Zamor od istih autora

Opetovanim gostovanjima pojedinih autora donekle se može pratiti njihov umjetnički razvoj, ali nakon uspješnica nastalih u zenitu karijere često svjedočimo i njihovoj stagnaciji, zamoru ili zatvaranju u bezizlazni krug ograničenih vokabulara

S obzirom na tridesetogodišnji festivalski staž i opstanak u svakojakim uvjetima, Tjednu suvremenoga plesa i ravnateljici Mirni Žagar valja odati priznanje. Isprva središnje događanje oko kojeg se formirala i hrvatska plesna scena, s vremenom je izraslo u utjecajnu kazališnu manifestaciju, i to ne samo u hrvatskim razmjerima. Obuhvatnošću pristupa, predstavljanjem raznovrsnih estetika i stilova Tjedan je imao važnu edukativnu ulogu, kako za domaće autore, tako i za publiku. Ustrajanje na raznolikoj pojavnosti plesa, katkada i odveć naporno, polučilo je da tijekom godina vidimo i dojmljiva ostvarenja, danas nezaobilazna referentna mjesta plesne umjetnosti, te da događanja na domaćoj sceni sagledavamo u širem kontekstu. Ipak, unatoč principijelnoj obuhvatnosti i heterogenosti, mnoge su europske scene posve izostavljene iz obzora, primjerice stječe se dojam kao da plesa na Baltiku uopće i nema, a istodobno znamo da postoji jaki plesni festival u Tallinnu. Umjesto da se, u skladu s festivalskom strategijom, uloži napor u istraživanje u nas manje zastupljenih plesnih sredina, s godinama se dogodilo da se izbor suzio na predstave priskrbljene uvijek istim selektorskim kanalima.

Prizor iz mračne predstave Clear Tears / Troubled Waters plesne skupine Thor / Snimila Fabienne Louis

Ugasla kreativnost

Opetovanim gostovanjima pojedinih autora donekle se može pratiti njihov umjetnički razvoj, ali nakon uspješnica nastalih u zenitu karijere često svjedočimo i njihovoj stagnaciji, zamoru ili zatvaranju u bezizlazni krug ograničenih vokabulara, stalnih preokupacija, opsesija i trošenja u nemiloj utrci s komercijalizacijom kazališta.

Nažalost, tomu su podlegli i Paulo Ribeiro i Emio Greco i Thierry Smits, pa i dosad subverzivna Yasmeen Godder upada u klišeizaciju ženskoga tijela, a Josef Nadj daleko je od nekadašnje ekspresivnosti i scenske snage. Posljednjih godina Tjedan tempira početak koordinirajući se s Tjednom izraelske kulture, što zacijelo olakšava financijsku konstrukciju, no upitno je što u umjetničkom smislu dobiva pristajući na takve kompromise. Kerber Yorama Karmija u izvedbi plesne skupine Fresco tipični je izvozni proizvod izraelskoga plesa, plesači su čvrstih statura, izgrađene plesne tehnike s pozadinom u klasici, energičnih kretnji. U Karmijevoj koreografiji ne možemo govoriti ni o vlastitu koreografskom leksiku jer njegov izričaj odveć zrcali utjecaje drugih izraelskih koreografa, primjerice Ramija Be’era, a invencija mu se iscrpljuje u doslovnu opisivanju situacija iz mitološkoga podzemlja definiranim fondom plesnih kretnja.

See Her Change Yasmeen Godder govori o ženskim identitetima / Snimio Tamar Lamm

U sličnom je tonu Festival i zaključen. Velika nada britanskoga plesa Aakash Odedra, usprkos nepobitnom talentu i velikom plesnom umijeću, istopila se u kičastoj koreografiji Sidija Larbija Cherkaouija Constellation, s mnogo dima i vizualno efektnom primjenom žarulja na kabelima. Uz Cherkaouijevu koreografiju Odedra se predstavio i klasičnom varijacijom kathaka u vlastitoj koreografiji Nritta te izvedbama koreografija Akrama Khana The Shadow of Man i Rusella Maliphanta Cut. Sva četiri kratka sola pretežno su usmjerena na demonstriranje Odedrine plesne vještine. Iznimno gibak, brz, precizan, bešumno se krećući u čučnju ili na koljenima Odedra u Khanovoj koreografiji izvlači animalno gibanje.

Koreografski najdomišljeniji Cut u sprezi sa zanimljivim svjetlosnim rješenjima (Michael Hulls) naglašava skulpturalnost tijela i trodimenzionalnost prostora. Između početne točke i festivalske završnice najviše su razočarali upravo više puta ugošćivani i razvikani autori. Jim Paula Ribeira s dugotrajnim usporenim i hipnotičkim čaganjem plesača na posthumni Morrisonov album An American Prayer posvemašnji je promašaj, koji ne seže dalje od dočaravanja besciljna tumaranja izgubljene mladeži. Melankolija kao tema nije pogodovala ni Smitsu, koji u Clear Tears / Troubled Waters bježi u formalizam. Bježeći od patetike, nelagode i gušenja Smits gradi sterilan antiutopijski svijet, očišćen od emocija i bilo kakva sadržaja, odlučujući se za tehnicizam, pojačan stropnim mobilima koji se pretvaraju u rasvjetne stupove.

U toj predodžbi poprilično začuđuje uživo izvođena poticajna glazba eksperimentalnih glazbenika Stevena Browna i Blaine Reininger (osnivača kultne skupine Tuxedomoon) i Maximea Bodsona supostavljena formalističkoj koreografskoj strukturi. Pozivajući se na Viscontijev film Rocco i njegova braća Emio Greco u Roccu u boksački ring zatvara plesače, imajući na umu podjednaku fizičku spremnost i posvećenost profesiji i boksača i plesača. Dok Visconti socijalnim okruženjem nastoji potkrijepiti djelovanja svakoga od četvorice braće, Greco se zadržava samo na jednome aspektu, podržavajući sliku tijela kao spektakla. Produkcijski zapakiravši ples u visokostiliziran proizvod nimalo ne uzima u obzir različitu motiviranost boksača i plesača. Prije nego što je boks postao unosan sport akteri borbe potjecali su iz najsiromašnijih slojeva društva kojima je umjetnost u bilo kakvu obliku bila nedostupna, a borba u ringu mogla se izjednačiti s borbom za golo preživljavanje. Borba za preživljavanje (na tržištu), spremnost i utreniranost u tom pogledu imaju različite konotacije, iako u konačnici i plesači i boksači žive od tijela, a na njihov račun drugi zarađuju više negoli oni sami.

Yasmeen Godder naslovom rada See Her Change najavljuje moć transformacije i mnogostrukost ženskih identiteta, no do kraja predstave ne pomiče se dalje od variranja istih obrazaca društveno uopćene ženske servilnosti i igranja na mušku slabost na putenost, bilo da je riječ o zavodnici, barskoj plesačici ili dopadljivim i naizgled bezazlenim navijačicama na koledžu. Iako ne pristaje na ulogu namiguše koja afektiranjem i tjelesnom (i životnom) pozom postiže ciljeve, ona ne vidi izlaz iz sheme koja ženu tipizira kao muškarčevu zabavu ili dopunu (pleše za drugog, navija za drugog).

Ples i identitet

Govoreći o preobrazbi djevojke u ženu, slično nastupa i Rhino Saint Louis u Liberdanceovoj predstavi La Femme, poništavajući priču o samopouzdanju, životnosti, strasti za životom, neustrašivosti, uz scenu prepunu plesačica u unisonim sekvencama, iskazom naratorice kojim nas uvjerava da uživa u šetnji u štiklama kad joj vjetar zadigne haljinu, a ona je slučajno zaboravila odjenuti grudnjak. Nasuprot njima, Julie Dossavi doista se i obračunava s društvenim, političkim, rasnim i inim ugnjetavanjima. Od prve rečenice napisane na zaslonu: „Ova je djevojka nevjerojatna.“, preko suočavanja sa sablažnjivom Guerlainovom izjavom (iz 2010!) da nije siguran jesu li crnci doista toliko radili do razaranja stereotipa o tome kako bi tijelo plesača trebalo izgledati i ženske nevidljivosti i submisivnosti (glavu zamata odjećom). U Cross and Share Dossavijeva konfrontira različite sredine kojima je zajednička polariziranost na ženski i muški svijet i dominacija muškaraca, zalažući se za suradnju. Snažne scenske osobnosti, Julie Dossavi potvrđuje se kao vrsna kompletna izvođačica koja s podjednakom lakoćom barata i glasom i tijelom.

Drugi vrhunac Tjedna predstava je mladoga hrvatskog autora Pavla Heidlera „Behind the Sun“, he repeated, „where Everything is Everything else“. Minimalnim scenskim sredstvima, minimalnim kretnjama i ponavljanjem sličnih glasovnih sljedova te njihovim nijansiranjem i ritmiziranjem, izvodeći s Brunom Isakovićem, Heidler istražuje koreografske mogućnosti zvučnih kulisa. Malim pomacima u intonaciji ili naglašavanju ostvaruje se spektar značenja, katkada suznačnih, katkada posve neočekivanih. Izvođači počinju u mraku, potom polako izranjaju dok se oči gledatelja privikavaju na svjetlo upereno u njih. Time se koreografsko težište potpuno prebacuje na auditivnost. Iz jednostavne ideje Heidler razvija kompleksno djelo propitujući utjelovljenost emocija i percepciju gledatelja. Nasuprot razvikanim produkcijama promišljene i istraživački dosljedne koncepcije Pavla Heidlera i Julie Dossavi put su kojem bi organizatori Tjedna suvremenog plesa i ubuduće trebali težiti. Ivana Slunjski