Dugogodišnji kazališni dijalozi Osijeka i Pečuha

Knjiga je vrijedan prilog proučavanju povijesti osječkoga kazališta i njegove povezanosti s drugim sredinama, a ukazujući i na likovne, muzejske, arhivske, nakladničke i druge dodire Osijeka i Pečuha, važnost knjige treba promatrati i u izvankazališnom kontekstu

U sklopu teatrološke i kazališne manifestacije Krležini dani u Osijeku, u prosincu prošle godine predstavljena je knjiga dugogodišnjeg ravnatelja Hrvatskoga narodnog kazališta u Osijeku i zaslužnoga kazališnog pregaoca Zvonimira Ivkovića Kazališne veze Osijeka i Pečuha / Eszék és Pécs színházi kapcsolata. Autor u knjizi daje pregled i analizu dugogodišnjih i viševrsnih kazališnih veza dviju spomenutih kazališnih sredina koje su još sedamdesetih godina prošloga stoljeća potpisale i međusobnu Povelju o bratimljenju, a kao što se već iz naslova dade naslutiti, riječ je o dvojezičnome izdanju čije publiciranje zajednički potpisuju Ogranak Matice hrvatske Osijek i Hrvatsko kazalište u Pečuhu. Kao što ni odabir prigode predstavljanja nije bio slučajan (Zvonimir Ivković naime jedan je od utemeljitelja Krležinih dana u Osijeku), tako nije bio slučajan ni odabir izdavača, Matice hrvatske – Ogranak Osijek (čiji je potpredsjednik u trenutku kada ga je smrt zatekla bio upravo Ivković), odnosno Hrvatskoga kazališta u Pečuhu (čiji je osnutak i djelovanje Ivković svesrdno podupirao). Slučajnim se, također, ne može smatrati ni odabir urednice knjige, Antonije Bogner-Šaban, ugledne teatrologinje, rodom Osječanke, koja je velik dio svoga znanstvenoga djelovanja posvetila upravo proučavanju slavonskih i unutar toga osječkih dramskih i kazališnih tema, a koju sa Zvonimirom Ivkovićem i njegovom obitelji osim toga veže i višegodišnje prijateljstvo.

ur. Antonija Bogner-Šaban, izd. Ogranak Matice hrvatske u Osijeku i Hrvatsko kazalište u Pečuhu, Osijek, 2012.

Stoljeća intenzivnih veza

Postumno objavljena knjiga Zvonimira Ivkovića sastoji se od četiriju tekstova, od kojih prva dva potpisuje Ivković, a završna dva redom urednica knjige Antonija Bogner Šaban i teatrolog Darko Gašparović. Središnji i nosivi dio knjige čine, dakako, Ivkovićevi radovi, uvodna studija Kazališne veze Osijeka i kazališnog Pečuha od osamnaestoga stoljeća do najživlje suvremenosti. Pečuh kao hrvatsko kazališno središte, na temelju koje je oblikovan i naslov knjige, te poglavlje Sedamdeset godina kazališnih veza Osijeka i Pečuha, 1940–2009., zapravo popis gostovanja osječkih kazališta i(li) pojedinih osječkih umjetnika u pečuškoj teatarskoj sredini i obrnuto. Ivkovićeva uvodna studija, koja je, kako stoji u uredničkoj napomeni, zahtijevala tek neznatne modifikacije i minimalne zahvate u tekstu, detaljno prati višestoljetnu opstojnost različitih kazališnih poveznica i premrežavanja dviju različitih ali međusobno duboko prepletenih kulturnih sredina, kao što su to Osijek i Pečuh. U razdoblju od osamnaestoga stoljeća pa sve do suvremenosti Ivković razabire nekoliko zasebnih faza uzajamnoga kazališnog i kulturnog međuodnosa Osijeka i Pečuha, počevši od gostovanja i nastupa njemačkih putujućih kazališnih družina u osamnaestom i devetnaestom stoljeću, što uzima kao početke osječko-pečuških kazališnih veza, preko veza uspostavljenih u daljnjem suživotu Mađara i Hrvata unutar Habsburške Monarhije i nakon njezina raspada, te vrlo dinamičnih i plodnih kazališnih veza Osijeka i Pečuha nakon Drugoga svjetskog rata i razmjena ne samo dramskih, baletnih i opernih predstava nego i dječjih i(li) lutkarskih predstava, do konačne kulminacije tih odnosa početkom devedesetih godina, kada je uspostavljeno Hrvatsko kazalište u Pečuhu.

Intenzitet i narav osječko-pečuških veza su se tijekom povijesti, dakako, modificirali i varirali, nerijetko oviseći i o aktualnim društveno-političkim prilikama, pa su gostovanja kazališnih ansambala ili pojedinačnih umjetnika u jednome ili u drugome smjeru katkada bila izraženija i prohodnija, katkada suzdržanija i rjeđa, ponekad su se više kretala u jednom nego u drugom smjeru, a ponekad su bila i brojčano recipročna, o čemu podrobno i faktografski iscrpno svjedoči drugi dio Ivkovićeve knjige, onaj sastavljen od popisa uzajamnih gostovanja od 1940. godine do danas. Ivkovićeva knjiga zanimljiva je i stoga što pored raznovrsnosti kazališnih razmjena – predstava ili dramskih, baletnih ili opernih umjetnika – te povremenih koprodukcija, usmjerava pozornost na pojedina važna djela koja na različite načine rasvjetljavaju dugogodišnju premreženost hrvatske i mađarske kulture i povijesti, primjerice Zajčevu operu Nikola Šubić Zrinjski ili Krležino Kraljevo, ali i stoga što apostrofira i pojedine događaje ili imena koja su odigrala važnu ulogu u održavanju kontinuiteta dobrih (kazališnih) veza između Osijeka i Pečuha – spomenimo primjerice Srđana Tucića kao prevoditelja i zagovaratelja Molnárova Đavla u vrijeme kada to možda i nije bilo politički oportuno. U novije vrijeme Ivković posebno ističe djelovanje Antuna Vidakovića, dugogodišnjeg ravnatelja Hrvatskoga kazališta u Pečuhu.

Nakon dvije Ivkovićeve studije slijede dvije studije o Ivkoviću. U tekstu Život darovan kazalištu Antonija Bogner-Šaban s pomnjom, akribijom, rekla bih i neskrivenom naklonošću, razmatra i razlaže profesionalnu biografiju Zvonimira Ivkovića te prokrvljenost Ivkovićevih veza s kazalištem i veza kazališta s Ivkovićem, objašnjavajući čime je on zadužio i hrvatsku kazališnu povijest i hrvatsku kazališnu historiografiju, odnosno zašto je bilo ne samo moralno obvezujuće nego i upravo kulturološki neophodno objaviti ovu knjigu, ali i zašto je upravo Zvonimir Ivković kao čovjek iz prakse više nego iz teatrologije meritoran i pozvan govoriti o dugogodišnjoj povezanosti ovih dviju kazališnih sredina. Još od glumačkih nastupa Dječjega kazališta Radost preko glumačkih nastupa u dramskim i glazbenim predstavama HNK u Osijeku do nastupa i režija u kultnom osječkome Mini teatru, koji je od kraja šezdesetih pokušavao promovirati jednu suvremeniju kazališnu poetiku, Ivković je bio usko vezan uz osječki kazališni život, da bi nakon studija kazališne organizacije u Beogradu svoje napore preusmjerio na ravnateljsko upravljanje kazališnim životom.

Bio je dugogodišnji intendant HNK u Osijeku (1981–1993), za čijega je ravnateljstva dovršena obnova kazališne zgrade, proširen dramski i glazbeni ansambl, moderniziran repertoar i odigrane neke kultne predstave (Sokol ga nije volio, Put u raj), a u njegove zasluge treba upisati i održavanje kazališnoga života tijekom ratnih godina, čak i u uvjetima granatirane i znatno oštećene kazališne zgrade tijekom Domovinskoga rata, pa i prvo gostovanje hrvatskog ansambla u inozemstvu nakon proglašenja Republike Hrvatske, i to s operom Nikola Šubić Zrinjski. Naposljetku Antonija Bogner-Šaban ističe kako je, baveći se teatrološkim radom, Ivković osim kazališnih dodira Osijeka i Pečuha posebice proučavao poveznice između riječkoga i osječkoga kazališta, a posebno izdvaja i Ivkovićeve zasluge u promoviranju hrvatske (a unutar toga i lokalne – J. Matanović, J. Cvenić, D. Špišić) dramske riječi na sceni Hrvatskoga kazališta u Pečuhu.

Zvonimir Ivković

Knjigu zaključuje tekst Darka Gašparovića Susreti sa Zvonkom Ivkovićem, napisan u formi toploga prisjećanja na kolegu, neposrednoga suradnika u riječkome teatru sredinom devedesetih, pa i prijatelja, u čije je zasluge za hrvatsku (a osobito osječku) kazališnu povijest i suvremenost Gašparović duboko i najiskrenije uvjeren. Gašparović u tekstu objedinjuje reminiscencije osobne i profesionalne prirode koje su spajale njega i Zvonimira Ivkovića, prepoznajući ponekad u vlastitoj i Ivkovićevoj životnoj sudbini i umjetničkoj biografiji zapanjujuće podudarnosti, bilo da je riječ o svojevrsnoj političkoj nepoćudnosti nakon sloma Hrvatskoga proljeća, o iskustvu rukovodećih ljudi dvaju hrvatskih narodnih kazališta – riječkog i osječkog, ili pak o borbi za pokretanje teatrološko-kazališne manifestacije Krležini dani u Osijeku.

Svjedočanstvo kulturnih dodira

Imajući u vidu dvovrsnost tekstova u njoj, kako onih koje je Ivković pisao o kulturnoj povezanosti Osijeka i Pečuha, tako i onih koji živo i uvjerljivo svjedoče o kazališnom djelovanju Zvonimira Ivkovića, knjiga se nameće kao vrijedan prilog proučavanju povijesti i suvremenosti hrvatskoga kazališta te, osobito iz današnje interkulturalno osviještene pozicije, povijesti njegove povezanosti s drugim kazališnim sredinama i kulturama. Međutim, ukazujući i na likovne, muzejske, arhivske, nakladničke i druge dodire Osijeka i Pečuha te uopće na srodnost hrvatskoga i mađarskoga kulturnog prostora, važnost Ivkovićeve knjige nesumnjivo treba promatrati i u širem, izvankazališnom kontekstu, kroz bogatstvo kulturnih veza koje su nam danas, uz dužno uvažavanje samosvojnosti svake od kultura u međusobnom suodnosu, čini se, važnije nego ikada.