Slikarska kontemplacija uskrsloga Krista

Slikari poput Caravaggia posebno su izazivali klasične, akademske, ideale dobroga slikarstva i doličnosti, a bez njega ne bi bilo Jusepea de Ribere, Vermeera, De La Toura ni Rembrandta, kao ni Delacroixa, Courbeta, Maneta

Poklonicima lijepih umjetnosti, povjesničarima umjetnosti i obožavateljima Caravaggia kao urbane legende vijest o dolasku slikareva djela u Hrvatsku bila je dovoljna da se nasmiju europskoj budućnosti i odagnaju zloguka razmišljanja o Danajcima i darovima ili pak o problemima suvremenih već udruženih i prezaduženih Danajaca. Posjetitelji Muzeja za umjetnosti i obrt u Zagrebu moći će provesti ljeto s Caravaggiom, jer je od 5. lipnja do kraja kolovoza 2013. Pinacoteca di Brera u Milanu posudila novoj članici jedno od svojih remek-djela, Caravaggiovu Večeru u Emausu.

Slika izložena u Zagrebu: Caravaggio, Večera u Emausu (Patrizi), 1606.

Michelangelo Merisi da Caravaggio (Milano, 29. rujna 1571–Porto Ercole, 18. srpnja 1610) pravi je izložbeni hit, koji nedvojbeno privlači publiku. No nije uvijek bilo tako. Federico Zeri (1957) o slikarevim rimskim godinama piše: „Caravaggiov meteor prolazio [je] Rimom uz pljesak maloga broja poklonika (tako malena da se rađa sumnja kako se radilo o snobovskoj epizodi, kao što se to obično i događa na početku svakoga umjetničkoga pokreta koji je uistinu revolucionaran).“ Ni poslije nije bilo više sreće: slikari poput Caravaggia posebno su izazivali klasične, akademske, rafaelovske, karačijevske i druge općeprihvaćene ideale dobroga slikarstva i doličnosti. Osim toga, Caravaggiovo djelo posve je zasjenio mit o prokletom umjetniku, koji je od svih grijeha najradije birao one smrtne. Umjetnikovu sudbinu, po sebi nemirnu i nesretnu, dodatno su romansirali životopisci: njegov liječnik i sakupljač umjetnina Giulio Mancini (1617–1621), Caravaggiov rival i tužitelj na sudu zbog klevete slikar Giovanni Baglione (1642) te antikvar i slikar odan struji baroknoga klasicizma Giovanni Pietro Bellori (1672).

Izazov suvremenicima

Je li potreban genij da se prepozna genija, ne znam, ali raskoš Caravaggiova slikarskoga talenta, njegovu vrijednost i utjecaj protumačio je daroviti talijanski povjesničar umjetnosti Roberto Longhi. Nakon doktorske disertacije (1911) nastavio je istraživati slikara podrijetlom iz Lombardije, koji je barokno sjeme razasuo Sredozemljem – a posredovanjem sljedbenika i sjeverom Europe – i predstavio ga prijelomnom izložbom četiri desetljeća poslije u Milanu (Caravaggio e dei caravaggeschi, 1951), monografijom (Caravaggio, 1952) te brojnim studijama. Još u Quesiti caravaggeschi (1928–1929) istaknuo je kao najveću umjetnikovu ostavštinu chiaroscuro i iz toga izveden nemilosrdni naturalizam: „Caravaggio je otkrio ‘oblike sjenâ’: novi stil kojim svjetlost nije viđe u sluţbi određenja tjelesnih volumena na koje pada, nego zajedno sa sjenom presuđuje uopće o njihovu postojanju. Načelo je prvi put bilo nematerijalno; ne pripada tijelu nego supstanciji, izvan čovjeka, bez robovske podčinjenosti njemu. [...] Ali kada se tako zahvaljujući svjetlosnom snopu neka masa okupi, tada je nije bilo moguće prije odrediti oblikom, u crtežu, u načinu ni u tonovima boje te ona nije mogla ispasti drukčija nego zastrašujuće prirodna. Nakon što svjetlom rastrga tamu, [Caravaggio] istakne ono što se zbiva i samo to; odatle nesmiljena prirodnost i neizbježna istinitost, njegova nemogućnost ‹izbora›.“ Prema Longhiju, Jusepe de Ribera, Jan Vermeer, Georges de La Tour i Rembrandt ne bi postojali da nije bilo Caravaggia, a umjetnost Eugčnea Delacroixa, Gustavea Courbeta i Édouarda Maneta bila bi znatno drukčija bez njega. Od Longijevih analiza do danas Caravaggio i njegovi sljedbenici toliko su zatravili istraživače, a onda i zaposjeli izložbene prostore, da su o četiristotoj obljetnici slikareve smrti (2010) knjige, mostre i različite publikacije brojem presegle mogućnost da ih se suvislo navede: rani Caravaggio, kasni Caravaggio, Rim u doba Caravaggia, Caravaggio u Napulju, Malta i Caravaggio, sudski dokumenti o Caravaggiu, Caravaggio i Rembrandt, Caravaggio i Bacon, različite otkrivene Caravaggiove tajne i „tajne“.

Osim povijesno-umjetnički bezvrijednih nalaza – poput otkrića nekih umornih kostiju u zajedničkoj grobnici u Porto Ercole, za koje je utvrđeno s vjerojatnošću od osamdeset i pet posto da su Caravaggiove – pomodnost ima i dobrih rezultata: tu i tamo javi se koja uvjerljiva nova atribucija (primjerice, Judin poljubac iz 1602. u Dublinu), Caravaggiova djela uglavnom su vrhunski restaurirana i dobro istražena (jer se novac za istraživanje i najskuplju tehniku lakše pribave) pa je tako slika koja je stigla u Zagreb iz Brere analizirana multispektralnim skenerom (2010), čime je otkriven veliki pentimento (promjena), koji je Caravaggio unio u Večeru u Emausu. S lijeve strane prvobitno je naslikao prozor ili trijem – izvor prirodnoga svjetla – s krajolikom u kojem je vidljivo drvo raskošne krošnje. Odlučio je ipak zatamniti pozadinu kako bi mogao ostvariti atmosferu prožetu duhovnim svjetlom i sabranost dostojnu čudesnoga trenutka.

Prva verzija slike: Caravaggio, Večera u Emausu (Mattei), 1601.

Koje mjesto milanska Večera u Emausu (ulje na platnu, 141 x 175 cm) iz 1606. zauzima u Caravaggiovu slikarstvu i u povijesti barokne revolucije stila uopće? Slika je nastala neposredno nakon Caravaggiova bijega iz Rima nakon ubojstva Ranuccia Tomassonija u nedjelju 28. svibnja 1606. U tučnjavi oko duga od deset škuda nakon igre slične tenisu slikar je ozlijeđen, a svoga je protivnika ubio. Do srijede 31. svibnja skrivao se u Rimu, a potom prizdravio toliko da – uz pomoć rimske obitelji Colonna, koja mu je vjerojatno omogućila dolazak u Rim (1592) – može pobjeći iz grada u koji se više nije vratio. Giulio Mancini piše da je u prvim tjednima bijega naslikao sliku s temom Krista u Emausu, koja je poslije utvrđena upravo kao slika koja je sada na posudbi u Zagrebu: „Prvo je stigao u Zagarolo, gdje ga je Princ tajno udomio. Tamo je naslikao Magdalenu i Krista na putu u Emaus, koji je kupio Costa u Rimu.“ Nedoumica koju je Mancini ostavio – je li prizor Večera u Emausu ili Krist na putu u Emaus – povjesničari umjetnosti uglavnom su razriješili suglasjem da je Mancini nemarno imenovao sliku, jer nakon vlastelina i bankara Ottavija Coste, koji je vjerojatno bio samo posrednik, već od 1624. Večera u Emausu zabilježena je u inventaru zbirke obitelji Patrizi. Stoga se i sada, kada je slika vlasništvo Brere u Milanu (od 1939), katkada naziva Večerom Patrizi, za razliku ranije slike iste teme, Večere Mattei (1601), slikane za Ciriaca Matteia, brata kardinala Girolama Matteia koja se nalazi u Nacionalnoj galeriji u Londonu (od 1839).

Dvije večere

Usporedba dviju Večera nastalih u rasponu šest posljednjih rimskih godina često se rabi za pojašnjenje Caravaggiove slikarske transformacije. Kompozicijski raspored zrcalno je obrnut, ali usporediv na objema slikama i najkraće se može opisati kao dubinski postavljen nepravilni trokut koji okuplja četiri lika na Večeri Mattei, a pet na Večeri Patrizi (dodana stara služavka). Ikonografija obiju slika temelji se uglavnom na Lukinu evanđelju (Lk 24, 13–35), kao i cjelokupna umjetnička tradicija te teme, osim zagonetke kako učenici nisu prepoznali Učitelja što objašnjava evanđelist Marko: „Nakon toga ukazao se u drugome obličju dvojici od njih na putu dok su išli u selo“ (Mk 16, 12). U ranijoj Večeri Mattei Caravaggio slijedi taj Markov naputak te je naslikao mladolikoga Krista, bez brade, okruglih obraza, doista u drugome obličju u odnosu na tradiciju, ako se izuzme pokoji golobradi Krist poput onoga koji na Posljednjem sudu Caravaggiova imenjaka Michelangela Buornarrotija. Osim toga, mrtva priroda na stolu i snaga gestâ Učitelja i učenika na toj ranijoj slici posljednje je svjedočanstvo onoga đto je dotad bio Caravaggiov forte: perspektivno smioni i živopisni pokreti ruku zaustavljeni u trenutku koji se doima poput tableau vivant, iluzionirana košara s voćem opasno povučena preko ruba stola prema gledatelju (trompe l’oeil), poderani Kleofin rukav na laktu i oštećeni listovi vinove loze u košari voća opisani nesmiljenom oštrinom.

Slikar napušta taj opisni naboj i odvažnost pokreta na Večeri Patrizi te kreće u smjeru slikanja sabijene duhovne snage u kojem su izbačeni razmetljivi detalji koji narušavaju slikarsku kontemplaciju prve Euharistije. Uskrsli ponovno izgleda kao Krist iz slikarske tradicije, muškarac s bradom i brkovima, izmoren i produhovljen. Suzdržanijom gestom desnice blagoslivlja kruh, a iznenađenje učenika manje je nasilno izraženo. Koloristički je raspon sužen, no slikarski je rukopis „vatren i otvoreno slobodan“, kako ga je opisao Roberto Longhi u monografiji. Caravaggio je promijenio jelovnik: umjesto peradi i voća koji su se šarenili na Večeri Mattei, sada su na stolu samo kruh na tanjuru podložen listovima, prazna plitica koja oblikom sliči pateni kaleža i vrč od majolike za vino (boccaletto). Kako večera ipak ne bi bila posve posna, služavka donosi na pladnju pečenku, no nije ju još položila na stol da ne naruši euharistijsku simboliku. Na objema je Večerama stol prekriven dvama prekrivačima: ispod očekivanoga je platnenog stolnjaka anatolijski sag. Orijentalist Walter Denny (1986) prepoznao je na Večeri Mattei molitveni sag iz središnje Anatolije, a na Večeri Patrizi vrlo cijenjen iz zapadne Anatolije, iz regije Uşak (takve, iz Uşaka, Hermann Bollé darovao je Muzeju za umjetnost i obrt). Tridentski oci zacijelo ne bi preporučili osmanski sag kao pokrivalo za mensa eucharistica, kao ni kapu na gostioničarevoj glavi u trenutku blagoslova na objema slikama. U tome Caravaggio slijedi uzore iz Veneta, ponajviše s velike Večere u Emausu Ticijana Vecellija (1530), koja se nalazi u Louvreu. Osim saga, ustupka orijentalnoj modi, i gostioničareve kape, oznake da on nije Kristov učenik, Ticijan je nadahnuo Caravaggia za misaonoga Krista i njegovu suzdržanu gestu blagoslova na Večeri Patrizi.

Caravaggio i Dubrovčani

Tako je s Caravaggiovom slikom u Zagreb stigao i dio slikarske povijesti, biblijske povijesti, povijesti povijesti umjetnosti, malo drame i sve što ide uz velika umjetnička djela. Između Zagarola (ili prema nekim drugim svjedočanstvima susjednoga feuda Palestrine), gdje je Večera slikana, i Zagreba, gdje posjetitelji Muzeja za umjetnost i obrt mogu uživati u slikarskoj čaroliji, Caravaggio je imao još dodira s našijencima. Prvi koji je u Napulju naručio sliku od Caravaggia bio je imućni Dubrovčanin Nikola Radulović ili Radolović, u talijanskim dokumentima Nicolň ili Niccolň Radolovich (Dubrovnik 1556–Napulj 1608), vlastelin u Polignanu a Mare, o kojem je s povijesnoga motrišta pisao Ilija Mitić (1983, 1986), a s povijesnoumjetničkoga, o Nikoli i bratu Marinu kao naručiteljima, Radoslav Tomić (1993, 2010). Sudbina Radulovićeve slike nije poznata, ostale su samo potvrde o isplati Caravaggiu.

Ni poslije nismo bili sretni s razmjenom umjetnina s Italijom: tijekom Drugoga svjetskoga rata izgubili smo – između ostaloga – jednoga uredno plaćena Carpaccia iz Strossmayerove galerije (Sv. Petar Mučenik sada je u Muzeju Correr u Veneciji), pa tako boravak Caravaggiove Večere u Emausu u Muzeju za umjetnost i obrt u Zagrebu valja dobro iskoristiti i sliku posvojiti u vlastiti imaginarni muzej, odakle nam ju može uzeti samo onaj Nijemac iz staroga vica koji krade stvari po kući.