Biciklom kroz slikarstvo

Kažu da se sreća ne može kupiti, ali može bicikl, a to je vrlo blizu. Ciklus od 16 ulja na platnu Zlatana Vrkljana naslovljen Biciklisti donosi radove okomitog formata monumentalnih dimenzija i naglašene figurativnosti. Slike prikazuju bicikliste, Vrkljanove prijatelje, frontalno postavljene u vlastiti prostorni okvir, redovito u kontaktu s biciklom. Svjesno poziraju, kao da su zaustavljeni u trenutku prije ili netom nakon vožnje, i zauzimajući gotovo manekensku pozu ležerno se oslanjaju o svoje vozilo. Vertikalne figure izranjaju iz najčešće zagasita ambijenta, privlačeći promatrača jakim koloritom odijela i portretnim karakteristikama. Ovaj je ciklus homage prijateljima-biciklistima s kojima slikar dijeli trenutke rekreacije i koji tako postaju figurativnim temeljem sa snažnim autobiografskim pečatom. Svaki pojedini lik s platna progovara određenom sportskom odlučnošću, ponosom i osobnošću, a njihove poze na granici ozbiljnog i komičnog neizostavno pobuđuju simpatije.

Slika iz ciklusa Biciklisti / Snimio Robert Kožić

Poput sportskih dendija biciklisti poziraju u punoj opremi (od biciklističke kacige, odijela, zaštitnih naočala pa sve do sportske obuće) u nizu jedan za drugim, istodobno neodvojivi od bicikla. Individualizirani i povezani podliježu pojedinačnoj jednako kao i grupnoj psihologizaciji, dajući mitu biciklizma opipljivu dimenziju sna o slobodi.

Estetizacija njihovih tijela kao sportskih junaka očituje se u naglasku poza koje potiču asocijativne i afektivne percepcije u promatrača. Iskoračivši iz pozadine, zaustavljeni su u stavu prožetu prijateljskom strpljivošću jer nizu zaljubljenika-rekreativaca biciklizam nije samo povod za druženje, nego i za međusobnu povezanost u odmaku od svakodnevice. Bicikl tako postaje metafora za prijateljsko lice suvozača, sportsko druženje i kratkotrajno putovanje-avanturu.

Posebnost izvedbenoga pristupa pozadine Zlatana Vrkljana očituje se u evokaciji različitih umjetničkih stilova. Naime, svaki portret u svojem ambijentu izveden je u jedinstvenoj interpretaciji manira nekog od klasika europskoga modernog slikarstva. Pozadina tako postaje neobičnim svijetom Vrkljanove interpretacije, ponegdje stilski prepoznatljiva, drugdje neotkrivena. Vrkljanu svojstvene parafraze i citati velikih slikarskih imena pokazuju duboko poznavanje i savladivost izazova slikarskog medija. Karakterizaciju portretiranih biciklista upotpunjuje jasno sugerirana pozadina, koja originalno interpretiranom izvedbom naglašava osnovnu temu. Može li bilo koja gesta umjetnika dati veće značenje svojoj sportskoj ekipi od njihova smještanja u interpretacijsku maniru velikih slikarskih imena?

Kompozicijski tonalitet prati vertikalnu os prikazanih likova, dok je koloristička ekspresija postignuta gustim namazima boje na podlozi. Biciklisti su s podlogom ponegdje stopljeni tako da se konture njihovih tijela jedva naziru, dok su negdje naglašeni kolorističkim kontrastima. Vrkljanovi biciklisti miruju, ali u svakom trenutku mogu krenuti u nova osvajanja krajolika, sami ili u društvu. Vožnja je poput ponavljanja i prisjećanja, ali i stalno usvajanje novih prostora i vještina. Dok za neke znači rutinsku mobilnost i transport, za ove bicikliste prvi je okretaj pedale poput pokušaja bijega, uzbudljiv osjećaj slobode na domaku koji ukida vrijeme. Vožnja biciklom osjećaj je trenutka vlastitog tijela i okoline, otkrivanja prisutnosti drugoga baš kao što je Marc Augé u Pohvali biciklu naveo: „Biciklu, dakle, treba zahvaliti resocijalizaciju biciklista u njegovoj vlastitoj individualizaciji, ali i ponovno sklapanje ugodnih društvenih veza; jednostavnih, nekada i prolaznih, ali uvijek nositelja određene radosti življenja.“ Istovremeno biciklizam otvara prostor ispunjen samoćom u kojoj se preispituju i odmjeravaju vlastite granice kondicije i pobjede nad tijelom.

Svaki pojedini biciklist u ciklusu Zlatana Vrkljana prikazan je u svojoj statičkoj grandioznosti krijući u svom uspravljenom mirnom stavu izrazitu dinamiku tog sporta. Jer već u sljedećem trenutku svaki će se od tih likova odvesti iz zadanog okvira u koji ih je Vrkljan smjestio. A na kraju umjetničko-biciklističke priče i sam slikar će ih, oslonjen o svoj bicikl i obavijen mrakom, otpratiti pogledom. Upravo njegova dvojna pozicija slikara, ali i pripadnika skupini biciklista, podvlači autentičnost iskustva dajući ciklusu autobiografsku notu. Osobnoj se priči tako daje slojevitost, a dvojnom pozicijom slikara-biciklista istražuje se blisko u svijetu svakodnevnoga života. Uspostavlja se ravnoteža između autora i društvene skupine sagledavajući biciklizam kao interaktivni sport u kojem pojedinci pridonose doživljaju sebe, svoje okoline, zajednice i drugog. Dijalog autora i njegovih prijatelja te njihova komunikacija s promatračem kao da poziva u bijeg na dva kotača.

Uzimajući u obzir prethodne izložbe Zlatana Vrkljana, mogla bi se problematizirati njegova stilska dosljednost. No, samo naizgled, jer i ovim se ciklusom potvrđuje lakoća i dinamika u stvaranju različitih pristupa slikarstvu lišenih dogmatskog imperativa, ponukanih izazovom, nadahnućem i sposobnošću njihove realizacije. Ciklus Biciklisti slikarski je poliptih varijacija na temu, ispod čije lake i razigrane površine vibrira slojevitost i zrelo baratanje likovnim jezikom.