Snovi su poput umjetnosti

Snovi me ponajviše zanimaju kao fenomen na temelju kojega otkrivamo širu sliku ljudskoga postojanja / U snovima se pojavilo ja koje kao da je bolje poznavalo i mene osobno i ono što se oko mene događa, i koje je najavljivalo važne promjene u meni i oko mene / Voda je u mojim radovima metafora nesvjesnoga koja označava odmak od, uvjetno rečeno, prirodnoga ljudskog stanja, od svjesnog u kojem „boravimo“

Na 55. venecijanskom bijenalu suvremene umjetnosti Hrvatsku predstavlja multimedijska umjetnica Kata Mijatović projektom Između neba i zemlje. Čini se kao da na javi spavamo, a u snovima se budimo, sjećam se zapisa Kate Mijatović koji vrlo sažeto objašnjava polazište i razloge za njezino bavljenje temom nesvjesnoga, koju provlači velikim dijelom opusa ostvarena najčešće u mediju videa, performansa ili instalacije. Treba međutim reći da umjetnica listu osobnog vokabulara usidrena u radovima o nesvjesnom, odnosno snovima, počinje graditi već u nizu ranih ili paralelnih projekata kao što su instalacija Žudnja (1996) i na nju nadovezan Traklov život (1997), u Radovima na površini (1997) ili u šest ambijentalnih instalacija Pripreme (1999). Njezina ostvarenja neskriveno poetsko-intimističkog predznaka, a pogleda li se pozorno nerijetko i društveno-politički motivirani, mogli su za venecijansku smotru biti odabrani, koncipirani pa i postavljeni po drukčijem ključu nego što ga predlažu umjetnica i povjerenik Branko Franceschi, no cjelina Između neba i zemlje, smatramo, dobro predstavlja opus umjetnice na utjecajnoj smotri koju umjetnički direktor Massimiliano Gioni, ciljajući na utopijsku želju ili opsesiju pojedinca za ispunjenjem određene ideje ili sna, naslovljava Enciklopedijska palača.

Kako je došlo do vašeg nastupa na Bijenalu?

Prepoznala sam se u toj temi, pozvala sam Branka Franceschija i dalje se sve događalo vrlo brzo. Vremena je bilo malo, sastavili smo prijedlog projekta i na kraju je bio realiziran bez mnogo izmjena. Riječ je o dvjema cjelinama, medijskoj instalaciji s osam ekrana na kojima se prikazuju videoradovi i videodokumentacija performansa i instalacija koje sam ostvarila u posljednjih petnaestak godina, a koji se bave odnosom svjesnog i nesvjesnog. Taj dio postava svojevrstan je uvod u središnju instalaciju, metalni kavez koji je postavljen povišeno tako da izaziva dojam lebdenja. Posjetitelji se u njega penju i dolaze do računala na kojem mogu upisivati svoje snove i pretraživati našu web-stranicu Arhiv snova, koje se sadržaj projicira na zid.

Ispred kaveza postavili ste hrpu ugljena s preokrenutim tačkama na vrhu. Ta dva elementa zapravo su činila cjelinu u instalaciji Ugljen iz podsvijesti koju ste 1999. predstavili na otvorenom, u dvorištu zagrebačkoga SC-a.

Hrpa ugljena s tačkama tada je bila smještena u kavez. Taj je rad svojevrsna materijalizacija moga sna iz 1991, u kojem silazim u rudnik gdje me čeka hrpa ugljena koju moram iznijeti na površinu. Te sam godine sanjala i zapisivala i mnoge druge snove poslije predstavljene u online-projektu Mreža snova – www.g-mk.hr/online/dreams. Dakle, godinama nakon što sam vodila dnevnik snova ponovno sam ga počela čitati i shvatila sam da na simboličko-metaforičkoj razini snovi odgovaraju mom stalnom bavljenju unutarnjim duševnim prostorima odmaknutima od svjesnog. U tom kontekstu Ugljen iz podsvijesti smatram ključnim radom u svom sada već višegodišnjem bavljenju nesvjesnim i snovima. Silazak u rudnik tumačim kao ulazak u nesvjesno, a ugljen je njegov sadržaj nastao taloženjem mnogih slojeva u podzemnom svijetu u dugom razdoblju potrebnu da se iz jedne materije dobije druga. Prepoznala sam u toj jednostavnoj radnji iz sna i posao koji obavljam kao umjetnica, iznosim sadržaje iz nesvjesnog na svjetlo dana.

Većina vaših snova upravo je iz 1991, s početka rata. Igra li i činjenica da ste iz Baranje i da ste u to vrijeme izbjegli pred okupacijom određenu ulogu u početnom bavljenju temom sna?

Sigurno. Ali to sam tek poslije osvijestila. U vrijeme tog ludila odlučila sam napustiti posao u Belom Manastiru i pokušala upisati Akademiju likovnih umjetnosti u Firenci. Uspjela sam i potkraj 1991. odlazim u Italiju u posljednjem trenutku jer se za mjesec-dva više nije moglo izaći iz Baranje. Snove sam zapisivala tijekom toga burnog razdoblja, kod kuće u Baranji. Već se slutilo što će se dogoditi i vjerojatno su zbog toga i moji snovi bili intenzivni i nelagodni. Ali dok sam košmarnu zbilju doživljavala u nevjerici, ne shvaćajući da je moguće da se tako nešto događa, u snu nisam bila u ulozi aktera, nego promatrača stvarnosti. Ondje se pojavilo ja koje kao da je bolje poznavalo i mene osobno i ono što se oko mene događa, i koje je najavljivalo važne promjene u meni i oko mene. Bio je to dnevnik nesvjesnoga, bilježenje stvarnosti s nesvjesne razine. No moram reći da me nikad nije zanimao psihoanalitički pristup, pozivanje na Freuda ili Junga. Iako, moram reći da ih obojicu cijenim kao lucidne znanstvenike koji su svojim istraživanjima otvorili vrata ljudske psihe, a posebice Junga, koji je zauzeo središnje mjesto na izložbi umjetničkoga direktora bijenala Massimilijana Gionija. Snovi me ponajviše zanimaju kao fenomen na temelju kojega otkrivamo širu sliku ljudskoga postojanja, možda u kontekstu pitanja što smo kao ljudska bića koja neko vrijeme borave na zemaljskoj kugli koja se okreće oko svoje osi u beskrajnom svemiru. Snovi ponekad daju odgovore na takva pitanja. Potvrdu za to našla sam u mnogim zapisima snova u Arhivu snova. A možda i umjetnost ima sličnu ulogu kao i snovi.

Na postavu u Ticijanovoj dvorani su videoradovi i zapisi vaših performansa u kojima, nakon što tematizirate svoje snove, uključujete i snove svojih prijatelja i kolega. No tu vaš projekt ne završava, u odvojenom prostoru, u trijemu klaustra postavili ste projekcije performansa Spavanje između neba i zemlje i u Veneciji uoči otvaranja izložbe izveli performans Nesvjesno – Canal Grande. Prvi je izveden 2010, ispred Muzeja suvremene umjetnosti u Zagrebu spavali ste u skulpturi Ivana Kožarića Oblik prostora XIII. Kako je došlo do toga?

Skulpturu sam prvi put vidjela kad su je prije nekoliko godina izlijevali i odmah sam pomislila da izgleda poput udobna ležaja, i da bi bila dobra za spavanje. Razgovarala sam s Kožarićem i on je dopustio da „interveniram“ na skulpturi. I jedne tople ljetne večeri u njoj sam provela noć. Ja sam spavala, Zoran Pavelić je snimao i nastala je šestosatna snimka. To je bio neponovljiv doživljaj. U nekoliko sam se navrata kao umjetnica osjećala povlašteno, imala sam osjećaj da mogu iskusiti nešto što inače ne bih, a jedna od takvih situacija bilo je i spavanje u Kožarićevoj skulpturi.

A druga je vjerojatno spavanje u gondoli za Nesvjesno – Canal Grande.

Apsolutno!

Jeste li izvedbom performansa u Veneciji računali i na njegovu atraktivnost i moguću veću vidljivost izložbe?

Performans sam svakako planirala izvesti i dugo sam razgovarala s Brankom Franceschijem o tome kako da to realiziramo. Nisam se pritom obazirala na publiku ili koncepciju Massimilijana Gionija. U svakom slučaju znala sam da performans želim povezati s Venecijom, koja je uronjena u vodu, zbog toga sam taj grad oduvijek doživljavala kao Grad nesvjesnoga. Voda je i u svim mojim radovima metafora nesvjesnoga koja označava odmak od, uvjetno rečeno, prirodnoga ljudskog stanja, od svjesnog u kojem „boravimo“. Zrak je element u kojem postojimo, koji udišemo, a vodu možemo samo kratkotrajno posjećivati, zaranjati u nju kao ronioci. Istodobno naše se tijelo praktički sastoji od tekućine, rađamo se iz vode, fetus pliva u maternici, iz „nesvjesnog“ se rađa u svijet. Voda je dakle bila početni motiv, a ono što onda prirodno povezuje vodu i Veneciju jest gondola. Odlučili smo da to bude bijela gondola s gondolijerom u crnom kako bi se izbjegla doslovnost spavanja u uobičajenoj crnoj gondoli, a i zbog toga što se često koristim dihotomijom crnog i bijelog, dana i noći. Imala sam na umu još nešto. Željela sam prizvati raspoloženje kakvo imamo pred slikama sjevernjačkih simbolista, recimo Arnolda Böcklina, pa čak i romantičara i nekih starijih majstora koji su se često koristili motivom putovanja ili prelaska u onostrano. Smrtna smo bića, a ipak o smrti ne znamo ništa. No mnogim se ljudima u snu na neki način približi misterij smrti. Mnogi snovi iz Arhiva snova svjedoče o tome. Na osnovi nekih sam realizirala performanse kao što su Dva sna, Markitin san ili Željkov san. Uostalom naš gondolijer Lorenzo, doduše šaleći se, ali intuitivno shvaćajući o čemu je riječ, rekao je da bi performans trebalo nasloviti L’ultimo Viaggio, posljednje putovanje.