Ridikul među enciklopedistima

Visković bi smjenjivao i kažnjavao, on bi određivao kad će tko početi pisati i objavljivati, on hoće dijeliti književne licencije i kažnjavati neposlušne.

Osjeća svoju bezvrijednost pa pišti i sikće, zna da takvu klijentelizmu i sinekuri dolazi kraj i nikakva srdžba ne pomaže

Sve je u redu, Viskoviću: tko izgubi ima se pravo srditi i žuč prolijevati. „Polemički rutiner“ (kako sebi voli tepati) pokazao je psovačku nemoć i nezgodnim dijelom tijela provirio u javnost. I to je dobro.

Moj osvrt o HKE zrcalo je Viskovićeve nekompetencije i dugogodišnje obmane hrvatske javnosti. Njegov rad u LZMK mogao bi se podnasloviti: kako se novcem hrvatskih poreznih obveznika narugati hrvatskoj književnosti i kulturi. Da bih uočio i raskrinkao taj politikantski manevar, dovoljno je biti obrazovan kao Viskovićev idol, bravar Tito, ili imati škole kao mađarski kadet Krleža – kojima Visković tako revno godinama služi i piše hagiografske i nazdravičarske tekstove – a to je u nas osnovno obrazovanje. Najeli ste se Krleže pa sada ispuhujete njegove fraze i želite sačuvati povlastice; već godinama hajdučite po hrvatskoj književnosti, a zapravo „radite“ po hrvatskoj književnosti kao što ste u bivšoj državi „radili po klerofašistima i hrvatskom nacionalizmu“. Nismo li se tako prije tridesetak godina i sreli, samo što sam tada nosio etiketu anarholiberala i trajno sumnjive osobe koja čak ni JNA nije služila?! Ja sam se pripremao za inozemstva, a vi ste bili zaduženi za ideološku provjeru okorjelih nepartijaca i sumnjivih lica s posebno dobrim kontaktima u inozemstvu. Tada sam donekle upoznao fini vez insinuacija i maglovitu podmuklost, hinjenu širokogrudnost i nimalo diskretno pokazivanje očnjaka; pravo klupko vazelinskih pohvala i ozbiljnih prijetnji koje su s Viskovićevim nablizu nasađenim sitnim očima i nabreklim žilama na sljepoočnicama bile posve uvjerljive. Dojam savjesnog druga dodatno je pojačao s čačkalicom, a potom mu je s punim ustima pohvala (i hrane) bilo nekako lakše razglabati o svjetskoj revoluciji, snazi Nesvrstanih i moćnim vezama, tamo gore..., u epicentru moći?! Ali upoznali smo se davno prije, još 1975. kad je „najveći sin...“ Novu godinu poželio dočekati u Zagrebu pa je grad trebalo očistiti od sumnjivih lica i tako me privelo i zatvorilo.

HKE je ideološki uradak s elementima enciklopedistike, tako sam mu i pristupio. Kolega Zvonko Pandžić prije dvije godine pristupio je bitno drugačije, i opet glavnom uredniku HKE nije bilo po volji! Valjda je kao u najcrnjim danima jednoumlja trebalo konzultirati „enciklopedistu od karijere“ i s njime dogovoriti tko je dovoljno pouzdan da bi se u Vijencu (prigodnom pohvalom) osvrnuo na HKE? Velimir Visković i njegov kumir Krleža umislili su da su orobili svemir (nisu jedini), a zapravo su srozali hrvatsku enciklopedistiku na ideološki feljtonizam i promociju antigrađanske opcije. Njihova enciklopedistika promiče ideološku podobnost, a briše načelo izvrsnosti, i to joj je najveća mana. Prije njih u Hrvatskoj su se tiskale daleko kvalitetnije enciklopedije i leksikoni. Zavirite, Viskoviću, samo u impresum Ujevićeve Hrvatske enciklopedije i pročitajte nasumce bilo koji članak – dovoljno. Vi i onaj talentirani diletant bez mature tim muževima ni sandale ne biste smjeli vezati. Doista, Viskoviću, jeste li ikad makar prelistali tu enciklopediju, onako potajice, da vas nitko ne vidi? Svjetske enciklopedije niste mogli, jer ne govorite ni jedan strani jezik.

Samo pretpostavimo da je urednik HKE, na primjer, bio znalac i korektna osoba – recimo, Pavao Tijan (1908–1997), član uredništva spomenute enciklopedije, koji 1947. praznih ruku, ali pun znanja i zanosa, stiže u Madrid i već 1955. osmišljava i uređuje Enciclopedia de la cultura espanola (pet svezaka 1962–1968) – a ne dalmatinski orjunaš i jugoslavenski šovinist. Hrvatska je pismenost sebe diskvalificirala kad je dopustila da Visković bude urednik HKE; njegov su urednički domet tračerske knjige Mani Gotovac, oni su jedno drugo zaslužili. Visković i njegovi poslušnici zagovaratelji su opake ideologije koja je promicala svjetonazor zla i građanskom društvu diljem svijeta nanijela previše nesreće, a koju je demokratski svijet osudio i izjednačio s nacifašizmom. Da je u Hrvatskoj provedena lustracija, Visković bi u HNK-u bio portir ili garderobijer (ako već toliko voli kazalište), a ne bi se zbog njegove intendanture u HNK-u mijenjali zakoni i pogodovalo njegovim željama. Takvo pogodovanje i licemjerne akrobacije sa zakonom ni u bivšoj državi nismo prečesto gledali. I to je osoba koja drži lekcije Matici i glavnom uredniku Vijenca?! Visković bi smjenjivao i kažnjavao, on bi određivao kad će tko početi pisati i objavljivati, on hoće dijeliti književne licencije i kažnjavati neposlušne. Osjeća svoju bezvrijednost pa pišti i sikće, zna da takvu klijentelizmu i sinekuri dolazi kraj i nikakva srdžba ne pomaže.

Viskovićevim mentorima mora biti jasno da ne postoji Jugoslavija, Tito, Politbiro i CK. Gotovo je i s boljševičkim antifašizmom; to su opasne bedastoće koje demokratska Europa ne prihvaća. Svršeno je s „kulturnim revolucijama“ i nema u Hrvatskoj više samoupravljanja, komitetskih arbitraža, kiretiranja svega što miriše na građansko; nestala je SR Hrvatska i živimo u suverenoj i samostalnoj državi. Hrvatska država članica je NATO-a, pobjednica nad srpskim nacionalkomunizmom, uskoro članica EU-a, a tamo vrijede drukčija društvena pravila i standardi. Povijest i kultura oslobođene su ideoloških predznaka i viskovići moraju stalno imati na pameti da je EU izjednačila zločine komunizma i nacifašizma – i tu nema popusta sviđalo se to tzv. reformiranom jednoumlju na vlasti ili ne. Nitko na svečanosti 1. srpnja ove godine neće nositi lijepu titovku na glavi, i nitko više neće moći nekažnjeno zapjevati Od Vardara pa do Triglava. Na području bivše Jugoslavije postoje suverene države i nitko, pa ni pjesmom, nema pravo posezati za tuđim teritorijem. U panici su, viskovići su samo deklarativno podupirali ulazak Hrvatske u EU, s figom u džepu, a potajice plesali kozaračka kola. Finili su bali, uskoro se diže ljuti Schengen.

Koliko god temeljito kopao po kartotekama, Visković baš ništa nije saznao o meni, mojem obrazovanju, životu i kvalifikacijama: ne muče ga toliko moji fakulteti, nego činjenica da me usprkos temeljitoj provjeri nigdje nema zabeleženog, „manjka“ dobrih dvadesetak godina. Visković posjeduje samo oskudne podatke koji se odnose na moje godine provedene u Hrvatskoj, a inozemstva? Yale in China afilirano s UIR, što s time krležiotu Viskoviću?

Možda bi mi bilo jednostavnije da sam „upao“ u vlakić, ali nemam ja želudac za to. U svom odgovoru Viskoviću prije jedanaest godina (Bauk kruži Hrvatskom, Vjesnik, 13. lipnja 2002) prilično sam mu jezgrovito objasnio naše pozicije: „Viskoviću, generacijo, dok ste vi pisali ideološke uratke, kuhali kavu i čistili pepeljare svojim seniorima i osluškivali njihove želje i željice, prebrojavali i prijavljivali vjernike na polnoćki, škrgutali zubima i u zanosu pjevali Amerika i Engleska, bit će zemlja proleterska, vukli se po strogo kontroliranim redakcijama i slušali grubi jezik ideološke pripitosti, a malo poslije rješavali kadrovske križaljke i trsili se što bolje uhljebiti svoju ideološku ortodoksiju – ja sam poslušao onu Chestertonovu: ‘Čovjek naprosto mora imati dovoljno vjere u sebi da bi proživio pustolovine i dovoljno sumnje u sebe da bi u njima uživao.› I zato sam putovao, bilježio i skupljao građu, a tvrdim radom bez ikakvih privilegija odrađivao svakodnevicu i prehranjivao obitelj. Prolazio sam riječima zaboravljenih književnosti, mirisao arhivsku prašinu i razmišljao svojom glavom. Otišao sam prepoznati stvari o kojima sam čitao i slušao. Počeo sam objavljivati kad je za to došlo pravo vrijeme, ni prije niti kasnije. ‹Ono najvrednije nosimo u sebi punih četrdeset ili pedeset godina prije nego se usudimo to artikulirano reći›, tako je, na primjer, razmišljao i napisao Canetti – zašto ne?

Bavili smo se različitim stvarima, družili i prijateljevali s različitim ljudima, i nismo se susretali pod istim krovovima, čak ni po istim menzama i bibliotekama, iako smo u isto vrijeme studirali u Zagrebu. Visković je kovao bratstvo i jedinstvo, u marksizmu gledao cjelovito rješenje jugoslavenskog pitanja i svjetskog poretka (još ga nije prošlo) i pisao „angažirano“ umišljajući da je to što radi književnost ili makar književna kritika. Ne, uvijek je to bilo samo korumpirano novinarstvo! Pravovjerniji od svojih gospodara, zapravo se po naputku ideoloških komisija bavio književnim likvidacijama i sustavno promicao strah olovnih vremena. Sve dok potpuno nije izgubio ono malo dostojanstva i vjerodostojnosti književnog kritičara. Mala sila uvijek se izvrgne u slugu, poltrona, i zato u Viskovićevu pisanju nema iskrenosti; ona je privilegija slobodnih ljudi a ne Titivillusovih vragolana i novinskih nasilnika. Nema osviještenih ideologa, reformiranih komunista, fašista, nacista, to jednostavno ne postoji. Uvijek su to isti, samo im je svlak po posljednjoj modi.“

Nakon što sam mu u Vjesniku objasnio koliko i zašto smo različiti, slao mi je poruke i emisare, tražio „akt o nenapadanju“, psovao i cvilio, prijetio književnom likvidacijom da bi me drugi put (telefonom) uvjeravao kako sam ja zapravo „njihov“, samo sam zalutao, a on će mi pomoći s nakladnicima, medijima i osigurati dobre recenzije..., mogu pisati što hoću, samo jedna lagana koordinacija... Želio me povesti labirintom privilegija i sinekura, ukrcati na vlak klijentelizma. Odbio sam, ne volim dugovati gorima od sebe.

Što se tiče moje knjige Čitajući Krležu, stvari stoje bitno drukčije; ne bih komentirao Mandićevo krležarstvo, on je Krleži okrenuo leđa, ali mu je ono ispod leđa ostalo u Beogradu?! Stanko Lasić posve je zadovoljan mojom knjigom i podupire moje eseje o Krleži, krležarima i krležiotima; u svojim pismima spomenuo je neka imena relevantna za fenomen Krleže; Krležina najrevnijeg proktologa Viskovića nigdje ne spominje? Zapravo Lasić visoko ocjenjuje moje pisanje i ako dobijem njegovu privolu, možda u Matici objavim njegova pisma, zapravo našu prepisku.

Leksikon pisaca Jugoslavije objavljen je sljedećim ritmom: A–Ž 1972, Đ–J 1979, K–LJ 1987... dakle ipak 1987!

I zabogamiloga, Viskoviću krležiotu, zašto ste me usprkos mom protivljenju uvrstili u HKE, čak ste moju knjigu Čitajući Krležu uvrstili u literaturu o Krleži? Toliko diskvalifikacija i uvreda na moj račun, i koji je to užitak (u javnosti) lizati svoj ispljuvak i gutati žuč? Predstava ili dijagnoza? Možda na koncu samo novac, patološka vjernost sebi te običan grabež mlohavca i sjecikese.