Povratak na staze slave

Festival pod vodstvom Daniela Šuljića uspio je okupiti najbolje animirane filmove zajedno s njihovim autorima te je na taj način polagano krenuo slavnim stazama utrtim prije nekoliko desetljeća

Od mnogobrojnih filmskih festivala u Zagrebu i okolici kojih je, kako znamo, svaki mjesec sve više i više, jedini koji si može laskati relevantnošću na europskoj festivalskoj karti jest Animafest, svjetski festival animiranoga filma, po tradiciji drugi festival u Europi (poslije francuskog Annecyja) i jedan od nekolicine koji je pod pokroviteljstvom ASIFA-e, međunarodnog udruženja animiranoga filma. Nakon što je 2005. uveo dugometražni program, festival se počinje održavati bijenalno, posvećujući neparnu godinu dugometražnim filmovima, a parnu kratkometražnim. Ova je godina dakle bila posvećena cjelovečernjim ostvarenjima kojih je u službenoj konkurenciji velikog natjecanja bilo devet, kao uostalom i na posljednjem takvu izdanju festivala.

Iz pobjedničkog filma Usvajanje odobreno

Film s kojim je započeo ovogodišnji Animafest, Ernest i Célestine, djelo je autorskog trojca Stéphana Aubiera, Vincenta Patara i Benjamina Rennera. Osvajač francuske nagrade César za najbolji animirani film, to je uspjelo ostvarenje temeljeno na nizu istoimenih dječjih knjiga belgijske spisateljice i slikarice Gabrielle Vincent, u kojima pratimo upoznavanje i nastajanje prijateljstva između medvjeda Ernesta i mišice Célestine te njihovu borbu protiv društvenih predrasuda jer, kako će se uskoro pokazati, ostali pripadnici zajednice neće blagonaklono gledati na njihovu tek nastalu vezu. Autor je scenarija francuski pisac Daniel Pennac, prevođen i čitan i kod nas, a film se vizualno ne udaljava od predloška, zadržavajući crtež jasnih linija i kolorizam u kojem prevladavaju plavičasto-smeđi tonovi. Film je popularan i među mlađom publikom te bi u slučaju hrvatske distribucije zasigurno privukao velik broj gledatelja u kina.

Slaba priča o montipajtonovcu

Drugi dan festivala prikazana su dva filma, od kojih je Autobiografija lažljivca – neistinita priča o montipajtonovcu Grahamu Chapmanu film o kojem se prije početka festivala najviše govorilo s obzirom na popularnost komičarske grupe Monty Python, koji su svojim humorom snažno utjecali na razvoj televizijske, pa i filmske komedije. Autori filma Bill Jones, Jeff Simpson, Ben Timlett odlučili su na veliko platno prenijeti fikcionalnu autobiografiju jedinoga preminulog člana popularne skupine, prvi put tiskanu 1980. u Velikoj Britaniji, dok je Champan još bio živ. U filmu je korišten Chapmanov glas iz emisija koje je snimao, ali i njegovo čitanje vlastite biografije nedugo prije smrti. Glasove za film većinom su dali preostali članovi grupe (svi osim Erica Idlea sudjelovali su u snimanju), no unatoč svemu tome riječ je o slabom ostvarenju koje skokovito i necjelovito izlaže priču bez trunke humora, koji bi svakako bio nužan za djelo ovakve tematike. Potpuno promašena koncepta u kojem je četrnaest različitih animacijskih kuća radilo po nekoliko minuta filma, ostaje nejasno što se htjelo postići neprestanim mijenjanjem animacijskih tehnika, kojih je toliko da ih je teško i nepotrebno nabrajati. Ukratko, ovaj samodopadan film zasigurno pripada među najslabije od prikazanih na ovogodišnjem Animafestu.

Iz filma Slika, osvajača posebnog priznanja žirija

S druge strane, film koji je prikazan iste večeri, španjolski Bore redatelja Ignacija Ferrerasa, znatno je uspješnije djelo temeljeno također na predlošku, istoimenom stripu iz 2007. autora Paca Roce. Kao i kod Ernesta i Célestine, i ovdje je riječ o prijateljstvu između dvoje osamljenih pojedinaca kojih se životni putovi stjecajem okolnosti prepleću. Emilio i Miguel smješteni su u starački dom kako ne bi bili na teret obiteljima. Emilio je u prvom stadiju Alzheimera i Miguel mu pomaže da to sakrije od medicinskog osoblja kako ne bi završio na zloglasnom gornjem katu doma, kamo smještaju „izgubljene slučajeve“. Polagana tempa radnje i rafinirane vizualnosti kadra živih boja, ta je humorna drama ugodno iznenađenje iz nevelike španjolske animirane cjelovečernje produkcije i još jedan dokaz da su manje razvikani naslovi ponekad kudikamo kvalitetniji.

Samoća, strah i otuđenje

Animafestov Grand prix-žiri, u sastavu Gunnar Strřm, Chris Robinson i Darko Bakliža, dodijelio je belgijsko-francuskom filmu Usvajanje odobreno (originalan je naslov Couleur de peau: miel ili Koža boje meda), autobiografskoj priči južnokorejskog animatora Junga koja je prvo izašla kao crtani roman, a sada ju je za film adaptirao redatelj Laurent Boileau, u čijem je središtu priče Jungova potraga za identitetom. Naime, za vrijeme trajanja Korejskoga rata brojni su američki i europski vojnici ostavili trudnima koreanske žene. Po završetku rata te bi samohrane majke postale sramota za društvo te su bile prisiljene napuštati svoju djecu o kojoj se nisu mogle skrbiti, a takav je slučaj bio i s Jungom, koji je s pet godina nađen na ulici i odnesen u sirotište. Poslije ga je usvojila belgijska obitelj te je tako postao jedan od dvjesto tisuća usvojenih Koreanaca. Boileau i Jung odlučili su film podijeliti na animirani i dokumentarni dio, u kojemu u prvom pratimo Jungov dolazak u Belgiju, djetinjstvo i adolescenciju (autor svih crteža sam je Jung), a u drugom njegov povratak u Južnu Koreju nakon desetljeća izbivanja. Vrlo ganutljivo ostvarenje, ujedno dobitnik festivalske nagrade publike, uspješno i nenametljivo spaja ne samo emocije i humor nego i dva oprečna filmska roda u smislenu cjelinu jasno izložene priče. U skladu s tim, dvije su glavne nagrade ovogodišnjeg Animafesta bile očekivane.

Singapurski redatelj Eric Khoo, dosad poznat po svojim igranim filmovima, publici se predstavio filmom Tatsumi zasnovanu na iscrpnoj autobiografskoj mangi Yoshihira Tatsumija od 840 stranica, izašloj u Japanu 2009. Film prati karijeru toga proslavljenog japanskog autora stripa, od njegovih početaka u poslijeratnom Japanu do suvremenosti. Tatsumi je začetnik gekiga-stila u mangi, koji je stripovsko izražavanje, dotad većinom namijenjeno djeci, približio odraslima tematizirajući znatno ozbiljnije teme s psihološki profiliranijim likovima. Ostvaren učestalom dvodimenzionalnom računalnom animacijom, film se vizualno uvelike oslanja na Tatsumijeve originalne crteže, ali i sadržajno nadahnuće nalazi u njegovu stvaralaštvu. Naime, biografska fabularna linija filma protkana je s pet priča temeljenih na Tatsumijevim stripovima nastalim 1970-ih. Dok njegova zemlja prolazi kroz snažan gospodarski rast, Tatsumi se uredotočava na oslikavanje osjećaja tjeskobe, samoće i otuđenja nesretnih pojedinaca, a taj je vrlo dobar film uspješna posveta velikom strip-majstoru koji i u sedamdeset osmoj godini života i dalje stvara.

Animirana društvena nejednakost

Iz Francuske, najzastupljenije zemlje u natjecateljskom programu Animafesta, stigao je i film Slika Jeana-Françoisa Laguioniea, nominiran za Césara 2012. Film koji je ujedno i osvajač posebnoga priznanja žirija u Zagrebu među najboljim je djelima prikazanima na ovogodišnjem festivalu. Riječ je o ostvarenju kojega je radnja smještena u slici na zidu slikareva atelijera. U tom svijetu žive tri vrste likova. Jedni su Toupins (franc. tout peints: sasvim obojeni ili dovršeni), potom Pafinis (franc. pas finis: nedovršeni) te naposljetku Reufs (engl. rough: skica). Društvena je hijerarhija okosnica priče i ona, jasno postavljena, pokreće zaplet filma. Toupins su bogati moćnici koji s prijezirom gledaju pripadnike nižih slojeva, napose one koji su i dalje samo skice. Dakako, ta situacija s vremenom postaje neodrživa te neki od likova odlučuju izaći iz slike i potražiti slikara kako bi ga naveli da dovrši svoje djelo te uspostavi mir i jednakost. Film čija je cjelokupna produkcija trajala pet godina nadahnuće nalazi u djelima Chagalla, Matissea, Deraina, Bonnarda, ali i Picassa te Modiglianija, kako je u intervjuu izjavio autor koji je svaki od likova u filmu osobno izradio, što je u današnjoj produkciji sve rjeđi slučaj. Uložen trud višestruko se isplatio, a imajući u vidu činjenicu da je jedan od najvažnijih francuskih animatora Paul Grimault svojevremeno bio mentor Jeanu-Françoisu Laguionieu, kvaliteta filma i zagrebačko priznanje nimalo ne iznenađuju.

Naposljetku, ovogodišnji Animafest s devet filmova u konkurenciji kvalitetom je bolji od posljednjega dugometražnog izdanja festivala i približio se visoko postavljenoj ljestvici iz 2009. s nekoliko antologijskih ostvarenja u tadašnjem programu. Unatoč lošijoj i repetitivnoj animiranoj europskoj, ali i američkoj produkciji, festival pod vodstvom Daniela Šuljića uspio je okupiti najbolje animirane filmove zajedno s njihovim autorima te je na taj način polagano krenuo slavnim stazama utrtim prije nekoliko desetljeća. Bez obzira što animirani film prolazi kroz slične probleme ostalih umjetničkih izražajnih sredstava, a tomu se može pridodati i stalno opadanje broja publike na ovakvim i sličnim mjestima, kvaliteta ostvarenja i dobri popratni programi posjetiteljima su omogućili užitak gledanja koji ni poneka tehnička poteškoća kina nije uspjela pokvariti.