Grijeh bez oprosta

Kazalište Marina Držića, u završnom lipanjskom akordu sezone, premijerno je prikazalo Braću Karamazove Fjodora Mihajloviča Dostojevskog, upisavši tako u svoju tekuću godišnju kronologiju i šesti naslov koji, i ne samo simbolički i znakovito, podcrtava najavljeni, ipak tek djelomično ostvaren i s nekoliko naslova opravdan, repertoarni koncept kojem je središnja tema bila oprost. Uz ostalo, zato je i posljednja ovosezonska premijera dubrovačke profesionalne kazališne kuće pripremana s posebnim entuzijazmom, produkcijskim zahtjevnostima, gostujućim umjetničkim timom i glumcima. Repertoarni izbor amblematskog i oporučnog djela Dostojevskog zahtjevan je i, u slučaju dubrovačkoga kazališta, poticajni povod za preispitivanje vlastitih umjetničkih potencijala, razloga i izazova gotovo introspekcijskih priziva. Filozofska propitivanja čovjekove biti, vjere, grijeha, poroka, morala, pokajanja i ljubavi, neke su od temeljnih dilema i tema koje otvara drama koja, u dramatizaciji Andreja Heinga, ustrajava na obiteljskom prokletstvu i zapletenim nevjerama i zločinu, gdje nema nevinih među svima upletenim u „slučaj Karamazov“. Drama detektira i unekoliko aktualizira i druge upitanosti suvremenoga svijeta kao što su izmijenjeni i zapleteni odnosi u obitelji, zaziv Boga i ustrajavanja na zagovoru Božjeg, vjeri kao izgovoru i utjesi, ali i odanosti i alibiju za grijeh te, istovremeno, negiranju Svevišnjeg i priziv usuda koji je i prokletstvo i pročišćenje u potrazi za istinom i pokajanjem. Preispitivanje uzroka i ishodišnih tragova „bivših života“ i zatamnjenih epizoda biografija svakog od „okupljenih, sučeljenih, prozvanih i zatečenih“, tek su moguće niti i krhki alibiji za zločin i moralna posrtanja što su i kazna i iskupljenje, ali i način života.

Gostujući su glumci Vladimir Posavec Tušek, Trpimir Jurkić i Mijo Jurišić nositelji glavnih uloga u drami tragičnih tonova

Redatelj Dejan Projkovski, kojemu to nije prvi kazališni susret s Dostojevskim, precizno i posvećeno gradi i razlaže trosatnu predstavu jasnih razloga i dosljedna rukopisa, možda ipak preduga i usporena prvog dijela, s efektnom završnicom opijela. Krajem koji je i razjašnjenje i epilog, ali i sukus drame tragičnih tonova i odigranih sudbinskih priziva.

U bezizlazju kojem je rasap sustav, priželjkivana nada tek je iskupljujuće priznanje, a oprost možda samo izgovor za novi krug grijeha koji će promijeniti aktere i, u dosluhu s posljedicama, njihove sudbine.

U takvu čitanju odabrane usudno složene dramske partiture Fjodora Mihajloviča, Projkovskog predano slijedi i njegov uži umjetnički tim makedonskih suradnika: scenograf Vlado Gjoreski, koji s poljuljanim pokrićem, ali i intrigantnom likovnošću, u pozornicu stapa parter, scenu pa i kazališne lože, razigravajući gotovo cijeli prostor kazališta i dovodeći gledatelje u situaciju da u većem dijelu predstave prate glumce i doslovno s visine u neprirodnim vizurama, što nije, ipak, bio dio ili nakana redateljskog koncepta. Skladnoj likovnosti predstave pridonijeli su lijepi kostimi Željka Nosića i sveprisutni sudbinski tonovi i glazbena nadgradnja skladatelja Gorana Trajkovskog. Braća Karamazovi, u takvu ipak možda pomalo i zornu, usporenu, ali znalačkom i predanom, čitanju i inzistiranju, glumačka su predstava koju uspješno nose gostujući glumci: Vladimir Posavec Tušek, Trpimir Jurkić i Mijo Jurišić te domaći Frano Perišin, sinovi i otac Karamazov. Uigrani, u podjeli dobro postrojeni, oni su nositelji unutarnje energije predstave i njezinih dubinskih slojeva, posebice Vladimir Posavec Tušek neiscrpne glumačke energije, jasne geste, nijansiranih psiholoških stanja i strasti koje ga proganjaju.

Na neki način, nakon ovog trećeg dubrovačkog gostovanja s visokim dosadašnjim dometima nosivih uloga, Posavec je postao nezaobilazan i ne samo povremeni član glumačkog ansambla dubrovačkoga kazališta s preporukom kojoj će, nadajmo se, Kazalište Marina Držića znati odgovoriti. Kao i Projkovski, Jurkić i Jurišić imali su već iskustva s Dostojevskim, ali u splitskom HNK-u. Svojim glumačkim osobnostima važni su akteri predstave, različito raspoređenih sudbina i biografija, ali i jednake strasti u introspekcijskim dijagnozama u vrtlogu karamazovskih svjetonazora koji ih dovodi u sukob i tjera na rub samouništenja i na trag izbavljenja. U ansamblu, gotovo bez slaba mjesta, još su Edi Jertec, Zdeslav Čotić, Branimir Vidić, Hrvoje Sebastijan i Boris Matić te podatni ženski dio podjele jasnih individualnosti, nametnutih osobnosti, tuga i usuda: Glorija Šoletić, Helena Kovačić, Mirej Stanić i Izmira Brautović. Svaka od njih udahnula je predstavi one rijetke, značajne i za dramaturški slijed prizora nužne uzdahe ženske čežnje i ljubavne žudnje.

U galami Karamazovih bile su onaj disonantni zov nježnosti i dodir bola koji je ostavljao posljedice. Ostvarena je tako predstava, za dubrovačke prilike, visokih produkcijskih standarda, što bi, nadajmo se, trebalo ubuduće biti norma projekata čijim se brojem malokoje kazalište u nas može pohvaliti. Braća Karamazovi Dostojevskog i Projkovskog predstava je koja obvezuje kazalište, ali i publiku, na, nadajmo se, uzajamnu radost bez obzira na tamu i temu koju otvara i nudi.