Apartni tajnoviti modernist

U obnovljenu interesu za Brittenovu opernu poetiku u prvi je plan ponovno izvirila njegova profinjena jedinstvena glazba uistinu bez premca u opernom svijetu, sasvim apartne zvukovnosti, dramatizacije i tajnovitih vokalnih infleksija obojenih karakterom i govornom zvučnošću engleskog jezika

U sjeni poznatijih kolega, Verdija i Wagnera, čija se 200. obljetnica rođenja gromoglasno obilježava diljem svijeta, tiše protječe stogodišnjica rođenja još jednog istaknutog skladatelja bez kojega šareni splet naše povijesti glazbe ne bi bio isti. Benjamin Britten, taj prvi britanski autor glazbe koji je nakon dva stoljeća – baroknoga vremena i Henryja Purcella – opet privukao međunarodnu pozornost, na našoj se glazbenoj sceni susreće najčešće kao autor Jednostavne simfonije, ljupkoga četverostavačnog djelca za gudački orkestar. Iz tog klasičnog evergrina, hita u repertoaru Zagrebačkih solista, osobito njegova drugog stavka (Razigrani pizzicato), izviruje sama bit jedinstvenoga profila tog samozatajnog profinjenog stvaralačkog umjetnika majstorskog skladateljskog zanata, vječne djetinje zaigranosti i neiscrpne invencije. Uz orkestralna djela na simfonijskim koncertima, iz njegova je bogatog opernog opusa hrvatska publika nakon više desetljeća mogla opet vidjeti njegovo komorno operno ostvarenje Rape of Lucretia u prošloj sezoni splitskoga HNK-a u koprodukciji s tršćanskim Teatrom Verdi i madridskom fundacijom Artemus.

Najizvođeniji operni skladatelj dvadesetog stoljeća

Nakon prošlogodišnje splitske premijere produkcija se u istom sastavu prošle jeseni predstavila Madridu, a izvedba 23. ožujka ove godine u Trstu obilježila je 100. obljetnicu skladateljeva rođenja i hrvatsko pridruživanje Uniji. Nažalost, Brittenovu operu nisu vidjeli operni obožavatelji izvan Splita, a njegova su djela, zahvaljujući međunarodnim kontaktima našeg nedavno preminula dirigenta Mladena Bašića, bila česti naslovi Zagrebačke opere, ali i ljetnih festivala u Splitu i Dubrovniku. Primjerice, samo Rape of Lucretia u nas je između 1951. i 1997. producirana triput i to svaki put u drukčijem prijevodu izvornika – od Lukrecija, preko Otmica Lukrecije, sve do Nasilje nad Lukrecijom. S novim uprizorenjem u Splitu djelo je prvi put izvedeno u izravnom prijevodu Silovanje Lukrecije, dok u svojem opernom vodiču 111 opera naš veliki operni znalac Nenad Turkalj predlaže još jednu inačicu doslovnog prijevoda – Oskvrnuće Lukrecije. Kako bilo, u tom obnovljenom interesu za Brittenovu neponovljivu opernu poetiku u prvi je plan ponovno izvirila njegova profinjena jedinstvena glazba uistinu bez premca u opernom svijetu, sasvim apartne zvukovnosti, dramatizacije i tajnovitih vokalnih infleksija obojenih karakterom i govornom zvučnošću engleskog jezika. Šteta što splitski primjer nisu slijedile druge operne kuće po Hrvatskoj i uz Verdija i Wagnera smjestile na repertoare i djelo tog jednako važna opernog obljetničara u ovoj događajima prebogatoj godini. Jer Britten je odavno ušao u željezni repertoar svjetskih opera, kao najizvođeniji operni skladatelj 20. stoljeća, uz bok djelima Richarda Straussa i Giacoma Puccinija, skladatelja rođenih u 19. stoljeću.

Ova nas obljetnica potiče na traganje za pojedinostima iz Brittenova burna života, obilježena jednako glazbenim stvaranjem kao i brigom te angažmanom za očuvanje mira u svijetu. Kao najmlađi od četvoro djece rođen je u građanskoj obitelji zubara i amaterske pjevačice u ribarskoj luci Lowestoft na istočnoj obali engleske pokrajine Suffolk. Želeći popraviti društveni status obitelji u gradu, majka je u njihovu domu organizirala glazbene soareje, često muzicirajući sama uza svoju djecu u nazočnosti uglednih predstavnika lokalne zajednice u publici. Unatoč srčanoj bolesti od koje je patio cijeli život i na kraju umro rano, u 63. godini, Britten je kao dijete obožavao sport te bio spretan igrač tenisa i kriketa. U školi je obožavao matematiku, a jedini je što se tiče glazbenih ambicija sasvim ispunio majčina očekivanja, pri čemu se njegov iznimni dar povezao s trenutačnim iskrenim zanimanjem za tonsku umjetnost. Majka ga je naučila čitati note i podučavati klavir te je stvorila čudo od djeteta koje je već u petoj godini počelo zapisivati prve skladbice (neke od tih tema poslije će, kao tinejdžer, iskoristiti u spomenutoj Jednostavnoj simfoniji). Ubrzo je krenuo i na ozbiljne satove klavira i viole. Zanimljivo je da je Britten jedan od posljednjih skladatelja odgojenih isključivo na uživo izvođenoj glazbi, s obzirom da je njegov otac odbio u kući imati gramofon i radioprijemnik. Odlazio bi u Norwich na simfonijske koncerte, od kojih je na jednom čuo poemu More Franka Bridgea, koja ga je posve osupnula. Uspio je putem posrednika doći do skladatelja koji je te večeri i ravnao izvedbom i s njime dogovorio privatne satove iz kompozicije. Njihova je umjetnička povezanost ostala dugotrajna i intenzivna i ključno obilježila Brittenov stvaralački razvoj te se čak nastavila i za njegova formalnog studija na londonskome Kraljevskom glazbenom koledžu. „Moraš naći sebe i biti vjeran onomu što si pronašao“, rečenica je u kojoj je Bridge sažeo svoju pedagošku viziju na praksi iskušanu tek na jednom učeniku kompozicije, samu Brittenu, koji mu se 1937. odužio proslavivši ga svojim Varijacijama na temu F. Bridgea praizvedenima u Salzburgu, na melodiju druge od Bridgeovih Triju idila za gudački kvartet (1906). Skladba je odjeknula u glazbenom svijetu, a prigrlili su je ugledni dirigenti Sir John Barbirolli i Serge Koussevitsky, koji je izvode na međunarodnim turnejama.

Put u Ameriku

Britten je cijeloga života slavio Bridgea kao drugog oca, izjavivši jednom prigodom tijekom šezdesetih kako još nije dosegnuo visoku tehničku razinu koju mu je on postavio u ranoj dobi. No u londonskom razdoblju, u kojemu je uživao stipendiju za studij na Kraljevskom glazbenom koledžu, Britten redovito odlazi na koncerte i na njega osobito utječu djela Gustava Mahlera, Igora Stravinskog i Dmitrija Šostakoviča, koji će mu poslije postati i prijateljem. Šostakovič je njemu posvetio svoju potresnu 14. simfoniju, koju je upravo Britten 1970. prvi dirigirao izvan Sovjetskog Saveza, dok je on Šostakoviču posvetio svoju poluopernu parabolu za crkvenu izvedbu Razmetni sin (1968). Žedan novoga znanja, htio je otići na usavršavanje kod Albana Berga u Beč, od čega su ga na kraju, na poticaj profesorskog zbora s Londonskog konzervatorija, ipak odgovorili roditelji. Godine 1932. etablirao se na sceni kao skladatelj uspješne Sinfoniette, op. 1, i niza zborskih varijacija A Boy Was Born posvećenih prestižnom engleskom zboru BBC Singers. U godinama nakon toga BBC od njega naručuje glazbu za dokumentarne filmove, pri čemu Britten postaje dio skupine stalnih suradnika na tom polju, među kojima autor scenarija, pjesnik Wystan Hugh Auden, osobito utječe na njega potičući ga na širenje estetike te intelektualnih i političkih obzora. Tridesete su vrlo plodno razdoblje za Brittena, kada nastaje čak 40 njegovih partitura za kazalište, film i radio. Važna je godina u njegovu životu 1937, kada mu umire majka uz koju je bio iznimno vezan i kada upoznaje tenora Petera Pearsa, koji će postati njegova ključna glazbena inspiracija i doživotni partner. Britten od rane dobi iskazuje pacifističke sklonosti i u svakoj prilici agitira za mir u svijetu. No u predratnoj Europi položaj pacifista postaje sve teži, što uz nepovoljne kritike u londonskim listovima o Brittenovim djelima potiče par da 1939. otputuje u SAD i slijedi primjer svojega uzora Frederica Bridgea, kao i niza prijatelja. No Amerika još nije zrela za Brittenov modernistički skladateljski stil: njegovih 7 Michelangelovih soneta, Violinski koncert i Sinfonia da requiem u američkom su tisku proglašeni „zluradom, pretencioznom i odveć intelektualiziranom glazbom“.

Nastupi u atomskim skloništima

Iako su ga oduševila djela Aarona Coplanda, kao i balinezijski gamelan, koje je otkrio na njujorškoj glazbenoj sceni, Britten se pri izbijanju Drugoga svjetskog rata želi vratiti u domovinu. U trenucima kada svi traže izlaz u suprotnom smjeru, Britten i Pears i ovom prigodom plove protiv struje i 1942. stižu u ratom pogođenu Englesku. Tijekom oceanskog putovanja dovršava svoje zborske skladbe, Ceremony of Carols i Himnu Svetoj Ceciliji, zaštitnici glazbe, na čiji je dan, 22. studenoga, i sam rođen. Odbija ići u rat i boriti se, već nudi svoje glazbeničke usluge i doprinos miru u obliku dobrotvornih koncerata u atomskim skloništima i bolnicama. No neposluh kraljici „koštao“ ga je plemićke titule i Britten je jedini od istaknutih Engleza ostao bez dodatka imenu Sir, dok ga je Pears dobio tek nakon partnerove smrti.

Operne je uspjehe počeo nizati od praizvedbe svoje prve velike opere Peter Grimes u lipnju 1945. u kazalištu Sadler’s Well’s (današnja zgrada Engleske nacionalne opere), koja je pri prodaji ulaznica nadmašila interes za opere La Boheme i Madama Butterfly, postavljane u isto vrijeme. Publika je objeručke prihvatila prvu uspješnu englesku operu nakon Purcella, a Brittenov je impuls za glazbenoscensko stvaranje ubrzan i osnivanjem posebne organizacije za produkciju britanskih opera – English Opera Group – koja niže njegove najprije komorne opere (Albert Herring i Silovanje Lukrecije), a onda i jedanaest novih opera drugih britanskih skladatelja te djela stranih autora koji su izmicali repertoarnoj politici Kraljevske operne kuće Covent Garden, poput Poulencovih Tirezijinih dojki, Mozartova Idomenea, Puccinijeve Lastavice ili Jolante Čajkovskog. Od 1961. vodstvo grupe preuzima Kraljevska opera za svoje komornije produkcije izvan matičnog kazališta, a od sedamdesetih počinje postavljati barokne opere, operete i mjuzikle. Primjerice 1976. je u izvedbi Opere za tri groša Kurta Weilla u produkciji English Opera Group debitirao i mladi dirigent Simon Rattle, dok se nakon završne produkcije Brittenova Sna ljetne noći 1980. grupa zauvijek razišla. No ona je u počecima djelovanja dovela do stvaranja nove glazbene scene – Festivala Aldeburgh u Soffolku u blizini kuće koju je Britten nakon povratka iz Amerike kupio od svojega nasljedstva. Britten i Pears pokrenuli su ga 1948. uz pomoć libretista i producenta Erica Croziera te nizali operne i instrumentalne programe najviše umjetničke razine. Za svaku bi godinu Britten napisao niz novih djela, a uz praizvedbe njegovih opera poput Sna ljetne noći (1960) i Smrti u Veneciji (1973), na raznim bi večerima redovito nastupali velikani svjetske glazbene scene poput Svjatoslava Richtera i Mstislava Rostropoviča.

U međuvremenu nastaju i ostala Brittenova djela uz različite odjeke: njegova opera Billy Budd odlično je prihvaćena u Covent Gardenu 1951, no njegova je Gloriana za krunidbu kraljice Elizabete Druge 1953. primljena hladno i gotovo nestala s repertoara. Veliki je uspjeh prigodom praizvedbe na Venecijanskom bijenalu 1954. imala i opera Obrtanje vijka, koja je uz Petera Grimesa do danas njegovo najomiljenije operno djelo. Oduševljenje japanskim kazalištem no i raznim istočnjačkim glazbenim utjecajima, gdje je prednjačio balinezijski gamelan, pretočio je u balet Princ pagoda, kao i tri poluoperne parabole za crkvenu izvedbu. Od 1960. središnja je lokacija Aldeburškog festivala dvorana Snape Maltings, bivša pivovara i jedna od najboljih koncertnih dvorana u zemlji, koju danas vodi Fundacija Britten&Pears posvećena školovanju mladih glazbenika.