Anđeo interneta

Komunicirajući s autoricom ili autorom odabranoga književnog djela, uglavnom se oslanjamo na svijet slika koje nosimo u sebi, koje smo spremili u „pretince“ sjećanja i kojima se vjerno vraćamo u potrazi za negdanjim vizurama. Ako nam je to razdoblje bilo prijateljski naklonjeno, onda će i raspon naših sjećanja biti okružen aurom prijateljstva, što će nam donijeti potreban odmor. Odmor duše.

Izd. Mozaik knjiga, Zagreb, 2013.

Sanja Pilić, autorica romana Vidimo se na fejsu, godinama je nazočna svojom prijateljskom, pozitivnom komunikacijom upućenoj mladima, tinejdžerima, kao da sustavno bdije nad njihovim pubertetskim razdobljem. Za jednostavnu, razboritu komunikaciju, bez patetike i nametljivih didaktičkih implikacija, Sanja Pilić specijalizirala se. Dovoljno je navesti nekoliko naslova njezinih knjiga da bi se uočilo kako je njezina literarna imaginacija znala uspostaviti ravnotežu između realnosti i mašte.

U tom žanru Sanja Pilić može se smatrati posebnom, kao što su na sebi svojstven način posebni i njezini junaci i junakinje. Zapravo, knjiga Vidimo se na fejsu puna je paradoksalnih situacija i prizora, ali nije egzaltirano podvrgnuta informatičkim dometima, već se u svemu osjeća ljudski podnošljiva mjera, razborito osmišljen ekvilibrij maštanja i stvarnosti.

Tako će Sanja vrlo vješto uvesti u svakodnevicu glavne junakinje Ane anđela, informatičkog, virtualnog. To je dopadljivi mladić s neizbježnim krilima, a uz to pametan, maštovit i dobronamjeran: „razmišljam o svom anđelu koji će me voditi kroz život. Želim imati anđela ili nekog tko me neće htjeti mijenjati, oblikovati, ukalupljivati… Nekog tko će mi pomagati kad sviram, puštati me da mislim svojom glavom. Znam da je divno biti dio velike cjeline, ali ipak…“

Ta potraga za anđelom (do kojega možeš doprijeti ako na fejsu, gdje on ima svoj profil, ukucaš „Blistava Anemona“), ispričana kompjutorskim chatom, ipak je više od chata i svakodnevnih mladenačkih čarkanja… To je žudnja za emotivnom bliskošću i posvemašnjom potporom koju traži odrastanje. U čitavoj toj informatičko-zaljubljeničkoj storiji ima i blagosti, i ljepote: „Znaš, divno je imati tajnu. Tajna je poput dijamanta. Treba je čuvati i što je dulje čuvaš, vrednija je… Neke stvari, čarolije koje ti se dogode, ne treba povjeriti ni najboljoj prijateljici. Tako zauvijek ostanu sjajne, netaknute… U šutnji se skriva velika snaga.“

Vokabular romana Vidimo se na fejsu nedvojbeno je integriran u suvremeni informatički kozmos premda izrazi poput svenazočnoga lajkanja mogu doslovno „ići na živce“! To lajkanje, kojemu nema kraja, taj općeprihvaćeni anglizam i drugi anglizmi koji su se „pripušteni“ uvukli u naš lijepi hrvatski jezik, neka ostanu u području virtualnih „čarolija“. Neka bude onako kako hoće Sanja Pilić: „Ono što ne želiš odlazi, ono što želiš dolazi.“

Jezik romana izdiferenciran je, specifičan, sukladan informatičkim medijima, ali nije indecentan. I to je dobro. I zato „palac gore“ za roman Vidimo se na fejsu. Može se sasvim dobro „iskoristiti“ i u edukativne svrhe. Uz ironijski odmak!