Strpljen-spašen

Pacijenti se moraju oboružati strpljenjem ako ima nade za njihovo ozdravljenje. Tada će muke čekanja biti podnošljivije. Pacijent je učen medicinski naziv, a tvorbeno je to particip prezenta patiens, patientis (trpeći) latinskoga glagola pati, trpjeti

Ima onih koji se na izreku strpljen-spašen odmah naježe. Ne vole je, podsjeća ih na neko bajanje u koje već odavno ne vjeruju: sada je tako kako jest, no strpi se, bit će bolje. U tu obećanu budućnost ovaj naraštaj – sada i odmah – više ne vjeruje. Zašto bi se onda oboružavao strpljenjem? Zanimljivo, izreku iz naslova nećete lako naći ni u rječnicima hrvatskoga jezika. Kao da i oni zaziru od nje. Nema ni nje ni njezina značenja: na dobre stvari uvijek vrijedi čekati. Ljudi su sve nestrpljiviji. Ako nije po njihovu, lako odustaju; ako se rezultati koje očekuju ne vide odmah, teško ustraju.

O strpljenju ima više izreka i poslovica. Tako jedna kineska glasi: s vremenom od trave postane mlijeko! Možda ova s travom i mlijekom i nije najprimjerenija iskonskim značenjima strpljenja. Jer, ruku na srce, od paše do mlijeka i ne treba dugo čekati. Krava ujutro izađe na pašu i već navečer daje mlijeko. No možda strpljenje i nije toliko u procesu koji se zbiva u njoj koliko u njezinoj stalnoj spremnosti da je muzu, što ona od pamtivijeka strpljivo podnosi?! Friedrich Nietzsche na strpljenje gleda, naravno, filozofski: čekati, biti strpljiv, znači misliti (nije onda čudo što je i mislilaca malo). I Nietzscheova maksima uključuje u sebi čekanje, pojavu neodvojivu od strpljenja. Jer i strpjeti se znači mirno i staloženo podnositi prolaženje vremena do čijega dolaska, raspleta događaja itd. Ovako, gledano izvana, to izgleda lako, no samo oni koji čekaju znaju kako im je dok čekaju i dok se nadaju. I da li dočekaju.

Čekanje. Vrijeme je to puno uspona i padova, nadanja i razočaranja, ponovnoga dizanja duha, skupljanja snaga za koje smo već mislili da su na izmaku, buđenja nove vjere i nade da će se ostvariti ono što čekamo, da će doći oni koje čekamo, da će se ispuniti naša maštanja o kojima smo, čekajući, tek plaho snatrili (bojeći se da bi nas i željeno ostvarenje moglo na kraju dotući), da će se raspršiti svi naši strahovi... Da ćemo dočekati neku svemirsku imaginarnu pravdu za sve patnje koje su nas rastakale u tom čekanju, da ćemo zaboraviti i oprostiti sve trenutke tuge, bola, osjećaja napuštenosti i zapuštenosti, a kako bismo sve to mogli da nije u nama svjesnoga izlaganja tom trpljenju koje nas je i dovelo do svojega višeg stadija, strpljenja?! Jer trpljenje i strpljenje zapravo su lingvistička braća blizanci. Jedno traje, da bi drugo postalo. Zanimljivo je da već stsl. trúpĕti, osim trpjeti, znači i trajati, a u tom trajanju moguće su svakojake tegobe s kojima nam se valja uhvatiti ukoštac, pa trpjeti i znači podnositi tegobe. No da bismo se iz stanja bola i osjetljivosti osposobili za trpljenje, pođimo k još daljem stadiju, prasl. *türpĕti, što je prvotno značilo tvrdnuti, postajati tvrd. Ti oblici izviru iz ie. baze ­*(s)terp-, izvedene iz korijena *(s)ter-, što znači tvrd, nepomičan.

Biste li ikada razne stereouređaje povezali i sa strpljenjem i s trpljenjem? Ako nije riječ o stoičkom podnošenju buke što kulja prema vama iz svih kutaka i zakutaka, vjerojatno ne biste. Nisam ni ja, što da se pravim važna i pametna. No ie. korijen *ster- nalazi se i u grč. stereós i znači: ukočen, tvrd, čvrst. Kao prvi dio složenice označuje ukočenost, tvrdoću, čvrstoću, krutost, gustoću, jakost, prostornost i sl. Stereotip češće rabimo u prenesenom značenju: neizmjenjiv, koji nešto točno oponaša, pa i otrcan, no prvo mu je značenje metalna ploča odlivena s matrice koja je točna kopija tipografskoga stroja. Služila je za tiskanje drugih izdanja ili većih naklada. Osnovno joj je svojstvo bila upravo primjerena tvrdoća i gustoća, kojima se moglo dalje reproducirati ono što je naručitelj želio.

Katkada nam se od ustrajnoga podnošenja nekoga položaja tijela može ukočiti npr. noga, pa kažemo da nam je noga utrnula, no može nam utrnuti i srce, duša, duh (da zube i ne spominjem). To je zato što i taj glagol, trnuti, izvire iz prasl. *türp-, podnositi, snositi, postajati ukočen, ukočiti se. No ne samo to. I čovjek i okus u ustima mogu postati trpki, jer trpak i znači onaj koji uzrokuje oporost, otvrdnulost, nešto što je suprotno klizenju niz grlo, pitkosti. Za one pak koji se muče i kad treba, a još više kada ne treba, kažemo da se trape. Glagoli trpjeti i trapiti se (mučiti se) još su od prasl. *torp u prijevojnom odnosu, uz metatezu likvida; prvotno je glagol trapiti se značio „uzrokovati da trpi“, dakle dovesti se u stanje trpljenja ili ispaštanja zbog koga ili čega. Kako vidimo, ni trpljenja ni ispaštanja nema bez patnje, muke, no i u trapiti se i u patiti (se) primjećujemo da onaj koji pati, koji se na bilo koji način trapi, zapravo strada tako da kinji / muči samoga sebe i da tu patnju strpljivo podnosi. Od patiti se i trapiti se gore je još valjda jedino zlopatiti se. Ono uključuje podložničko i poslušničko kršćanski strpljivo podnošenje bez pogovora i rogoborenja i tada može značiti slagati se, sustezati se. Disciplina hijerarhije usađena do srži.

No ima i onih kojima patnja i kinjenje nisu vlastiti izbor. Dolazimo do vječnih patnika, koji su to postali manje svojom voljom, a više silom prilika. To su pacijenti, bolesnici. Oni se moraju maksimalno oboružati strpljenjem (doslovno otvrdnuti na mjere zdravstvenoga sustava) ako ima nade za njihovo ozdravljenje. Tada će sve muke i nedaće čekanja biti podnošljivije. Pacijent je danas učen medicinski naziv, a tvorbeno je to particip prezenta patiens, patientis (trpeći) latinskoga glagola pati, trpjeti.

Vidjeli smo da uz strpljenje ide ruku pod ruku i trpljenje, podnošenje (boli, neizvjesnosti i sl.). I u privatnom i u javnom životu na sva se usta govori o potrebi tolerancije, a ona nije ništa drugo nego podnošljivost, snošljivost prema tuđim mišljenjima i uvjerenjima, i to na obziran način. Glagol tolerirati (lat. tolerare, podnositi, trpjeti) ima široku paletu značenja. Može značiti: trpjeti, dopuštati, podnositi, snositi, imati obzira prema komu ili čemu, pomiriti se s nekom pojavom, naviknuti se na što. Danas, u svijetu tako izraženih i zaoštrenih suprotnosti i različitosti, možda je potrebniji nego ikad. No dospio je, nažalost, više u usta (političara, vođa) nego u njihove duše, pa što ga je više u javnim istupima, to ga je manje u praksi. Isto se dogodilo i demokraciji, i ljudskim pravima, i poštovanju drugih i drukčijih itd. Znakovito je da za čovjeka koji je tolerantan, snošljiv prema drugima (ljudima, uvjerenjima, idejama) danas više nemamo imenicu, no ona je nekoć bila živa. Koga zanima, eno je u Hrvatsko-talijanskom rječniku Dragutina Parčića iz 1874. godine: strpljenik, osoba puna strpnosti (također akvizicija koje u suvremenim hrvatskim rječnicima više nema). Voljela bih vjerovati da takva osoba prema drugom iskazuje samo obziran stav i takvo ponašanje, a da joj srž nije sasvim otvrdnula.

I, na kraju, je li nam izraz strpljen-spašen postao bliži ili je ostao dalek kao što je mnogim „nefuturistima“ bio i dosad? Strpljenje, čvrstina zacijelo pomažu u prevladavanju mnogih nedaća, optimisti će reći da jačaju i čeliče ljude kad se moraju suočiti s tegobama, no tko god pledira za taj izraz trebao bi tim strpljenicima reći nešto i o cijeni „spasa“ koji ih na kraju strpljenja, trpljenja i/ili trapljenja navodno čeka. Fitilji (strpljenja) sve su nam kraći, a s njima nestaju i poslovice koje su se temeljile na strpljenju. U prošlosti naši su (strpljiviji) stari govorili krpež i trpež drže kuću, izreka koja je već vjerojatno pala u vodu, jer tko još danas išta „krpa“ i popravlja (ništa nam se više ne isplati), a i strpljenje sve više iščezava. Sa strpljenjem ili bez njega, vjerujem da svaki čovjek dobije onoliku životnu porciju (sreće, nesreće, bolesti, tuge, radosti, zadovoljstva) koju je kadar pokusati. Ako od života nismo kadri učiniti radost sebi i drugima, moramo ga barem nekako durati (tur. durmak, stajati, mirovati, trpjeti, podnositi, čekati; lat. i tal. durare, trajati).