Vjera kao izvor snage

Festival hrvatskih vjerskih filmova pokrenut je da bi pokazao kvalitetu i opseg postojeće produkcije i da bi otvorio prostor prikazivanja takvih filmova jer oni teško nalaze mjesto na drugim festivalima

Na riječkom Trsatu već se četvrtu godinu održava Festival hrvatskih vjerskih filmova. Riječ je o dokumentarnim filmovima vjerske i duhovne tematike, a taj opis sadrži dva prilično nepopularna pojma. Dokumentarni su filmovi niskobudžetni i manje cijenjeni u filmskim krugovima jer svaki filmaš priželjkuje visokobudžetni igrani film. Dok do njega ne dođe, radi, silom prilika, dokumentarce ali – na sreću. Kako je priznao Zoran Tadić, čekajući svoj veliki film i radeći dokumentarce „otkrivao je prirodu filmskog posla a time i sam film“ (iz knjige Poetski dokumentarizam Zorana Tadića Branka Ištvančića). Usuđujem se reći – isto tako i gledatelji. Radije gledaju igrane filmove, dokumentarci im nisu dovoljno „atraktivni“, ali kada ih pogledaju, vrlo često jako ih dugo pamte!

Iz nagrađenog filma Branka Ištvančića Od zrna do slike

Hodočasnici, sveci i stvaraoci

Ako je dokumentarac podcijenjen sam po sebi, onda je onaj vjerske tematike u još goroj poziciji. Jer dok će dokumentarni filmovi kritike suvremenoga društva naići na odobravanje struke i put do festivala poput ZagrebDoxa (koji, srećom, već devetu godinu postoji u našem gradu kao najveći festival dokumentarnoga filma u regiji!), filmovi religiozne tematike teže otvaraju vrata prema javnosti. Prvo zbog vladajuće ideje u umjetnosti da je samo kritika društva visoka, odnosno vrijedna ili prava umjetnost, a bilo kakva afirmacija bilo kojeg aspekta života puko podilaženje vlasti, Crkvi, malograđanima ili ne znam komu sve ne. Drugo zato jer je opće mišljenje da u svim filmovima religiozne tematike „hrpa ljudi ide preko livade noseći križ“. Nikako ne mogu shvatiti zašto se to uvriježilo kao diskvalifikacija religioznoga dokumentarnog filma kad je to meni savršen opis svih sprovodnih povorki koje sam vidjela po filmovima, domaćim i stranim. No uvriježilo se, i to potpuno krivo.

To više što ove godine, na četvrtom festivalu (a tako je bilo i prijašnjih godina!), nisam vidjela takvu povorku, ali sam vidjela vrlo širok raspon tema. Film o pučkim kuhinjama u Zagrebu i Rijeci (Korica kruha Dražena Bušića, udruga Snaga za život), film Ljudi Puta riječkog autora Josipa Markovića (Fototabor film), koji s malo riječi pokušava pokazati unutarnje stanje hodočasnika-pješaka Gospi od Krasnog, ili film o časnoj sestri Meri, križarici iz Đakova, koja starima donosi utjehu, a s mladima komunicira mobitelom i putem Facebooka (Dobri duh Đakova, red. Miran Matković, Otvorena medijska grupacija). Istina, bilo je standardno napravljenih dokumentarnih filmova o svecima (Sv. Marko Križevčanin – u obrani vjere, red. Dianežević–Kostanić), onima za koje se njihovi redovi bore da ih se takvima proglasi (Ivan Bonifacije Pavletić iz Družbe sinova bezgrešnoga začeća u filmu Sjeme jednog zvanja Nevena Miheala Dianeževića), dobrim svećenicima (Stipe Mlikotić iz Poljica koji gotovo cijeli život radi u Gradišću u Austriji u filmu Poljički pastir u pastvi Gradišća Srđana Segarića), ili škrinji Sv. Šimuna iz Zadra u filmu Marija Raguža (Laudato), dakle onoga što se inače smatra religioznim filmom. Iako se takvi filmovi često smatraju „najobičnijom crkvenom propagandom“, ja sam gledajući film Vesdin Srđana Segarića otkrila da je redovnik Filip Vesdin (Paulinus a Sancto Barthlomeo), Hrvat iz Gornje Austrije koji je bio misionar u Indiji, utemeljio indologiju u Europi!

Sa snimanja Ištvančićeva filma u Vojvodini / Snimio Ivan Ivković Ivandekić

No bilo je i zanimljivih priča o ljudima koji žive svoje živote, a vjera se ne mora uopće vidjeti, pa čak ni izričito spomenuti! Ona je, jednostavno, izvor snage prikazanih likova. I upravo takve filmove snimili su najmlađi filmaši i laureat. Desetominutni film Kranjčecovi o međimurskoj brojnoj obitelji napravili su osnovnoškolci iz Ivanovca kraj Čakovca, Radovan Petković kao redatelj, snimatelj i montažer i Nataša Kralj kao scenaristica.

A i laureat, nagrađeni film Branka Ištvančića Od zrna do slike (produkcija HRT, 2012), govori o slamarkama, ženama hrvatske zajednice u Vojvodini (sela kraj Subotice) koje izrađuju slike i reljefe od slame, a između ostalog napravile su i tijaru za papu Ivana 23. On je, vidjevši bijedu Latinske Amerike na jednom od pohoda, skinuo svoju dragocjenu tijaru i darovao je za siromahe. Zato su mu 1963. slamarke napravile točnu repliku od slamnatoga zlata. U filmu se koriste dijelovi filma Ive Škrabala Slamarke divojke iz 1971. Uvodeći i sama Škrabala da govori o svom filmu, Ištvančić mu odaje počast i podsjeća na jedan od naših najboljih dokumentiranih filmova, no istovremeno svojim filmom nadograđuje Škrabalovu dokumentarističku priču. Ištvančić priči o slamarkama dodaje vlastitu poetsku viziju salaša, vojvođanske prirode i žuljevitih ruku, ali i neke sjete zajednice koja ima specifičan položaj jer je zapravo ostavljena i zaboravljena od obje države kojima pripada. No zato im krhki materijal iz kojega nastaju poetske vizije svjetovnih i religioznih tema pomaže živjeti život. Od slike Rit Ane Milodanović iz Tavankuta, koja je 1962. prva pronijela slavu slamarki u bivšoj Jugoslaviji, preko brojnih izložbi, kritičarskih pohvala (naslovnica National Geografica) ili nagrada na izložbama (npr. prva nagrada na Međunarodnoj izložbi u Moskvi 1970. Ani Milodanović za sliku od slame Momačko kolo) do onoga što ih silno raduje: križnoga puta u crkvi. Umjetnost koja je izašla iz običaja pletenja vijenca nakon žetve i takozvanih žetvenih družijanci ne odumire ni danas jer slamarka Marija Ivković-Ivandekić na svom salašu u Đurđinu organizira tečajeve za mlade.

Sve bogatija produkcija

Branko Ištvančić je dobitnik Grand prixa i na prvom festivalu za film Draga Gospa Iločka, na drugom je pobijedila priča o preobraćenju bivšega narkomana (Ivan u režiji Srđana Segarića), a na trećem Međugorje Ljiljane Bunjevac Filipović. Svi su ti laureati (kao i svi filmovi iz konkurencije kojima nisam spomenula producenta) u produkciji HRT-a, našega najvećeg producenta, i upravo je u tome i jedan od razloga pokretanja festivala.

Naime, festival na Trsatu već četiri godine organizira Istra film (Bernardin Modrić kao organizator i selektor festivala) i Franjevački samostan Trsat, a pokrenut je da bi pokazao kvalitetu i opseg postojeće produkcije (godišnje se snimi četrdesetak dokumentarnih filmova, a na dosadašnja četiri festivala pokazano je šezdesetak), da bi potaknuo sve veću kvalitetu takvih filmova, ali i da bi im otvorio prostor pokazivanja jer, kako sam rekla, ti filmovi teško nalaze mjesto na drugim festivalima zbog tematike. No jedna od motivacija pokretanja festivala je i poticanje Crkve, ali i ostalih produkcijskih kuća, da se aktivnije uključe u nastajanje takvih filmova.

Čini se da se ipak nešto i mijenja. Iako je HAVC odbio financiranje ovogodišnjega festivala ukinuvši dosadašnji minimalni iznos potpore, pokrovitelj je Ministarstvo znanosti obrazovanja i športa pa ga je i otvorio ministar Jovanović. A od ove godine postoji i slična manifestacija u Dubrovniku, festival Svjetlo u organizaciji Mara Jovića, koja je nastala nadahnuta trsatskim događanjem. Očito je da ima i potrebe i prostora za ovakvim festivalom.