Riječi su danas izgubile težinu

Sveprisutnost Zla tema je koja me trenutno jako zaokuplja / Ni danas mi se ne opraštaju kritike koje sam izrekao na račun agresivnoga srpskog nacionalizma / Posebno mi je blizak postupak često primjenjivan u jidiš-književnosti da jedna pripovijest izvire iz druge, ponovno se u nju vraća, više se priča potom umrežava, prožima u jedinstvenu cjelinu

Princ vatre – sabrane i nove priče novo je Frakturino izdanje koje sabire cijeli pripovjedački opus srpskoga pisca Filipa Davida, sudionika Festivala europske kratke priče u svibanjskom Zagrebu. Trima dosad objavljenim zbirkama pridodane su nove, dosad neobjavljene priče, a svojim prepoznatljivim stilom Filip David s čitateljem uranja u mistični svijet židovskoga nasljeđa stvarajući, uz bogatstvo motiva, koncentrične krugove pripovijedanja. Autor poznat po svojim antologijskim djelima, ali i po oštrim kritikama bivših režima, za Vijenac progovara o svojim novim djelima, etiketama koje su mu neprestano prišivali, kao i o nedostatku intelektualne opozicije u književnim krugovima…

Naslov Princ vatre posuđen je iz vaše zbirke pripovijetki. Ipak, riječ je o sasvim novoj knjizi. Po kojim će motivima vaši čitatelji moći prepoznati koja je pripovijetka napisana u kojemu razdoblju?

Naslov je izabrao Seid Serdarević, koji je znalački osmislio i poredak priča. Možda se ranije i najranije priče više oslanjaju na literarne, takozvane lutajuće motive, bliže čistoj fantastici. Ove najnovije, izravno ili neizravno, u vezi su i s našom svakodnevicom. I sve je prisutniji motiv Zla, njegovo podrijetlo, sveprisutnost. To je tema koja me jako zaokuplja i koja je dominantna u onome što sada pišem. Ali, bez obzira na tematiku, vjerujem da postoji žanrovsko jedinstvo ranijih i sadašnjih pripovijetki i romana.

Je li vam to žanrovsko jedinstvo prišilo etiketu židovskoga pisca? Jednom ste izjavili da ste na taj dio svojeg identiteta obratili pozornost tek kada je postalo nezamislivo biti Srbin bez gazimestanskoga nacionalizma i militantnog ekspanzionizma započeta u „jogurt-revolucijama“.

Danilo Kiš nikada nije prihvaćao etiketu židovski pisac. Tumačio je da se ona pripiše onomu koga žele odstraniti iz nacionalne književnosti. Puno značenje tih Danilovih riječi i sam danas osjećam kada mi se ne opraštaju kritike koje sam izrekao na račun agresivnoga srpskog nacionalizma. Onako kako vidim stvari, a zaista vjerujem da sam u pravu, istinski rodoljubi u „mračnim vremenima“ jesu oni koji ne pristaju na podržavanje loše vlasti, oni koji se ne mire sa zločinima. Htio-ne htio, po jeziku na kojem pišem, po mjestu gdje sam rođen i gdje živim ja pripadam srpskoj književnosti. To nije neka moja zasluga, niti sam zbog toga gori ili bolji pisac. Jednostavno je tako. Ne mijenja ništa ni činjenica da je najveći dio moga pisanja zasnovan na židovskoj tradiciji, na utjecaju jidiš-književnosti, jednako koliko i na nekim tokovima europske i svjetske fantastike.

U jidišu postoji izraz Yenne Welt, što bi se moglo prevesti kao „izvan ovoga svijeta“. To vam je, čini se, neiscrpno vrelo nadahnuća?

To su pripovijetke koje govore o onostranom, okultnom, u tradiciji židovske mistike. Židovska mistika, čiji ključni dio čini kabala, u dobrim trenucima objedinjuje mistiku, filozofiju i književnost. Postoje mnoge metafore za kabalu i kabaliste. Tako su, primjerice, kabaliste nazivali „djecom kraljevskog zamka“, a kabala je prikazivana kao „zamak u koji mogu ući samo posvećeni“, „kraljevska palača puna tajni“, „dvorac bez vrata i prozora“ i slično. I u formalnom, kompozicijskom smislu, jednako kao u sadržajnom, hasidske priče pisane na jidišu, a uronjene u kabalističku mistiku, utjecale su na suvremenu literaturu. Primjera radi, Kafkin Dvorac kao i neke od njegovih sjajnih pripovijetki nadahnute su kabalom. Kiševa Enciklopedija mrtvih odsanjana je priča, u doslovnom smislu riječi, koja duboke korijene ima u kabalističkoj legendi gotovo istovjetna sadržaja. Posebno mi je blizak književni postupak često primjenjivan u jidiš-književnosti da jedna pripovijest izvire iz druge, ponovno se u nju vraća, više se priča potom umrežava, prožima u jedinstvenu cjelinu.

Često navodite da je u književnosti najvažnije pronaći kut gledanja, perspektivu… Pronađete li vi na kraju perspektivu ili ona pronađe vas?

Važno je učiti na iskustvima prethodnika. Drukčije se piše poslije Kafke i Borgesa nego prije njih. Postoji i ono što se naziva „izbor po srodnosti“. A nekada treba imati i sreće. Više puta isticao sam koliko mi je značila kritika koju je o mojoj prvoj zbirci priča Bunar u tamnoj šumi napisao hrvatski kritičar Branimir Donat. Uz nekoliko lijepih riječi naglasio je kako je očito da je mladi pisac pod utjecajem kabale i oniričke književnosti. Tada nisam ništa znao ni o kabali, ni o „oniričkoj književnosti“. Donat mi je zapravo ukazao put kojim treba da idem. To je bilo veoma dragocjeno i dobro zapažanje inteligentna kritičara.

Osim etikete židovskoga pisca, prišivane su vam još neke. Kao jedan od osnivača Nezavisnih pisaca i Beogradskog kruga, neki su u vama vidjeli moralnu vertikalu, drugi izdajicu. Kako su te etikete djelovale na vaše stvaralaštvo?

U razdoblju od početka devedesetih do promjena u listopadu 2000. uglavnom sam pisao kritičke eseje i angažirane tekstove jer me bilo sram pisati takozvanu čistu prozu dok je oko nas sve gorjelo i dok su se činili veliki zločini. Moj stav prema zbivanjima prilikom raspada Jugoslavije nije bio politički motiviran, već etički. I tu nisam imao izbora. Javno sam govorio da je moralna obveza svakoga časnog čovjeka da bude izdajica kada je u pitanju zločinački režim. U međuvremenu sve je dovedeno do apsurda, tako da nema javne ličnosti u Srbiji koja, ranije ili kasnije, s neke strane i iz različitih razloga, nije dobila etiketu izdajice. Od pokojnoga patrijarha Pavla pa do sadašnjih srpskih političara Dačića, Vućića i Nikolića. Time je svako etiketiranje obesmišljeno.

Kakvi su tada bili odnosi na području kulture? Jesu li se gradili mostovi koje je politika rušila?

To je tužna priča. U kulturi ili posredovanjem kulture gotovo se redovito nagovještavaju i započinju sukobi koji postaju politički, a potom i oružani. Izgovorene riječi mržnje pretvaraju se u jednom trenutku u stvarne metke. Ni danas mnogi ne shvaćaju razornu moć ubojitih riječi. Još mi je u svježem sjećanju ratna propaganda državnih medija, udruženja pisaca, akademika, knjige i kazališne predstave koji su bili uvod u opću tragediju. Mostovi se lako ruše, a teško obnavljaju.

Nedostaje li danas u regiji intelektualne opozicije kakvu ste vi svojevremeno predstavljali? Koliko su danas pisci spremni preuzeti tu vrstu „književničke odgovornosti“?

U vrijeme Miloševićeva režima, što može djelovati paradoksalno, u Srbiji je bilo više intelektualne opozicije nego što je ima danas. Danas je zavladalo mrtvilo, mirenje sa situacijom, intelektualci djeluju kao razbijena vojska. U vrijeme Miloševića činilo se da će mnogi politički, kulturni i ekonomski problemi biti riješeni s njegovim padom, sada je jasno da je to bila samo iluzija. Na vlast su se vratili neki od najbližih Miloševićevih suradnika. Likovi s početka devedesetih ponovno vladaju političkom i kulturnom scenom Srbije. Žalosno je što se u ovome trenutku čini kako nema alternative.

Stvaraju li u tom smislu takvi mlaki pisci – i mlake čitatelje? I što je za vas uostalom dobar čitatelj?

Koliko dobrih čitatelja ima, zaista ne bih znao odgovoriti. Ali znam da sam ja jedan od takvih čitatelja, u potrazi za idealnom knjigom koja se može čitati više puta i pri svakom čitanju otkrivati nova značenja. Uvjeren sam da svaki dobar čitatelj ranije ili kasnije poželi i sam pisati. Dobar čitatelj i dobar pisac jedna su te ista osoba.

Osim kratkih priča, koje su vam oduvijek bile najdraža forma, radili ste na brojnim scenarijima, neki od njih nikada nisu postali filmovi. Što se događa sa svim tim neostvarenim idejama i istraživanjem? Ugrađujete li ih poslije u svoje knjige?

Dobar je primjer Kratki roman o umiranju, koji je nastao iz scenarija što sam ga pripremao s Goranom Paskaljevićem. Film je bio pred realizacijom, ali, kao što se često događa, zbog nedostatka novca u posljednjem trenutku odustalo se od snimanja. Scenarij obuhvaća čitav jedan život, jednu epohu, od rođenja autističnoga dječaka Isaaca Weissa u uglednoj židovskoj obitelji, zatim godine djetinjstva provedene u tajnoj nacističkoj odgojnoj ustanovi, gdje su se pod Himmlerovim nadzorom okupljala djeca s posebnim paranormalnim sposobnostima. Poslije rata Weiss odrasta u posebnim ustanovama za osobe s mentalnim problemima, sve do tragičnoga kraja na brodu za izbjeglice koji sredinom devedesetih besciljno luta Dunavom. Scenarij je prvobitno bio zamišljen kao roman, pa sam se bez problema vratio izvornoj zamisli. Bilo da je riječ o scenariju, romanu ili pripovijetki, situacije, ljude, događaje vidim u slikama, što olakšava te selidbe u različite književne rodove.

Kao dugogodišnji profesor dramaturgije u Beogradu ispratili ste generacije studenata. Što vas je kod njih najviše oduševljavalo, a što žalostilo?

Posljednjih godina teško sam nalazio zajednički jezik sa studentima, što me jako žalostilo. Jednostavno, generacijske razlike postale su prevelike i uočljive, kao i interesi. Mirko Kovač jednom je rekao da smo mi, naša generacija, kojoj su pripadali i Bora Pekić i Danilo Kiš, posljednji dinosauri jednoga viđenja književnosti. Počeli smo pisati u vrijeme kada je televizija bila u povoju, a kompjuteri i internet čista mašta. Možete li uopće zamisliti takvo vrijeme?

Što vidite kao najveći izazov novih generacija – kako pisaca tako i filmaša?

Upravo to što se sve mijenja nevjerojatnom brzinom, iz dana u dan. Ništa više nije postojano. Zahvaljujući novim tehnologijama čitav se svijet pretvorio u veliku brbljaonicu u kojoj su riječi izgubile i težinu i značaj. Na sve strane govori se samo o krizi, ekonomskoj, moralnoj, političkoj. Istovremeno, sve je postalo komercijalizirano na loš način, i književnost i film. U takvu svijetu i takvu vremenu treba u sebi pronaći dovoljno snage pa se ne predati niti se prodati.