Zanimljiv vodič o Hrvatskoj

Osebujan turistički vodič Jagode Marinić vrlo je koristan govornicima njemačkoga jezika. Da je autorica u svoju knjigu unijela više podataka o hrvatskim kulturnim posebnostima, o literaturi, glazbi i slikarstvu, njezina bi proza izbjegla neke činjenične pogreške i još više dobila na težini

Hrvatska je u zemljama njemačkoga jezika jedno od važnijih turističkih odredišta, u posljednje vrijeme gotovo ispred nekih tradicionalnih zemalja čežnje kao što su Italija, Španjolska i Austrija. Stoga je razumljivo da Nijemci kao „svjetski putnici“ imaju na raspolaganju brojnu turističku literaturu, u kojoj Hrvatska ipak ne zauzima ono mjesto koje bi trebala zauzimati. Kakvoća turističkih vodiča o Lijepoj našoj nije uvijek na visini ljepota, kulture i ljudske privlačnosti naše zemlje. Autori su često anonimci koji su o općim temama, kao što je povijest i kultura Hrvata, prepisivali jedni od drugih, a svi iz nekih naših politički nekorektnih, čak zlonamjernih izvora. To se posebno odnosi na novija zbivanja. I opisi naših kulturnih postignuća često su bili traljavi. No ima i pozitivnih iznimki, a jedna je od njih turistički vodič Jagode Marinić, njemačke književnice hrvatskih korijena, pod naslovom Gebrauchsanweisung für Kroatien (Uputa za uporabu Hrvatske), koji bih radije promijenio u Uputa za shvaćanje Hrvatske. Jagoda Marinić dala je svoju sliku Hrvatske, subjektivnu i na visokoj literarnoj razini, kako ona inače umije, dokazavši to u svojim zbirkama novela i u jednom romanu. Nažalost, prenijela je neke tuđe pogreške koje je mogla izbjeći da je knjigu dala na uvid boljim poznavateljima domaćih prilika.

Uputa za uporabu Hrvatske osobni je pogled na našu domovinu

Jagoda Marinić pripada drugoj generaciji tzv. gastarbajtera, rođena je u 1977. u Weiblingenu, roditelji joj potječu iz Dalmatinske zagore, studirala je u Njemačkoj, često putuje u Hrvatsku, dobila je niz njemačkih književnih nagrada. Sudeći prema ovoj knjizi, hrvatske prilike poznaje prilično dobro, no preuzela je neke klišeje iz njemačke publicistike koji ipak nisu dovoljno točni, primjerice kad piše da je u nas bio „građanski rat“ ili da poznati glumac Rade Šerbedžija nije smio obavljati svoj posao u demokratskoj Hrvatskoj jer je bio Srbin. Šerbedžijin odlazak iz Hrvatske bio je njegov politički čin, bio je jugoslavenski orijentiran, njegova sprega s Antom Markovićem (koji nije bio ministar financija, kako piše u ovoj knjizi, nego posljednji jugoslavenski premijer što je uzalud pokušao spasiti tonući brod jugoslavenske države) bila je fatalna za njega osobno, ali i za hrvatski kazališni i filmski život. Šerbedžijin egzil nije nastao pod pritiskom, neki su mu s hrvatske strane zamjerili što je glumio u srpskom filmu o Vukovaru s antihrvatskom porukom, i to je sve. Vratio se u svoju zemlju kad je htio i uživa sve blagodati privilegiranoga kazalištarca. Njegove predstave na Brijunima podupire čak i Hrvatska vojska svojim brodovima. Hrvati su vrlo zaboravljiv narod. Ipak Marinićeva je previše pozornosti obratila Brijunima i njegovu bivšem stanovniku, što mi se čini prilično morbidno. Premda se Tita ne može usporediti s Hitlerom, Nijemci su tu bili glede jedne rezidencije svoga diktatora mnogo pametniji od Hrvata. Na Hitlerovu Obersalzbergu podigli su moderan hotel, ali u njemu se nalazi i potresan muzej o nacističkim zločinima, a tomu u vezi s komunizmom nema ni traga na Brijunima, čak ni na Golom otoku, čije je zlo trebalo ovjekovječiti odgovarajućim dokumentacijskim centrom.

Naivne simpatije

Marinićeva prilazi Hrvatskoj s velikom dozom naivne simpatije. Kao dijete često je „morala“ ljetovati u selu svojih roditelja u dalmatinskom zaleđu, čije ime nam ne želi odati. Danas se o Dalmatinskoj zagori govori kao o hrvatskoj Provansi, prije je to bila, neka mi oproste njezini simpatični stanovnici, vukojebina, naprosto zbog toga što je oni sa strane nisu shvaćali kao nešto posebno. Autorica upoznaje njemačke čitatelje s našim tipičnim prijeporima: gdje je Balkan, a gdje nije, kakvi su to problemi s „našim“ jezicima, što je ostalo od Jugoslavije, kakav nam je sadašnji predsjednik Josipović, za kojega neki njezini sugovornici tvrde „da ga nismo zaslužili“, ma što to značilo… Što se jezika tiče, nije u pravu kad piše da su se poslije sloma Juge narječja pretvorili u posebne jezike. Joj, gospođo draga, to čak ne zagovaraju ni prilično petrificirani njemački slavisti. Otac hrvatske književnosti Marko Marulić u 15. je stoljeću jezik svoje Judite nazvao hrvatskim, a i prema komunističkom Ustavu SR Hrvatske imali smo kao službeni – hrvatski književni jezik. O razlikama između hrvatskog i srpskoga jezika postoji obilna literatura, dok Brodnjakov Razlikovni rječnik... sadrži više od 600 stranica knjige velikoga formata. No ima nade ako je glede jezika posavjetuju njezini književni prijatelji i njezin prevoditelj u Zagrebu.

Neke površnosti

Lijepo je kad Marinićeva upoznaje strance s hrvatskim specijalitetima, no zaboravila je glasovite štrukle, jelo uglavnom sjeverne Hrvatske. S pravom opaža da je Hrvatska zemlja regija, njoj se kao i mnogim Nijemcima više sviđaju one južne, no sjeverne bi mogle doživjeti turistički uspon ako to neki u Zagrebu bolje organiziraju. Marinićeva je napokon zavoljela Zagreb, što prije nije bio slučaj. Pronašla je u njemu i bizaran Muzej prekinutih veza, no ima ih još mnogo više, nekih jedinstvenih čak i u europskim usporedbama, kao Muzej naivne umjetnosti, koje je trebala navesti. Zaslužna je što spominje Zdenac života, priču o kravati, legendu o Marku Polu (ipak je, tvrdimo, Mlečanin, a ne Korčulanin), najmanji grad u svijetu Hum, veličanstveni Dubrovnik s njegovim strašnim kruzerskim posjetiteljima, prodavačice domaćih jela (babe) uz prometom preopterećene ceste, Istru kao hrvatsku Toskanu (što se domaćima nikako ne smije reći), Dalmatince kao posebnu čeljad i istoimene pse (ispričavamo se), pošasti apartmanizacije, jedinstvene morske orgulje u Zadru (zaboravila je susjedni Nin s najmanjom katedralom u svijetu), kampiranje sa svim njegovim negativnostima, Split kao „centar svita“, Jadroliniju s burom, samoću otoka nakon što odu napasni turisti od kojih se živi, i stalno Dalmatince s njihovim pozitivnim, ali i negativnim osobinama (primjerice, odurnim psovkama) itd. Naravno, nije zaboravila ni Međugorje, koje nije u Hrvatskoj, ali je po svemu hrvatokatoličko. No nikako se ne slažemo s njom da je Katolička crkva „bila pokretna snaga u građanskom ratu“. Zar nije čula zapomaganja kardinala Kuharića da se postigne mir i poštuje čovjeka u protivnicima koji su najradije rušili upravo crkve i samostane.

Kad bi nas pitali govornici njemačkoga jezika, svakako bismo im preporučili ovaj osebujan turistički vodič jedne zaista izvrsne književnice koja je odabrala svoj posebni i osobni prilaz Hrvatskoj, ne štedeći domaći svijet kritike, ali od srca. Da je u svoju knjigu unijela više podataka o hrvatskim kulturnim posebnostima, o literaturi, glazbi i slikarstvu, njezina bi proza dobila na težini. Odlučila se na dulje priče o svojim susretima s nekim Hrvatima (posebice Dalmatincima), kojih osobine odveć uopćava; tu je morala biti opreznija jer Hrvati su ipak vrlo veliki individualci, ponekad i na vlastitu štetu.