Veliki prethodnik hrvatskih preporoditelja

Vitezović je prvi hrvatski pisac koji se oslanjao na raznorodne regionalne tradicije hrvatske književnosti i historiografije, težeći ih sve uliti u jedan tok, a i svojim je koncepcijama o književnom jeziku kao trodijalekatskom težio organizirati hrvatski književni prostor kao jedinstven. Zato mu pripada mjesto velikoga prethodnika onih procesa koje će iznjedriti hrvatski narodni preporod

Pavao Ritter Vitezović (Senj, 1652–Beč, 1713), povjesničar i politički pisac, bakrorezac, geograf, heraldičar, tiskar, diplomat, velik dio svoje goleme energije i svojega talenta posvetio je i književnom stvaralaštvu.

Vitezovićeva radna energija bila je golema. On sam napisao je gotovo više knjiga negoli u istom stoljeću svi ostali pisci uže Hrvatske zajedno.

Pri ocjeni njegova rada treba sagledati cjelokupnu sliku njegove osobe. On se po svojim pogledima, akcijama, golemu opusu, kao i tragičnosti udesa uzdiže neobično visoko, stršeći daleko iznad svoga doba. Unatoč tomu, iako mu je Vjekoslav Klaić posvetio vrijednu monografiju, Vitezović nije zadobio pravo mjesto u hrvatskoj znanosti i umjetnosti, tako da njegovo djelovanje i rad još čeka zasluženu ocjenu.

Iako plodan i svestran pisac koji je razmišljao o književnom jeziku za sve Hrvate i koji je nastojao riješiti brojne probleme hrvatskoga pravopisa, Vitezović ne pripada kanonskim ni klasičnim piscima hrvatskoga ranog novovjekovlja.

Želimir Janeš, Pavao Ritter Vitezović

Vitezovićev književni opus obuhvaća latinskim i hrvatskim jezikom pisana djela raznovrsna žanrovskog sastava. Njegovo je najvažnije hrvatskim jezikom pisano djelo lirsko-epski spjev Odiljenje sigetsko, koje tematski nastavlja tradiciju stihovanog opjevavanja Sigetske bitke, a pisano je u slijedu Karnarutićeva, a posebice Zrinskijeva epa o Sigetskoj bici, kao i u tradiciji renesansnih lamenta (Marulićeva Tuženja grada Hjerozolima i Vetranovićeve Tužbe grada Budima). Odiljenje, svojevrsni žanrovski hibrid, koji ponavlja tradicijom uvriježene stihove, predstavlja po elegično-nostalgičnom tonu, po fragmentarnoj kompoziciji, ciklički organiziranoj, kao i po nekim obilježjima folklorne književnosti (Gospodična Sofija i oral pjesma je u kojoj kao u narodnoj pjesmi djevojka od ptice saznaje sudbinu sigetskih junaka), novum u hrvatskoj književnosti.

Od latinskog pjesništva

do pučkih kalendara

I Vitezovićeva kraća narativna djela, danas izgubljena Novljančica, u kojoj se opjevava pobjeda Hrvata nad Turcima pod vodstvom Petra Draškovića na Uni 1689, te Senjčica (1704) koja slavi borbu Senjana protiv francuskih brodova za vrijeme austrijsko-francuskog rata za španjolsku baštinu, pisana su u tradiciji starijih popularnih kroničkih prikaza ratnih sukoba, s tim da je Senjčica pisana u osmeračkoj sestini, stihu i strofi Gundulićevih Suza sina razmetnoga. Navedena djela svjedoče da je temeljni pokretač Vitezovićeve pjesme rodoljublje, po kojem je on, kako kaže Mihovil Kombol, svojevrsni prethodnik naših rodoljubnih pjesnika 19. stoljeća.

Vitezovićevo latinsko pjesništvo odaje vrsno poznavanje retorike i klasične kvantitativne metrike. U malobrojnim pjesmama intimnijega tona razabire se poznavanje rimske i novolatinske ljubavne poezije, a u njegovoj anagramskoj i na rebusima oblikovanim brojnim prigodnicama razaznaje se vješto baratanje antičkim i novijim, na manirističkim postupcima usustavljenim retoričkim klišejima svjedočeći da mu nisu bili strani temeljni zahtjevi barokne poetike: konstruktivizam, ingenioznost, končetoznost, pa i meraviljoznost. Ciklusi njegovih pjesama opjevanih oko zadanih anagrama ponajbolje svjedoče da je retorika bila usađena duboko u njegovu poetičku svijest.

Svojim historiografskim djelima Vitezović nastavlja na tradiciju ne samo antičke nego i humanističke historiografije, domaće i strane, posebice Lučića i Orbinija, ali i nekih sjevernohrvatskih povjesničara.

Misečnik hervacki iz 1705. godine

Osim brojnih latinskih prigodnica i stihovana heksametarskog spjeva Plorantis Croatiae secula duo, Vitezović je pisac i sastavljač popularnih djela namijenjenih neobrazovanijim čitateljima. Prvo takvo djelo historijskoga karaktera jest Kronika aliti spomen vsega svijeta vikov, u dva dijela, od početaka svijeta do Kristova rođenje te od Kristova rođenja do godine 1690. (Zagreb 1696), pisana u slijedu Vramčeve kronike, kojom Vitezović želi, kako u predgovoru ističe, poslužiti većini, tj. neobrazovanijima. Vitezović je i autor pučkih kalendara, u čemu nasljeduje najstariji kalendar koji se nalazi u Krajačevićevim Svetim evangelionima (1651). Najvjerojatnije je Vitezović sudjelovao u radu na Misečniku hervackom, koji je samo djelomično sačuvan. Prvi je potpuno sačuvan Kalendarium aliti misečnik hervacki za leto 1695, koji je Vitezović izdao pod imenom Ljubmir Zelenlugović, kao što će se nekoliko desetljeća i A. Kačić Miošić sakriti iza Starca Milovana. Otada Vitezović redovito tiska kalendare od kojih su neki sačuvani, primjerice jedan pod nazivom Zoroast hervatski aliti mesečnik i dnevnik gospodski i gospodarski za god. 1698, izdan pod imenom Radovana Javorikovića. Uz svaki mjesec objavljuje Vitezović neku mudru izreku ili poslovicu koje je kasnije objavio pod naslovom Priričnik aliti razlike mudrosti cvitje (Zagreb 1703), opremivši ga predgovorom u kojem donosi svoje poglede i rješenja za dijakritičke znakove i književni jezik svih Hrvata. U Priričniku ima mnogo narodskog humora i šale, kao i u Frankopanovim Zgankama za vreme kratiti. U red popularnih knjiga ide i jedna Sibila, tj. Lado horvatzki illiti Sibilla, djelo koje je samo djelomice sačuvano, a objavljeno je tek 1783. s rebusom: Nut postal sem Horvat, ki bil sem Dalmatin.

Iz ovo malo podataka može se ipak razabrati da je mnogim značajkama svojega književnog rada i djelovanja Pavao Ritter Vitezović specifična i jedinstvena pojava u hrvatskoj književnoj kulturi.

Književnik, povjesnik, prosvjetitelj

Stvarajući i djelujući u drugoj polovini i na razmeđu 17. i 18. stoljeća, slično kao i Ignjat Đurđević, na sjecištu baroknoga, klasicističkog i prosvjetiteljskog razdoblja, Vitezovićevo djelo u istoj je mjeri tradicionalno koliko i inovativno. Oslanjanje na hrvatsku književnu tradiciju razabire se ne samo u Odiljenju sigetskom, ne samo u kronikalnom stihovanom opjevavanju borbi s Turcima, nego je isto tako vidljivo i u nastavljanju na brojna obilježja domaće, a i strane književne i historiografske tradicije, u rasponu od antike preko srednjega vijeka pa do renesanse. Vitezović poznaje Lučića, Orbinija i druge domaće historiografske pisce, što se razabire u njegovu pozivanju kao na relevantne auctores. Svojim Odiljenjem sigetskim nastavlja bogatu i dugu tradiciju opjevavanja Sigetske bitke, ali ne u epskoj nego u žanrovski inovativnoj formi baroknih obilježja, s različitim tipovima stihova (uz oba tipa dvostruko rimovana dvanaesterca nalazimo tu i polimetre i kvantitativne heksametre). Njegovo poznavanje bakrorezačke vještine i isticanje ikoničkog u tekstnom rezultat je barokne težnje prepletanju raznih vrsta umjetnosti, njegove intermedijalnosti, toliko karakteristične za baroknu poetiku. Istodobno, njegov bogat doprinos hrvatskoj historiografiji, brojna i žanrovski različita historiografska djela pisana vještom latinskom prozom imaju obilježja klasicističkog interesa za proučavanje povijesti i uopće humanističkih disciplina na znanstven način, slično Ignjatu Đurđeviću. A interes za pitanje nacionalnoidentitetskih problema, za pitanja određenja granica i vizionarske koncepcije o granicama njegove domovine, koju on u svojim pankroatističkim vizijama proteže preko cijeloga južnoslavenskog prostora pa i dalje, refleks je baroknog slavizma, vizije slavenske domovine od Ledenog do Jadranskog mora.

I njegov leksikografski rad rezultat je zanimanja za proučavanje, bilježenje i čuvanje jezika u 18. stoljeću, slično brojnim akademijama duž Jadrana u drugoj polovine 17. i u 18. stoljeću.

Literatura za neobrazovane

Posebno mjesto u Vitezovićevu književnom radu pripada nastojanju na stvaranju popularne i pučke književnosti, što je zacijelo rezultat procesa koji su zahvatili prosvjetiteljsko stoljeće. Njegova popularna i pučka djela, koja s jedne strane nastavljaju kroničarski rad sjevernohrvatskih pisaca (Antun Vramec, Sibile ozaljskoga kruga), s druge su strane jedan od prvih znakova procesa demokratizacije i popularizacije književne kulture među neobrazovanijim slojevima naroda i u dosluhu s prosvjetiteljskim idejama koje će poslije oblikovati Andrija Kačić Miošić, Matija Antun Relković i drugi prosvjetitelji.

Ne pripadajući dokraja ni jednoj stilskoj formaciji, ni jednom razdoblju, a nastavljajući s druge strane razne tradicije europske i hrvatske književnosti, one srednjovjekovne, renesansne i barokne, unoseći u svoja latinska i hrvatska djela i barokna i klasicistička i prosvjetiteljska obilježja, Vitezović je s jedne strane i osvjedočeni tradicionalist, a s druge strane veliki inovator i začetnik novih poetičkih zasada, ponajprije one prosvjetiteljske, koja će obilježiti hrvatskim jezikom pisanu književnost od Dalmacije do Slavonije i kajkavske sredine. Činjenica da je bio pisac velike sinteze, a istodobno inovator, tipološki ga čini bliskim Ignjatu Đurđeviću, a težnja stvaranju popularne i pučke knjige za neobrazovanije hrvatskim prosvjetiteljima.

Vitezovićeva zamisao da u djelu De aris et focis Illyriorum enciklopedijski popiše, arhivira i katalogizira svekolika znanja o povijesti, običajima, kulturi i svakodnevici „ilirskih“, tj. južnohrvatskih zemalja, zacijelo je znak novih epistemoloških paradigmi 18. stoljeća.

Osim što je radom zacrtao Zagreb kao buduće središte hrvatske kulture, Vitezovićev književni i historiografski rad obilježen je snažnim centripetalnim silnicama kojima se prostor hrvatske književne kulture omeđuje i određuje kao jedinstveni. On je prvi hrvatski pisac koji se oslanjao na sve raznorodne regionalne tradicije hrvatske književnosti i historiografije, težeći ih sve uliti u jedan tok, a i svojim je koncepcijama o književnom jeziku kao trodijalekatskom težio organizirati hrvatski književni prostor kao jedinstven. U tom pogledu pripada mu mjesto velikoga prethodnika onih procesa koje će iznjedriti hrvatski narodni preporod.

I književna historiografija sudi o njemu kao o velikanu i prethodniku. Po sudu književne povijesti, Vitezović je „veliko lice svoga doba“ (B. Vodnik), značajan po idejama „koje su se u budućnosti pokazale kao neobično plodonosne“ (M. Kombol); on je „bečki Križanić“ (T. Matasović), a po Antunu Barcu: „Pavao Vitezović, kao jedan od najdalekovidnijih Hrvata svoga vremena, osjetio je sve neriješene zadatke svoga doba i pristupio im punom snagom. Bez imutka i bez položaja, upotrijebio je za svoje djelovanje jedino sredstvo koje mu je bilo pristupačno: nauku i književnost. Po obujmu i značenju svog rada on je bio najpotpuniji hrvatski pisac svoga vijeka.“