas poput Kirke u praščiće, koji će je slijediti i diviti joj se.