Psovke i beštime

Kad se zna da se psovkom ruše autoriteti, onda se smjesta uviđa da se sjeverne i južne psovke nadopunjuju, pa jedne tobože ruše vjeru, druge tobože ruše obitelj, a zapravo ni jedne ne ruše ništa, nego su zamjena za druge riječi

Zamislite čovjeka koji zabija čavao u zid. Nije baš vješt tome poslu, pa zato zvizne sam sebe čekićem po prstu. Što slijedi? Slijedi, naravno, bujica psovki. Psovke će se čuti bez obzira na to u kojem se dijelu Hrvatske sve to događa. Ružne riječi neće biti svuda iste, ali će se svuda neizostavno pojaviti. Pogledajmo istini u oči: mi smo narod koji mnogo psuje i to je jedna od bitnih naših karakteristika. Upitajmo se zašto je tako.

Još bi najbolje bilo kad bismo mogli za cijelu stvar okriviti koga drugog. A tu su susjedi prvi pri ruci: Srbijanci psuju, Bosanci psuju, pa smo možda to naučili od njih. Ali, takva konstatacija donosi samo kratkotrajan mir, jer, kad već gledamo na tu stranu, ne smijemo stati kod najbližega komšiluka, nego moramo ustanoviti da psuju i Bugari, da ne zaostaju ni Ukrajinci, a da su Rusi po psovanju nadaleko poznati. Onda je možda tu posrijedi nekakva slavenska konstanta? Možda toliko psujemo zato što smo Slaveni?

Koliko god ta pomisao ispunjavala čovjeka sveslavenskim zanosom, treba je odlučno odbaciti. Jer dosad smo gledali na istok, a sad bacimo pogled prema zapadu. I što vidimo? Vidimo da Slovenci gotovo uopće ne psuju, dok Česi ne psuju baš nikako, pa najgore čega se mogu sjetiti jest da pošalju nekoga u guzicu. A Slovenci i Česi također su Slaveni.

Ali, oni su najzapadniji Slaveni, i ta činjenica možda nudi odgovor na naše pitanje. Jer, valja znati da psuju i Rumunji i Mađari, a da, s druge strane, nikako ne psuju ni Nijemci ni Francuzi. Pa kad sve to provjerimo na zemljopisnoj karti, dobivamo nesumnjiv zaključak: običaj psovanja prostire se od istoka prema zapadu, pa istočna Europa psuje, a zapadna ne psuje. Mi smo najzapadniji narod koji psuje, kao što smo i najzapadniji narod koji redak u pjesmi zove grčkim imenom stih, a ne latinskim vers.

I doista, koliko god da je Hrvatska malena, razlika između istoka i zapada i unutar nje se osjeća. Svatko će se složiti sa mnom da Srijemci i Slavonci psuju mnogo žešće nego Zagorci i Međimurci, a Ličani da kunu krupnije nego Istrani. Dapače, postoje još slikovitiji primjeri, jer je razlika vidljiva i na posve malom prostoru: ljudi iz Dalmatinske zagore psuju izražajnije i grešnije nego ljudi s mora, a uzrok može biti samo u činjenici da su Vlaji bili u povijesti više izloženi istočnim utjecajima nego Blitvari.

Ali taj nas primjer dovodi do onoga što bi morala biti prava tema ovoga razmatranja, a to je razlika između našega sjevera i juga na terenu psovke. Doduše, čovjeku više padaju u oči sličnosti, jer mora konstatirati kako i na sjeveru i na jugu psovka sadržava glagole koji opisuju spolne radnje ili imenice koje označavaju dijelove tijela što služe za te radnje. Ipak, postoji i bitna razlika, a ona bi se najjednostavnije mogla opisati ovako: na sjeveru se kao predmet spolne zloupotrebe pojavljuju članovi obitelji, a na jugu pojmovi iz vjerske sfere.

A kad jednom uočimo tu razliku, onda nam se otvara vidik i na uzroke koji iza nje stoje. Glavni je razlog, mislim, u tome što psovka uvijek proizlazi iz jednoga društvenog stanja i to je stanje u njoj fiksirano. Psovka je, naime, svagda blasfemija, čak i onda kad služi za šalu ili kao govorna figura. Ona, dakle, osporava autoritete, u želji da uspostavi potpunu anarhiju. Nije slučajno što se pritom služi pojmovima iz spolne sfere, jer spolnost u svome korijenu sadrži negaciju svake vlasti i svakoga racionalnog poretka, a u prvi plan stavlja zadovoljenje želje. Ako se, dakle psovkom ruše autoriteti, onda se iz nje može saznati koji su to autoriteti i što znače.

Na sjeveru se u psovkama udara na obiteljske odnose, prije svega zato što je ondje obitelj dugo bila središte svijeta. U psovkama su se, doista, nataložila iskustva iz davnih vremena, to jest iz doba kad su naši ljudi živjeli u porodičnim zadrugama. U tim je zadrugama opet vrlo važno bilo da se zna tko je s kim u kakvu odnosu (odatle u našem jeziku ona neizmjerna količina naziva za rodbinu i svojtu), i bilo je svetogrđe nasrtati na taj poredak. A psovka ističe upravo taj nasrtaj, ona izravno osporava strukturu na kojoj je nekada počivalo društvo.

Na jugu je bilo više urbanih središta, zemljoradnja nije igrala vodeću ulogu, pa su tako i obiteljske zadruge bile manje važne u društvu i prije su nestale. Obitelj tako nije imala središnje mjesto, pa zato ni napad na nju nije mogao imati učinka; doista, nju južnjačke psovke uglavnom zaobilaze. Tko je htio uvrijediti nešto doista krupno – iz gnjeva, mržnje ili obijesti – taj je morao posegnuti za pojmovima iz vjerskoga registra, pa su tako oni postali glavni sadržaj južnjačkih psovki.

Ipak, postoji i zajednička karakteristika sjevera i juga: na obje strane psuje se tako mnogo da dolazi do svojevrsne inflacije, pa psovke više nemaju ni onu težinu ni onu razornu moć koja bi morala slijediti iz njihova sadržaja. Kad strancima prevedete naše psovke na njihov jezik, oni se užasnu. To je zato što ne znaju da su psovke za nas nešto uvjetno, nešto što nikoga osobito ne obavezuje, ni onoga tko psuje, ni onoga kome je psovka upućena, a ni onoga tko sve to promatra sa strane.

I upravo je ta olakost najsnažnija zajednička karakteristika hrvatskoga sjevera i juga. Kad se to zna, onda se smjesta uviđa da se sjeverne i južne psovke nadopunjuju, pa jedne tobože ruše vjeru, druge tobože ruše obitelj, a zapravo ni jedne ne ruše ništa, nego su zamjena za druge riječi, kao što su kod onoga čovjeka što su se udario po prstu zamjena za najobičnije jaukanje.

Sjeverne i južne psovke su kao dva tipa glagoljice, obli i uglasti.