Ludičko poigravanje formom

Mladi kipar Petar Popijač u novom se ciklusu Fontane odmiče od dominantnog idejnog postupka ranijih radova utemeljenog na repliciranju. Dok su Zid i Uniforma predstavljali umnažanje originalnog predloška, ovdje se umjetnik okreće falsifikatu. Također, raniji su se radovi temeljili na tradicionalnijem skulptorskom postupku i klasičnom kiparstvu bližim materijalima dok novi ciklus obilježava izrazito suvremeno tretiranje skulpture vidljivo prije svega u improviziranom materijalu i odbacivanju svake suvišne estetizacije, kao u slučaju Pasivnog pišača, ili u interaktivnoj skulpturi Fontana. Oba rada u sebi sadrže mehanizam koji ih pokreće i proizvodi zvučnu senzaciju, a u slučaju Pasivnog pišača i vizualnu. Riječ je o svojevrsnim motoriziranim skulpturama, ali i dalje samostalnim skulptorskim radovima koji se maštovito i zaigrano referiraju na druge, već postojeće radove. Umjetnik sastavlja Pasivnog pišača, kao vizualnu dosjetku koja priziva Duchampov pisoar, slavni ready-made Fontana iz 1917, i referencija je na Augustinčićevu skulpturu Dječaka na Svačićevom trgu. Putem kontrapunktiranja radova ove dvojice autora postiže njihovo simboličko nadopunjavanje i sjedinjenje u novom, njegovu vlastitom radu. Sinteza tako nadvladava stilske različitosti originala i, putem autorova promišljanja koncepta fontane, postaje izvorna skulptura višeslojnih smislova. Ona dosjetljivim, na paralelizmu teme utemeljenim, spajanjem naizgled nespojivoga svjedoči o tvorbenoj snazi imaginacije i improvizacije. Zamjenom riječi pušač iz uvriježene sintagme riječju srodnoj po zvučnosti ostvaruje se humoristični efekt, utemeljuje sadržajno polje rada, ali i stvara zabuna u posjetioca. Paradoks (pasivnoga) neživog upaljača – pišača koji pušta dim u pisoar i promatrača – pušača koji naizgled taj dim (pasivno) udiše ostavlja dojam izvrnutih odnosa i zbrke među stvarima. Dalje promišljanje fontana dovodi nas do istoimenoga rada. Crni kavez u kojem nas, umjesto pravoga, dočekuje vodoskok kričavih, raznobojnih kockica.

Instalacija Obnovljivi kotač u dvorištu Matice hrvatske / Snimio Hrvoje Grgić

U dvorištu galerije nalazi se treći rad, Obnovljivi kotač, „pravom“ fontanom potopljen i potom prevrnut automobil kojem iz zemlje proviruju tek gume. U kiparevoj fantaziji elementi vode i zemlje svladavaju stroj. Ili autor možda progovara o artificijelnosti svijeta koji nas okružuje, njegovim prividnim vrijednostima koje nisu ništa drugo do iluzija stvarnosti – atraktivan kič vodoskoka od kričavih kockica – koji on simbolički reciklira služeći se oruđem koje mu stoji na raspolaganju, imaginacijom i likovnim oblikovanjem. Tako reciklaža u ciklusu ima trostruku ulogu. Ponovnu uporabu već rabljena materijala pri oblikovanju skulpture Pasivni pišač, reciklažu fontana u smislu zamjene originala falsifikatom i, na kraju, željenu prenamjenu današnjega svijeta u obliku obnove vrijednosti koje ga pokreću. On u svojoj viziji revoltirano proždire auto koji se drznuo parkirati na zelenu površinu što, osim što govori o barbarizmu današnjice. Tu se pojavljuje još jedan značenjski sloj, onaj koji sadrži komponentu ekološke problematike i na umjetnički uvjerljiv način postavlja pitanje koje danas obilježava većinu znanstvenih i filozofskih rasprava: Jesmo li pretjerali? Ima li ovaj svijet tehnološko-znanstvenog fetišizma i provizornih vrijednosti, barem minimalnu mogućnost dugoročne održivosti u ikojem smislu, fizičkom ili duhovno-moralnom?

Popijač u ciklusu Fontane, polazeći od dadaističke dosjetke utemeljene na asocijaciji, služeći se paradoksom i elementima apsurda, ostvaruje tematski zaokružen rad bogat značenjima kojim progovara o suvremenom društvu, njegovim nastranostima i plitkoći te destruktivnom karakteru koji ga obilježava. On nenametljivo i s gotovo bezbrižnom ironijom uživa u igri asocijacija i smislova što se međusobno isprepleću i nadopunjuju stvarajući paralelna značenja istovremeno vješto izmičući svakom izazovu dociranja ili napadnoj moralističkoj retorici te tako publici ostavlja prostor za igru i uživanje u čisto estetskoj atrakciji. Ne sileći ga na ništa, on posjetiocu daje slobodu da izvede ili ne izvede vlastite zaključke.