Hrvati mogu biti ponosni na ono što su izgradili u zadnjih dvadeset godina

Hrvatska vlada mora ozbiljno razmišljati o provedbi reformi, makar bile i nepopularne, a u tome ne pomažu fraze i lijepe riječi / Hrvatska će kao ravnopravna članica EU imati pristup svim mogućim fondovima od strukturnih do regionalnih i kohezijskih. Vjerujem da će od toga imati velike koristi / Hrvatska će kao kulturna nacija unutar Unije biti sada prepoznatljiva i prepoznata, prije svega Hrvatsku će uočiti obični građani Unije / U Europskom parlamentu s najvećom smo većinom prihvatili hrvatsko članstvo, kao što je i Europsko vijeće jednoglasno sve potpisalo / Na jadranskoj obali mnogi govore talijanski, ali bilo bi dobro da se u kontinentalnoj Hrvatskoj više govori njemački / Hrvati su imali iskustvo stvaranja države i puta u demokraciju, kao i doba u kojem je Hrvatska bila okupirana i u to vrijeme nije bilo jednostavno razvijati demokraciju / Novinari se nalaze u situaciji da moraju voditi računa da se novine prodaju, pa su tako skandali važniji od politike

Doris Pack (1942) poznata je hrvatskim čitateljima, jer se već gotovo 25 godina bavi Jugoistočnom Europom. Kao zastupnica u Europskom parlamentu, čiji je njemački član od 1989, osim Hrvatskom i regijom, bavi se i područjima kulture i obrazovanja. Od 1974. do 1983. te od 1985. do 1989. bila je zastupnica u njemačkom parlamentu (Bundestag), a nakon toga do danas njemačka zastupnica CDU-a u Europskom parlamentu. U njemu je trenutno predsjednica Odbora za kulturu, mladež, medije, obrazovanje i sport. Izvjestiteljica je za Bosnu i Hercegovinu, članica Odbora za Jugoistočnu Europu i potpredsjednica Odbora za vanjsku politiku. Packova sjedi u nadzornom odboru Drugog programa njemačke televizije ZDF, zamjenica je predsjednika njemačkog udruženja Zaklade za kulturnu suradnju u Europi te predsjednica Europskog sajma knjiga za djecu i mlade, kao i predsjednica Njemačko-francuske zaklade za kulturnu suradnju.

Gospođo Pack, nakon dugoga puta koji je trajao više od jednog desetljeća Hrvatska 1. srpnja ispunjava jedan od najvažnijih strateških ciljeva od osamostaljenja i postaje članicom Europske Unije.

Aktivno sam pratila Hrvatsku u proteklim dvama desetljećima. Početkom devedesetih proživljavala sam s njom njezine patnje i na kraju imala priliku doživjeti kako je iz ratnog užasa izašla mlada, ambiciozna država. Hrvati mogu biti ponosni na to što su izgradili. Za mene osobno, sretno je završeno važno razdoblje moga političkog rada. Istodobno, započinje novo poglavlje europskog ujedinjenja.

Hrvatska je u samoj završnici pregovora čekala na ratifikaciju pristupnoga sporazuma u još trima zemljama, Danskoj, Njemačkoj i Sloveniji. Europski je parlament svoje zaključke i izvješće o Hrvatskoj već davno usvojio.

Što se tiče Europskog parlamenta i Njemačke – sve je išlo glatko. Moj jedini problem bila je Slovenija, zbog unutarnjopolitičkih problema, ali svi su govorili da se pristupni ugovor s Hrvatskom mora odraditi, neovisno o krizi i pitanju nove vlade u Sloveniji. Moj problem bio je u Sloveniji, i čini mi se da je to problem svih u regiji i smatram da bi bilo „povijesno nedjelo“ da Slovenija nije ratificirala hrvatski pristupni ugovor. Nakon posljednjega Komisijina izvješća o Hrvatskoj u jesen 2012. u Njemačkoj su se za riječ javili političari koji nisu u potpunosti raspolagali znanjem o proceduri, jer ono što je Europska komisija ovoga proljeća predstavila o Hrvatskoj nije izvješće o napretku, već izvješće o monitoringu. Izvješća su o napretku zaključena, a mi u Europskom parlamentu s najvećom smo većinom prihvatili hrvatsko članstvo, kao što je i Europsko vijeće jednoglasno sve potpisalo. Vijeće EU-a, zajedno s Hrvatskom, odlučilo je da je na snazi monitoring do 1. srpnja, dakle do hrvatskoga članstva u Uniji. Na taj način htjelo se spriječiti da se dogodi ono što se u nekim današnjim članicama dogodilo, a to je da se nije sve ili najveći dio obveza odradio još prije članstva u Uniji. Što se Hrvatske tiče, ona je sve svoje obveze uglavnom ispunila, a bili su tu primjerice problemi s brodogradilištima, dakle, sve veliki problemi koje je trebalo riješiti, i smatram da je Hrvatska svoju domaću zadaću uglavnom dobro riješila pa je i izvješće o monitoringu bilo pozitivno. A nakon pozitivnog izvješća o monitoringu ratifikaciju je najavila Njemačka, i to se dogodilo u svibnju.

No upravo što se tiče Njemačke postojao je i još postoji manji problem, a to je da su se u javnosti i medijima pojavili glasovi da će Njemačka, premda je ratificirala ugovor o pristupanju s Hrvatskom, tražiti da se njemačkim sudovima izruče osobe koje se terete za ubojstva Hrvata u Njemačkoj u sedamdesetim i osamdesetim godinama 20. stoljeća. Koju težinu ima to pitanje u njemačko-hrvatskim odnosima i općenito?

Mislim da to pitanje ne može igrati nikakvu ulogu. To su pitanja i problemi koji s hrvatskim pristupanjem nemaju nikakve veze. Ta se pitanja moraju i dalje pomno pratiti, i vidjeli smo da njemački parlament, Bundestag, nije dopustio da ga neki takav problem spriječi da prihvati i ratificira pristupni ugovor s Hrvatskom.

Vlada lijevoga centra u Hrvatskoj sada je gotovo godinu i pol dana na vlasti, ali gospodarsko stanje u zemlji je katastrofalno. Građani su sve više nezadovoljni, štedi se na svakom koraku, ne poštuju se tarifni ugovori i krše dogovori, nezaposlenost raste, posebice među mladima, vlada nema koncepta, prevladava populizam. Koje mogućnosti ima uopće Hrvatska u ovakvoj krizi i može li iz toga kao nova zemlja članica izvući koristi?

Smatram da će Hrvatska kao ravnopravna članica imati pristup svim mogućim fondovima od strukturnih do regionalnih i kohezijskih. Vjerujem da će sve to imati pozitivan učinak te da će Hrvatska imati velike koristi. Ipak, sve to ne može se pokazati u brojkama, domaće zadaće Hrvatska mora odraditi sama, jer ako pogledate susjedne zemlje, vidjet ćete, ako ne odradite domaće zadaće, dolazi do velikih problema, pa i u velikim industrijskim zemljama poput Italije. Zbog toga držim da hrvatska vlada mora ozbiljno razmišljati o provedbi reformi, a u tome ne pomažu fraze i lijepe riječi, već na reformama treba ozbiljno raditi i provoditi možda i nepopularne mjere. Mislim da je i hrvatski predsjednik Josipović u posljednih nekoliko tjedana upozorio upravo na ta pitanja, a budući da predsjednik ne pripada oporbenoj stranci, već je prije bio član sadašnje stranke na vlasti, nadam se da će Vlada možda poslušati njegove savjete, jer mene i nas u Europskom parlamentu Hrvatska vlada zasigurno neće poslušati, ali to nije ni potrebno.

Koju ulogu priželjkujete za Hrvatsku kao 28. članicu Europske Unije? I koje su njezine perspektive u idućih 5-10 godina?

Najprije se veselim da će Hrvatska konačno postati članica, jer taj proces hrvatskog puta u EU intenzivno pratim još od 1989. Veselim se da će i Hrvatska kao kulturna nacija i zemlja unutar Unije biti prepoznatljiva i prepoznata, prije svega da će Hrvatsku uočiti i prepoznati obični građani Unije. Mnogi su poznavali Hrvatsku po njezinim festivalima, a prije svega turistima je Hrvatska poznata po prekrasnoj obali, ali ne i kontinentalna Hrvatska, koje ljepota ni u čemu ne zaostaje za jadranskom obalom i otocima. Hrvatska na tom području može dati mnogo, a to nije pitanje troškova i ekonomije, već kulturnog bogatstva kojim Hrvatska raspolaže, bogatstva koje će unutar Unije postati vidljivo za sve njezine građane, bogatstva koje ima svoje mjesto. To mi leži na srcu i kao predsjednici Odbora za kulturu u Europskom parlamentu. Sigurna sam da će se i mladi iz Hrvatske još intenzivnije priključiti europskom krajobrazu visokih škola i sveučilišta te da će se i hrvatska sveučilišta otvoriti za promjene i europeizirati. Osobno sam na Sveučilištu u Zagrebu uključena u stvaranje odjela za europsko obrazovanje, program Tempus EU-a, no vjerujem da se može učiniti još više i moralo bi se učiniti još više na području obrazovanja mladih i odraslih. Prije mnogo godina kao predsjednica narodnog učilišta u mojem kraju u Njemačkoj sudjelovala sam u savjetovanju oko zakona o narodnim učilištima u Hrvatskoj i tada smo baš u Hrvatskoj obilježili 50. obljetnicu postojanja njemačkih narodnih učilišta. U međuvremenu čini mi se da se na tom području mnogo toga zapustilo. Malo se ulaže u to područje, a frustracije onih koji na tome rade velike su. Moja je želja da se politika u Hrvatskoj brine za posebna područja u sferi obrazovanja. Osim toga, bilo bi poželjno kada bi se njemački učio kao prvi strani jezik i kada bi se njemačkom jeziku dalo veće značenje. To govorim ne zato što bih to tako ja htjela, nego smatram da Hrvatska kao zemlja koja ima tako tijesne i intenzivne odnose s Austrijom i Njemačkom mora staviti veći naglasak na znanje i poznavanje njemačkoga jezika. Nedavno sam bila u Mađarskoj i u toj je zemlji njemački sada prvi strani jezik. Ima smisla ako živite u okruženju u kojem živi mnogo stanovnika ili velik broj građana kojima je njemački materinski jezik da se mladima dade mogućnost da nauče jezik kojim se služi velik broj susjeda. Na taj bi način unutarnje tržište bilo otvorenije za radnike, koji su njemački svladali već u osnovnoj školi, a ne samo za visokoobrazovane stručnjake. To je važno. Na jadranskoj obali mnogi govore talijanski, ali bilo bi dobro da se u kontinentalnoj Hrvatskoj više govori njemački.

Godine 1999. u obrazovne programe napisala sam da svatko treba govoriti svoj materinski jezik, jezik svojih susjeda i kao lingua franca engleski.

Gospođo Pack, odrasli ste u Saarlandu, njemačkoj zapadnoj pokrajini na granici s Francuskom i tamo je jezik susjeda bio francuski, a engleski se učio paralelno, jer je mnogo toga na području informatike i audiovizualnih medija često na engleskom. Zašto je bitno znati njemački?

Smatram da je vrlo dobro znati jezik koji je vrlo strukturiran, kao što je njemački, te da se nakon toga može lakše učiti druge jezike. Znanje njemačkoga jezika za Hrvate bi bilo od koristi jer i velika većina ulaganja dolazi iz zemalja njemačkoga govornog područja.

Hrvatski promatrači od 1. srpnja postaju zastupnici u Europskom parlamentu. Kako ocjenjujete rad kolega iz Hrvatske koji su još promatrači u Europskom parlamentu i koje impulse očekujete od hrvatskih kolega u budućnosti, kada oni postaju ravnopravni kolege zastupnici u EP-u?

Oni će raditi sve ono što radimo svi mi, europski zastupnici. Najprije će zastupati svoju zemlju. Oni će u okviru svojih mogućnosti sve ono što se radi oko direktiva provjeriti i popratiti te postaviti pitanje: što ova ili ona direktiva donosi mojoj zemlji, a gdje bi možda mogla nanijeti štetu? Hrvatski parlamentarci u svoj rad unose i posebnosti svoje zemlje, a to radim i ja kao njemačka zastupnica. Svi mi imamo različite tradicije, i kao što ste vidjeli s direktivom za vodu, to je bila velika tema u Njemačkoj, premda je ono što je prihvaćeno pogrešno interpretirano, no Europska je komisija shvatila da postoje tradicije koje treba poštivati i to će biti slučaj i kod Hrvatske. Sada ne mogu izvući neku posebnu temu, ali hrvatski će zastupnici zastupati kulturne i gospodarske interese, uz, naravno, poštivanje europskih zakona, no postoje područja u kojima kod pojedinih naroda i zemalja članica postoji određena osjetljivost, i tu se od hrvatskih zastupnika očekuje mnogo. Hrvatski parlamentarci će se uza svoj rad uključiti u rad svojih političkih obitelji, tako će se udomiti, a tamo gdje već jesu doma, osnažiti utjecaj. U slučaju moje Europske pučke stranke, u našim redovima imamo hrvatske kolege iz HDZ-a. A kod socijaldemokrata tu su druge kolege i jedan predstavnik lokalne stranke i član koji ne pripada nijednoj skupini.

No da li će sadašnji promatrači na koncu biti i prvi hrvatski zastupnici u Europskom parlamentu, ovisi o tome hoće li ih na izborima postaviti njihove stranke.

Primijetila sam da se hrvatski kolege javljaju za riječ u odborima, tako se predstavnik HDZ-a Andrej Plenković javio za riječ sa svim svojim znanjem i iskustvom, u raspravi oko Makedonije u odboru za vanjske poslove. Plenković kao bivši državni tajnik i na osnovi vlastitoga „bolnog“ iskustva zorno je prikazao koje se sve poteškoće nalaze na putu prema članstvu u Uniji, posebice ako susjedi nisu od pomoći, a u tom pitanju bila je riječ o odnosima Grčke i Makedonije. Hrvati su imali iskustvo stvaranja države i puta u demokraciju, kao i doba u kojem je Hrvatska bila okupirana, kada nije bilo jednostavno razvijati demokraciju. Tada je, u vrijeme okupacije trećine hrvatskoga teritorija, bila na snazi i djelomična cenzura, jer su neki mislili da je ona potrebna.

Naši hrvatski kolege nisu novi u politici, oni imaju dugogodišnje iskustvo u svojim strankama i svojoj zemlji.

Morate znati, ako ste u Europskom parlamentu, morate stvarati kompromise, ovdje nemamo vladajuće stranke ni oporbene, jer mi ovdje u Bruxellesu nemamo vlade i zbog toga je suradnja između zastupnika različitih stranaka iz jedne zemlje često mnogo veća nego što to možemo zamisliti.

Govorili ste koliko je važno poznavanje stranih jezika. Iz vašeg dugodišnjeg iskustva, koliko je nužno govoriti više europskih jezika? Što biste savjetovali hrvatskim kolegama? Vaš kolega Andrej Plenković, koji govori nekoliko jezika, iznimka je, ali većina hrvatskih promatrača govori u najboljem slučaju jedan strani jezik, a kod većine hrvatskih političara, pa čak i onih mlađih, čak ni znanje engleskog nije dostatno da bi sudjelovali u raspravi ili razgovarali s europskim kolegama na hodnicima.

To je problem posebice kod službenika Europske Unije koji rade na višim pozicijama. Uvijek poručujem kolegama iz Hrvatske, ali i drugih zemalja regije: ako želite da vas razumijemo, morate govoriti jezik koji razumijemo, a to ne može biti hrvatski, albanski ili srpski. Nije da su to nevažni jezici, već te jezike govori malo ljudi. Većina zastupnika u Europskom parlamentu govori engleski, njemački i francuski, a to su jezici kojima ja vladam, pored toga govorim malo i talijanski i dobro razmijem taj jezik, mogu čitati talijanske tekstove, ali ne mogu dati intervju na tom jeziku.

Moram na ovom mjestu spomenuti i vrlo svijetlu točku u procesu hrvatskoga pristupanja Europskoj Uniji, a to je bio bivši premijer Ivo Sanader, koji je kada bi došao u Europski parlament govorio pet-šest jezika. On se mogao bez problema izraziti na njemačkom, engleskom, talijanskom, francuskom, i to je bilo od velike pomoći. Mnogi su naučeni raditi s prevoditeljima, ali ako možete izravno komunicirati i ako tu osobu imate priliku upoznati, tada se i vaše srce otvara prema toj zemlji. Sanaderov prethodnik, Ivica Račan, govorio je engleski, ali tek kasnije, na početku je to bilo jako ograničeno, a i bivši predsjednik Mesić također nije govorio strane jezike, ali, hvala Bogu, sadašnji hrvatski predsjednik Ivo Josipović govori nekoliko jezika. To je važno za zemlju i zbog toga bi svaki europski zastupnik trebao govori najmanje jedan od velikih jezika, a to su engleski, njemački ili francuski, a za kolege iz HDZ-a mogu kazati da govore ili engleski ili engleski i njemački. Tu ne vidim nikakvih problema. Možemo i moramo očekivati da svaki europski zastupnik govori barem jedan veliki jezik. Inače kao zastupnik ostaje sam, da osobno ne mogu komunicirati, bila bih itekako frustrirana.

Živimo u vremenima krize, gospodarske i dužničke, ali i politika je, čini se, u krizi. Vidimo kako su na izborima u Italiji na parlamentarnim izborima osobe koje nisu do tada bile u politici dobile više od 20 posto glasova (komičar Grillo). Što se to događa i što može politika učiniti kako bi vratila povjerenje građana?

Kada bih to znala, dobila bih vjerojatno veliku nagradu. Stalno se govori o krizi i zbog krize se optužuju političari, koji su uvijek za sve odgovorni ili krivi, političari u svemu samo griješe i vrlo rijeko možete čuti da će netko političare pohvaliti za nešto, Angelu Merkel primjerice u Grčkoj i djelomično u Italiji smatraju neprijateljem. Problem je što se stalno traže odgovori i dok još tražimo ili dajemo odgovor na prvo pitanje, već nas pristiže i pristišće sljedeće koje traži odgovor. Činjenice i razvoj situacije jednostavno nas „gaze“ i moramo žuriti. To nije krivnja političara, živimo u vremenu u kojem se promjene događaju munjevitom brzinom, prije svega putem novih medija koji su mnogo brži u širenju vijesti, a to je naravno i velika opasnost. Jer, ako danas netko putem Twittera proširi vijest i ako rejtinške agencije samo kažu A, odmah reagiraju burze, pa se vrlo brzo zemlje mogu naći u ozbiljnim problemima. Nadalje, ako neki političar kaže jednu pogrešnu rečenicu u smislu da se ona može tumačiti na različite načine, tada se takva izvjava odmah može reflektirati na burzama. Toga prije nije bilo. Danas smo toliko umreženi da moramo biti vrlo oprezni i zbog toga se možda ne usuđujemo poduzeti hrabre korake.

Bilo bi jednostavnije da Angela Merkel ide putem koji smatra ispravnim, ali na tom putu ima mnogo utjecaja, zahtjeva, kritike...

Svijet je postao složeniji jer smo svi povezani, reagiramo na promjene koje su se dogodile daleko od nas, primjerice u Kini. Političari su samo ljudi i nisu profesija kojima je dragi Bog podario najveću mudrost, političari raspolažu samo svojim znanjem, oni su izabrani, a građani se mogu samo nadati i vjerovati da će političari poduzeti prave korake i donijeti prave odluke. Ima mnogo političara koji rade dobro, ali ako pogledamo neke zemlje kao što je Italija, tada smo zabrinuti. Kada u kriznim vremenima u kojima je potrebno ozbiljno djelovanje na izborima glasove dobivaju komičari ili primjerice u drugim zemljama piratske stranke koje nemaju ni pravi program, tada se može zaključiti da je građanima dosta te da političke stranke treba kazniti jer nemaju mudrosti i nisu sposobne na svako pitanje naći odgovor. Izbor komičara je neodgovoran. U Austriji, pak, doduše nije izabran komičar, već samo jedan stari bogati gospodin koji je uz pomoć države sagradio veliko carstvo i koji smatra da sve zna najbolje, a da su svi ostali glupi.

Tako je u mnogim sredinama, kod nekih su šovinisti i rasisti ti koji se šire i koji iskorištavaju nelagodu birača, i to je opasno. Za sve nas bio je pravi šok što se dogodilo u Italiji. Političar kao što je Monti, koji je preuzeo zemlju u teškim vremenima i omogućio da se Italija ponovno promatra i uzima ozbiljno. On nema karizme, on je profesor, ali ja bih ga odmah izabrala. No ja znam više, jer radim u politici, dok drugi građani po cijeli dan rade i navečer dolaze doma, brinu se o djeci i očekuju da će političar odraditi svoj posao. To je problem znanja o politici, voditi računa o nacionalnoj i europskoj politici.

Mi živimo u oblacima, mi političari i ne znamo da većina ljudi uopće ne može zamisliti kako se donose odluke, koji su to procesi i zbog toga nas građani pogrešno osuđuju i imaju pogrešno i neutemeljeno mišljenje o nama. No ne možemo građane zbog toga osuditi. Ipak, očigledno nismo uspješni u tome, a pritom bi nam trebali i mediji, ali mediji ne rade uvijek na način da bi na koncu pomogli državi u rješavanju problema, i to treba naglasiti.

Mediji u hrvatskoj posebna su priča, nakon niza zatvaranja medija, među ostalim i Vjesnika, prevladavaju mediji u privatnom vlasništvu s vrlo malo ozbiljnog i informativnog sadržaja, a u reformama se nalazi i HTV. Građani su danas još lošije informirani o Europskoj Uniji, a europske teme za nekoliko mjeseci bit će dio hrvatske stvarnosti i unutarnje politike. Koliko vidite opasnost da će hrvatski građani postati građani Unije, a da o svemu što ih čeka kao europske građane neće znati mnogo?

To je problem novina, ali i ostalih medija. Riječ je o kvotama i atraktivnosti. Skandal je atraktivan i prodaje novine, to je ljudski, dok je prilog o dobrovoljnoj službi mladih u Uniji –suhoparan. To nije samo hrvatski problem, već europski. To se događa i u mojoj izbornoj jedinici u Njemačkoj. Unija je svaki dan u medijima, ali ne s pozitivnim izvještajima, već se iznose pitanja krize, je li euro stabilan. Tu uopće ne želim optuživati novinare, nisu oni toliko odgovorni, već i oni rade svoj posao sa škarama u glavi, jer vlasnici medija na koncu imaju posljednju riječ, pa se prema tome nažalost orijentiraju i novinari ukoliko žele zadržati svoj posao. Novinari su podložni autocenzuri i to je žalosno. Nudimo toliko seminara za novinare. Novinari se nalaze u teškoj situaciji. Njihov je etika informacija na temelju činjenica, ali novinari se nalaze u situaciji da moraju voditi računa da se novine prodaju, pa su tako skandali važniji od politike. Mi u Njemačkoj imamo i ozbiljne novine, ali njih ne čita svatko, takve medije čitaju osobe koje traže i žele informaciju.

Žao mi je zbog teške situacije novinara. U Hrvatskoj sam bila prije godinu i pol dana i tada je osnovano Vijeće za medije. Je li moguće da takva tijela podignu svoj glas, ne znam. Novine su u rukama privatnika, ali moram nažalost konstatirati da se ni neki njemački vlasnici nisu na tom području proslavili, ne samo u Hrvatskoj nego i u drugim zemljama regije.

U Hrvatskoj je potkraj prošle i tijekom ove godine medije i javnost zaokupljala tema seksualnog odgoja u školama. Ministar obrazovanja našao se u sukobu ne samo s Katoličkom crkvom nego i s organizacijama roditelja koji su se usprotivili predloženom koceptu seksualnog odgoja u hrvatskim školama. Vi ste aktivni u Europskom parlamentu ne samo na području Jugoistočne Europe i kulture, već i na područjima obrazovanja. Hrvatska nije jedina zemlja koja ima seksualni odgoj u školi, no gdje se nalazi granica i smiju li roditelji suodlučivati kakvu bi nastavu trebala pohađati njihova djeca?

Sadržaje nastave određuje država. Nadam se da u takvim tijelima sjede i predstavnici učitelja i roditelja. Danas živimo u vremenima gdje bez seksualnog odgoja ne možemo. Problem je kako se to radi. To se može odraditi vrlo senzibilno, u okviru biologije. Treba pomno i osjetljivo pristupiti tom pitanju. Potrebno je na nastavi objasniti kako se odnositi prema svojoj seksualnosti. Smatram da to ne mogu odraditi baš svi roditeljii. Zbog toga držim da je odgovoran seksualni odgoj u školi potreban. Upravo danas, kada mlade treba zaštititi od opasnosti.

U Hrvatskoj se mogao čuti prijedlog da bi jedna politička stranka mogla od svojih zastupnika u Europskom parlamentu zatražiti da velik dio plaće kao europarlamentarci i članovi Europske komisije doniraju u humanitarne svrhe. Što kažete vi kao osoba koja je provela gotovo tri desetljeća u Europskom parlamentu na ovakav prijedlog, imajući u vidu da bi hrvatski političari u institucijama Europske Unije bili najslabije plaćeni hrvatski službenici i dužnosnici Unije?

To je glupost i to nije provedivo, no to ne smeta kolegama da sa svojim novcem koji zarade čine dobro. To i ja činim, pa tako mogu postupiti i moji hrvatski kolege. Mnogi očekuju da pomognemo ne samo u svojoj zemlji nego i u BiH, a ranije sam to činila i u Hrvatskoj, kada je to bilo potrebno. Mislim da se novcem mnogo dobroga može učiniti, a da ne treba nikoga prisiljavati. O svojoj plaći svatko mora odlučivati sam.

U Hrvatskoj su održani izbori za Europski parlament, ali i lokalni izbori, odvojeno. Idući izbori za Europski parlament održavaju se u svih 28 zemalja članica za manje od godinu dana. Vi, sa svojim iskustvom kampanja za izbore za Europski parlament i iskustvom zastupnika od gotovo tri desetljeća, koje savjete imate za kolege pred izbore, a koje za hrvatske građane?

To je veliko pitanje. U Njemačkoj imamo uvijek lokalne i europske izbore zajedno, što omogućava veći izlazak građana na birališta. Građani koji vode računa o lokalnoj politici mogu se zainteresirati i za pitanja europske politike. Moja stranka, CDU, prije izbora objavljuje brošure o komunalnoj politici koja ima svoje poveznice i s europskom politikom. Mora se izaći na teren, na trgove, i razgovarati s građanima. Komunalni i europski izbori bili bi od velike koristi. Potrebno je naglasiti ono što je najvažnije za hrvatske građane.

Rekli ste da ste katolkinja, na kraju bih vas upitao kako ste doživjeli nedavnu odluku sada već bivšega pape Benedikta XVI. da se povuče?

Kao katolkinja imam pravo o tome nešto reći. Ostavka je moderan korak. On je učinio nešto što bi svatko trebao učiniti, posebice ako čovjek osjećaj da mu nestaje snage. Benedikt ima duševnu snagu, ali tjelesna polako nestaje. To je vrlo hrabar korak koji odgovara našem vremenu. On je to mogao napraviti, jer je na to imao pravo i to je učinio. Moje poštovanje.