Cedulje i ceduljice

Cedulja i ceduljica ima raznih. Sve se svode na manji komad papira na kojem je nešto napisano, kraća poruka obično onomu tko je trenutačno odsutan

Kruh, mlijeko, jogurti (ceduljica meni? mužu? na vratima frižidera). Iznajmljujem sobu zaposlenoj djevojci k još jednoj. Upotreba kuhinje (ceduljica pribijena „rajsnedlom“ na drvenom stupu prema tramvaju). Kupujem aute (ceduljica na kandelabru, uz nekoliko „rezanaca“ s telefonskim brojem). Odlutao žuti mačak. Molim javiti na telefon ... (ceduljica s mačkovom slikom na više mjesta po kvartovskim lokalima). Od kolodvora tramvaj br. 9 do kraja (ceduljica prijatelju kako će najlakše do mene). Mob. 091..., fiksni 01... (ceduljica s nečijim brojevima bez imena; zašto je onda još uopće držim u džepu kućnoga šosa kao da ću se sjetiti tko je to?). Mi smo u Tkalči, dođite! Jura i Josip (ceduljica prikvačena na fakultetskoj oglasnoj ploči uz rub službenih obavijesti). Drugi zadatak, rješenje: 74 (ceduljica kao spas u zadnji čas od nekoga tko je matematiku znao bolje od mene). Hvala, srce si (ceduljica kojom sam razrednom poštom „šalji dalje“ zahvalila „spasitelju“).

Cedulja i ceduljica ima raznih. Sve se svode na manji komad papira na kojem je nešto napisano, kraća poruka obično onomu tko je trenutačno odsutan. Ceduljama kao da brodimo po neformalnoj sferi. Tako doživljavamo i same riječi cedulja i ceduljica, kao razgovorne. Njihova namjena može biti i vrlo intimna, znana samo najbliskijim osobama, koje na njima ispisuju kôd razumljiv samo njima. One su ionako samo za dva para očiju. No cedulja ne mora biti tek ovlaš načrčkana poruka privatnom adresatu. Tako je kazališna cedulja ili programska cedulja tiskana obavijest o naslovu djela, autoru, izvođačima, početku predstave, trajanju i cijenama ulaznica. Zove se i objava. Nekoć sam ih skupljala kao kazališne i koncertne programe i slagala u registrator. Dio „zlatnoga doba“ Zagrebačke opere i Filharmonije (1960-ih). Ima još jedna cedulja koja je vrlo službena. To su transportne cedulje koje je po vagonima lijepio radnik prometne struke, zvan ceduljar. Dugo nisam bila na ranžirnom kolodvoru. Lijepe li ih još uvijek? Kad apsolviramo te „službene“ cedulje, ostaju one koje ipak čine većinu – neformalne, kratke, prikvačene o službeni pano, pribijene na ulični stup ili zalijepljene na izlog trgovine. Mnoge od njih sadržavaju oglase, kratke obavijesti o kupnji, prodaji, pružanju usluga, a neke su usrdne molbe za pomoć u traženju izgubljenih kućnih ljubimaca. Poželim da se mačji bekrija vrati, jer već podatak da vlasnik svojega kućnog ljubimca traži kazuje da ga nije odvezao na neko daleko i nepoznato mjesto i ondje ostavio. Želi da mu se vrati i bit će nesretan ako mu se više nikad ne vrati. Ovakvo oglašivanje zasad je još besplatno, no možda ga ubrzo – ulaskom u „uljuđenu“ Europu – više i ne bude. Jer nije ni u kakvom „sustavu“. Osim onoga kad se mali čovjek iz susjedstva obraćao istom takvom malom čovjeku izravno, bez posrednika. Takve mogu biti i osmrtnice, tiskane javne obavijesti o čijoj smrti. I one se mogu, kao i sve prethodne obavijesti „iz kućne radinosti“, naći na ulaznim vratima kuće u kojoj je pokojnik stanovao, na vratima pekarnice u koju je navraćao, na ogradi uz koju je pio pivo iz dućana. Osmrtnicu ne bi trebalo značenjski izjednačivati sa smrtovnicom, premda i u jednoj i u drugoj smrt ima glavnu ulogu. Osmrtnica je tek tiskana javna obavijest o čijoj smrti, a smrtovnica službena isprava koju o čijoj smrti izdaje za to ovlaštena osoba. Ljudi ih često rabe kao da su sinonimi, a nisu.

Danas na mnogim područjima vjekovni suparnici i neprijatelji, Njemačka i Francuska, kao osovine EU-a, nastoje pokazati ako ne baš slogu, a ono bar „zakopane ratne sjekire“ i dobru dozu snošljivosti i međusobnog respekta. I u vezi s jednim oblikom oglašavanja, vrlo čestim i neizbježnim, udružila su se ta dva jezika i namrla nam razgovorni izraz upravo za obavijest o nečijoj smrti. Jer osim standardne riječi osmrtnica rabimo i razgovorni partecetl / partacetl. Lako je u njemu prepoznati njemački Zettel, cedulju, no prvi dio pripada francuskom, partir, što znači otići, umrijeti. Standardna riječ za takvu obavijest, već spomenuta osmrtnica, obično se tiska s crnim rubom za odrasle, a s plavim za djecu i/ili mlade. Naravno, rodbina te iste parte, što je skraćeni izraz za partecetl (upravo i pod utjecajem same parte čuje se i partacetl), može staviti na neka mjesta u ulici, no obično ih pokojnikovim prijateljima i znancima šalje poštom. Katkada je teško poštom obavijestiti sve, pa se takve obavijesti (anonse, fr. annonce, oglas u novinama) stavljaju danas u sve dnevne novine u rubriku Obavijest o smrti (što je možda i najveći doprinos visini naklade). Naravno, plaćeni oglas, inserat (lat. inserere, staviti, umetnuti, uplesti, dodati), reklama, može biti i ekonomsko-propagandnoga karaktera.

Tvorbeno nam cedulju neće objasniti samo njem. Zettel. Umiješat će se i lat. schedula (-ula je deminutivni nastavak), pa bi već i sama cedulja bila umanjenica, no u hrvatskom se tako ne osjeća, pa imamo i umanjenicu ceduljica, i mlet. zetola, i mađ. cédola, i tal. cedola, schedola (Belostenec ima prema scheda i potvrdu ceda). Uz cedulju, javlja se i čitulja, koja znači da to treba (dulje) čitati, a i da će čitanje biti dosadno, jer je na papiru podulji dopis ili propis, popis prigovora, nedostataka, ukora i sl. U srpskom je čitulja obavijest o smrti u novinama. U razgovornom jeziku već i svaki papir zovemo dokumentom, svjedodžbom, potvrdom, pa se u tom smislu i cedulja, i čitulja, a regionalno i ćitaba (tur. kitab, od ar. kitâb, knjiga), upotrebljavaju i u značenju službenih dokumenata (npr. putovnice, kao što se za svaku napisanu potvrdu kaže razgovorno i šara).

No danas se i ljudi i proizvodi reklamiraju na mnogo većim plohama i od cedulja i od čitulja, na plakatima (i megaplakatima). To su veliki oglasi izloženi za opće čitanje, afiši (fr. affiche, plakat, oglas). Riječ je preko njem. Plakat i nizoz. plakkaat (plakat, ljepak) posuđena iz fr. plaquer, obložiti, presvući, furnirati, prilijepiti (fr. plaque, ploča). Svi ti plakati pronose glas (prasl. *golsú) o nekom čovjeku ili proizvodu, oni ga oglašuju što većem broju ljudi, o njemu šire vijesti, a vijest i znači znanje o nečem novom. Nedavno smo imali izbore, pa se prigodno spominjem kako je Bogoslav Šulek, taj hrvatski jezični inovator, smislio i izraz za cedulju kojom se kandidatu daje glas. To je (bila) glasovnica.

I dok sam tako prekapala po rječnicima, iskočila mi je iz jednoga od njih jedna parta, stavljena onamo da sama izabere trenutak kada će mi se prikazati. Nije mogla izabrati bolji. Premda se u gimnaziji, a ni kasnije, nismo odlikovali nekom povezanošću, ipak se netko sjetio da smo, eto, maturirali prije 50 godina (1963). Ni dosad nisu to bile „proslave“ za pamćenje (ionako sve slabije), obično dođe uvijek istih desetak osoba. Srećom, u razredu još nemamo mnogo pokojnika: Maje nema već dulje, a Laste od preklani. Iz rječnika je ispala parta s malom Lastinom sličicom, iz zrelijih dana, gdje je već bila dobrano „utišana“, udovica, tako daleko i od male skromne pametne i pristojne učenice (đak putnik) iz Velike Gorice (prvi razred) i od one „lavlje faze“, razbuktale, rascvjetale, eksplodirajuće, pune nezadrživoga života, kakva je ostala do mature. Bila je liječnica, pa premda smo više-manje pogubili veze jedni s drugima, o Lasti sam znala barem osnovne životne tehnikalije (ako to išta znači). Sjedila je u klupi iza mene (ne znam zašto pamtim toliko nevažnih podataka), valjda mi se zato i činilo da će me još dugo pratiti, onako neprimjetno, s leđa, no ako se i ne okrenem, znat ću da je tu negdje. Lastina smrt, premda nije od jučer, kao da se u mnogima još nije posve utišala. Nisam je prekrižila ni u svojem imeniku. Uz ime sam stavila križić. Lasta, čini mi se da ti tek sada, uz okupljanje na koje nećeš doći, tiho kažem zbogom. Ostaješ i dalje u mojem Rječniku hrvatskoga jezika, mojem oruđu za rad. Pohodi me kad god poželiš. Prekinut ću posao, pogledati ti u drage oči, prepoznati i dječje i mladenačke crte lice i vratiti te na tvoje mjesto.